KOMENTAR JUTARNJEG Barba Lukini uhljebi tjeraju na umrežavanje za pravu koricu kruha

Neki samo mirno sjede i “ne talasaju”, neki čekaju mirovinu, neki čekaju bolju priliku, neki opet samo glume da rade, a neki vjerojatno nešto i rade, ali ne previše. Svima njima zajednička je jedna stvar - na svoje pozicije dovedeni su temeljem podobnosti, vraćanja usluge, posebnih veza ili nekih drugih zasluga. Ovo je vjerojatno tipično mišljenje hrvatskih građana o jednoj toliko često puta spominjanoj skupini ljudi prisutnoj u gotovo svim sferama našega društva.

Riječ je o tzv. “uhljebima”, osobama koje su uglavnom političkom voljom namještene na neki atraktivan položaj, koje obavljaju prestižan i dobro plaćen posao za koji obično nemaju potrebne kvalifikacije ili obavljaju posao čija je društvena svrsishodnost u najmanju ruku upitna. S vremena na vrijeme fenomen uhljeba u potpunosti zaokupi javnost te se tako susrećemo s fantastičnim pričama o različitim savjetnicima, ekspertima, stranačkim aktivistima, kao i pojedinim “zaslužnicima” za koje se otkrije da su uhljebljeni na poslovima na koje često i ne dolaze, a čiji je razlog postojanja znan samo njima i onima koji su za njih te poslove izmislili.

No, ovaj fenomen, bez obzira na svu njegovu aktualnost, nije nešto što je isključivo naša trenutna društvena anomalija. On je socio-kulturna konstanta svojstvena za sva društva koja smo u bližoj prošlosti na ovom našem prostoru razvijali (i devastirali). Fenomen je to koji je bio dobro poznat i u socijalizmu. Slično kao i danas, i tada smo posjedovali razvijenu mrežu različitih uhljebiteljskih institucija i organizacija. Za razliku od danas toliko često korištenih sinonima za uhljebiteljske destinacije - pojmova “agencije” ili javnog poduzeća - tipična mjesta uhljebljavanja u to vrijeme bili su različiti republički ili savezni kabineti, komiteti, instituti, političke službe ili organizacije za vanjsku trgovinu, poput Astre ili Genexa.

Stoga i naše današnje uhljebe možemo promatrati kao sljednike bogate tradicije uhljebljivanja koji su u okviru novih okolnosti pronašli nove modalitete svoje egzistencije. Nažalost, duga i bogata povijest uhljebljivanja u Hrvatskoj, kao i svaka povijest, očito se ponavlja u svom farsičnom i tragičnom obliku. Jedinstveni simbol njene farsičnosti čuveno je pismo barba Luki, a tragedija je ono što se manifestira u njenim društvenim poljedicama.

Naime, glavna je tragična posljedica uhljebljivanja u slučaju Hrvatske što ono malim koracima, “mic po mic”, stvara društvo jedne nove i specifične verzije apartheida. Uhljebljivanje stvara društvo u kojoj onaj, toliko važan mehanizam društvenog razvoja, koji je davno opjevao Gundulić stihom “tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje”, ne funkcionira baš najbolje. Jer, stvaranje uhljebiteljskih položaja stvaranje je pričuvnih pozicija za one koji bi se u nekom trenutku možda trebali strmoglaviti prema dolje i time otvoriti prostor za neke druge, no koje njima i njihovim mecenama osiguravaju da zauvijek ostanu negdje pri “vrhu”.

Stoga se u svojoj krajnjoj konzekvenci tragičnost povijesti uhljebljivanja u Hrvatskoj izražava u činjenici da se sve više krećemo u smjeru zatvorenog ili kastinskog društva u kojem su oni koji “su gori, uvijek gori”, a oni koji su doli uvijek su doli. Time dolazimo do pitanja kojim se davno bavio Vilfredo Pareto, a to je pitanje kvalitete društvenih elita. Naime, kako uhljebi različitih profila najčešće ne posjeduju one kvalitete koje opravdavaju etiketu koju bi kao članovi elite trebali nositi, ispada da je ishodište svih naših društvenih devijacija zapravo problem dugoročne reprodukcije velikog broja uhljebljenih nesposobnjakovića u društvenim elitama.

Ta reprodukcija odvija se poznatim sustavom - stvaranjem mreža osoba međusobno povezanih različitim vrstama usluga i protuusluga, te hijerarhijski rangiranih po kriterijima određenih zasluga. I dok ovaj “klasični” sustav reprodukcije uhljebljenja nije nešto o čemu bi se puno novoga moglo reći, zanimljiva je pojava nekih novih obrazaca umrežavanja o kojima u zadnje vrijeme imamo priliku svjedočiti. Radi se o umrežavanju onih koji su već duže vrijeme ne pomiču s dna i koji takvim oblikom umrežavanja pokušavaju pribaviti stvarnu koricu kruha ili je osigurati za druge članove svoje kaste.

Ovdje se radi o umrežavanju poradi uhljebljenja u doslovnom smislu riječi, zbog uhljebljenja kao pribavljanja obične štruce kruha, šalice kave, komada odjeće ili dječje igračke. Najbolji primjer umrežavanja u cilju ovakvog stvarnog uhljebljenja akcija je Kruh za poslije, koju provodi sve veći broj pekarnica u Hrvatskoj, a kupcima omogućava kupnju kruha unaprijed za one kojima je i kupnja štruce kruha nemoguć financijski izdatak. Nešto ranije zaživjela je slična akcija Kava za poslije. Tome možemo dodati i djelovanje Riječke socijalne samoposluge, organiziranje tzv. Društvenog dućana koji je u Zagrebu pokrenula Stranka za grad, a koji promiče ideju indirektne razmjene, zatim primjer Dobrog buvljaka - humanitarnog online dućana - ili primjer Knjižnice igračaka koju je pokrenula kninska udruga Eko Krka. Bez obzira na to što ovi primjeri, kao i mnogi drugi slični, na prvi pogled djeluju kao marginalni vidovi društvenog entuzijazma, važni su jer predstavljaju klicu nove kulture solidarnosti koja se može tumačiti kao protuotrov za osjećaj bespomoćnosti ili besperspektivnosti koji izaziva život u sve čvršćoj armaturi simboličkog i stvarnog apartheida stvaranog umrežavanjem “onih gori”.

Za razliku od umrežavanja koje je stvorilo kastu uhljeba - onih koji mirno sjede, čekaju mirovinu, hine da rade ili rade a da pri tom ne znaju što rade, konzervirajući time svoje ili pozicije svojih pokrovitelja, ovaj oblik umrežavanja svojevrsno je priručno sredstvo otklanjanja jedne od najradikalnijih posljedica stvorenog kastinskog sustava - činjenice da velik broj ljudi nikako ne može doći do svoje korice kruha ili do malo više od toga. Onima koji nemaju dovoljno “kruha” ove forme umrežavanja mogu pomoći da se barem na trenutak “uhljebe”, a svima ostalima, “onima tamo doli”, barem u nekim trenucima osigurati da se bolje osjećaju.