U DRUGOM PLANU

KOMENTAR JUTARNJEG Jesu li 13 godina u Afganistanu Amerikanci potrošili uzalud?

Mnogi se boje da će nakon odlaska stranaca uslijediti irački scenarij
Pakistani Shiite Muslims shout slogans behind a burning US flag during a protest in Lahore on March 2, 2012, against the killing of Shia travellers in the Kohistan area. Sectarian gunmen disguised in military fatigues hauled 18 Shiite Muslim men off buses on February 28 and shot them dead in cold blood in a usually quiet region of northern Pakistan. Authorities blamed the assault on Islamist militant groups, without naming a specific organisation. The attack took place in the northern district of Kohistan, which neighbours the Swat valley, a former Taliban stronghold. AFP PHOTO / ARIF ALI
 AFP

Prije nešto manje od trinaest godina SAD je krenuo u vojnu intervenciju u Afganistan, koju je odobrila međunarodna zajednica zbog napada na New York i Washington. Nije tada započela kriza u toj zemlji, ona traje dugo, čak i prije sovjetske intervencije 1979. godine. SAD i snage pod okriljem UN-a započele su borbu protiv talibana i tada ondje prisutne vrhuške terorističke skupine al-Qa’ida. I bilo je značajnih uspjeha, al-Qa’ida se od tog udara nije oporavila, talibani su se dijelom okrenuli suradnji s vlašću, ali problemi su i dalje bili golemi.

A onda je krizu u toj zemlji zasjenio Irak nakon američko-britanske vojne intervencije pa je interes za Afganistan splasnuo. I činilo se kao da sve u Iraku ide nekako brže, čak i bolje, pa su ga Amerikanci 2011. godine napustili. Da bi se sad pokazalo da je sve to bila samo jedna velika kula od karata koja se održavala financirana naftom i da je bila dovoljna malobrojna skupina motiviranih i opremljenih boraca da zauzme pola zemlje.

I tako je Afganistan opet pao u drugi plan, a ondje teku ozbiljni procesi. Krajem ove godine zemlju bi trebala napustiti većina američkih i međunarodnih snaga, ali i dalje nije jasno hoće li barem moći ostati savjetnici koji bi nastavili obuku afganistanskih snaga - što je važno i za Hrvatsku jer smo ondje odigrali značajnu ulogu - budući da je predsjednik Hamid Karzai odbio potpisati sporazum kojim bi se regulirao ostanak stranaca. Karzai je od pozitivca u početku postao korumpirani negativac koji rovari na sve načine da se odgodi ili možda čak ne dogodi prijenos vlasti na bilo kojeg od dvojice kandidata nakon izbora za predsjednika održanih proljetos. Nastali vakuum vlasti je tolik da se sada oglasila i skupina ministara i ljudi koji vode sigurnosne službe sa zahtjevom da im se omogući da formiraju prijelaznu vladu, a to u takvim zemljama miriši na udar.

Stanje se pak radikalizira i u Pakistanu, i dalje najutjecajnijoj zemlji u Afganistanu čija vojska i tajna služba ISI vode borbu protiv pobunjenika u svojoj zemlji, a istodobno potiču talibane na udare u Afganistanu kako bi ondje dobili vladu po svojoj mjeri.

Kad se pak uzme u obzir da je Afganistan, kao i Irak, multietnička država (Paštuni, Tadžici, Hazari i drugi), te da su etničke zajednice podijeljene na moćna plemena, sasvim se logično otvara pitanje neće li se i ondje dogoditi irački scenarij kad se maknu stranci. A to onda u krizu uvlači i Iran, jer mu je to iza leđa, pa Indiju jer jača Pakistan, Kinu zbog njezinih muslimana, Rusiju zbog srednjoazijskih muslimanskih zemalja.

A talibani su prekjučer napali sa 700 boraca prostor u blizini Kabula pa bi bilo dobro da se to shvati kao najozbiljnije upozorenje. Nije bez vraga Kerry nedavno opet bio u Kabulu. Mogli bi tim smjerom i drugi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:41