KOMENTAR JUTARNJEG Potpuni krah vladine politike pokušaja i pogrešaka

Veliki britanski premijer Winston Churchill svojedobno je primijetio da se uspjeh sastoji od “kretanja od jednog do drugog neuspjeha bez gubitka entuzijazma”. Ta formula - tvrdoglavo inzistiranje na dokazano pogrešnim rješenjima - više se čini kao definicija ludila, nego recept uspješnog državništva, no Kukuriku vladi taj Churchillov model kao da je osnovni modus funkcioniranja. Nasuprot projiciranoj slici “najuspješnije Vlade koju je Hrvatska imala” stoji jasno mjerljiva činjenica da u povijesti Hrvatske nije postojala vlada čijih je više odluka, zakona i mjera osporeno sudskim putem ili osporeno društveno-aktivističkim angažmanom neke društvene skupine. Najnoviji takav moment dogodio se prošlog tjedna kad je Vlada donijela odluku o retroaktivnom uvećanju iznosa isplaćenih jubilarnih nagrada zaposlenima u državnim i javnim službama. Jubilarne nagrade jednokratne su novčane uplate radnicima nakon određenog broja godina provedenih na radnome mjestu, a u sklopu velike Vladine politike štednje još 2013. godine donesena je odluka da osnovica za njihov obračun bude smanjena sa 1800 na 500 kuna. Kako takvo umanjenje stečenih financijskih prava Vlada nije uspijevala dogovoriti sa svim relevantnim sindikatima, odlučila se na pravni manevar donoseći dodatak temeljnom kolektivnom ugovoru koji su potpisala dva od inicijalnih šest potpisnika tog pravnog akta. Kako je u originalnom ugovoru bilo jasno naznačeno da svaku promjenu moraju odobriti svi potpisnici ugovora, čovjek ne mora biti doktor pravnih znanosti da bi posumnjao u zakonitost takvog aranžmana. Koju godinu kasnije takve sumnje su se i potvrdile pa su brojni tužitelji počeli dobivati tužbe protiv države zbog neisplaćenih jubilaraca. U Vladi, koja je ušla u izbornu godinu, upalili su se alarmi za uzbunu, pa je brže-bolje donesena odluka da se sindikatima vrate sve neisplaćene jubilarne nagrade za posljednje dvije godine. U duhu novootkrivenog socijaldemokratskog egalitarizma, zaostale jubilarke isplatit će se i djelatnicima onih dvaju sindikata koji su pristali na njihovo smanjivanje. Sve u svemu, radi se o novih 150 milijuna kuna troškova za ionako prenapregnuti državni proračun. Taj novi trošak propagandistički zamaskiran u tobožnju uštedu temeljem izbjegavanja plaćanja sudskih troškova i zateznih kamata.

Iako je i ta činjenica krajnje neizvjesna - neke središnjice već su objavile kako svojem članstvu neće savjetovati da odustanu od tužbi, pravo pitanje je na što su potrošene tri godine? Bilo koja ušteda koja je takvom mjerom ostvarena sad će biti naplaćena, vjerojatno uz određene kamate, reformski potencijal je potrošen, odnosi sa sindikatima zatrovani, a kredibilitet Vlade narušen.

Vrabac u ruci ipak je bolji nego golub na grani, pa bi i smanjenje osnovice sa 1800 na 1500 kuna na koje bi sindikati pristali - sad je to jasno - bilo bolje od ovog scenarija. Ipak, ova zdravorazumska spoznaja mogla bi postati još aktualnija ako se scenarij jubilarnih nagrada ponovi na slučaju još jednog spornog Vladina poteza - smanjivanja osnovica plaća u javnom sektoru za tri posto. I ta mjera donesena je 2013. godine u formi Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama. I prilikom donošenja te mjere, pojedini pravni stručnjaci upozoravali su kako je suspektno može li se Vladinom uredbom derogirati sadržaj važećih ugovora o radu, ali i kako je protuzakonito da se takav dokument donese samo jedan dan prije stupanja na snagu.

Ipak, u Vladi su sve te prigovore zanemarili inzistirajući na što rapidnijoj provedbi te odluke u praksu javnih i državnih insititucija. Poprilično predvidljivo, i takva mjera rezultirala je podnošenjem stotina privatnih tužbi, a u ovom trenutku već je njih desetak doživjelo pravomoćni pravorijek na štetu države. S obzirom na iskustva s jubilarnim nagradama, nameće se pitanje kad se može očekivati da Vlada donese odluku isplate umanjenih dijelova plaća za protekle tri godine. Ugrubo računajući, radi se o oko milijardu i 750 milijuna kuna. No, dakako, bit će to, kao i mnogo puta dosad - ušteda. Oni skeptici i zlobnici koji takvu matematiku ne razumiju, zapitat će se je li to baš najbolji način vladanja nekom državom. U zadnje tri i pol godine teško je i nabrojati sve primjere odustajanja ili radikalne promjene Vladine politike. Cijeli niz njih, od Obiteljskog zakona, preko Zakona o kaznenom postupku, do Zakona o porezu na dohodak srušio je Ustavni sud. Neke, poput outsourcinga i inicijalnog modela monetizacije autocesta, eutanazirala je sama Vlada strahujući od referenduma. Neke, poput privatizacije Hrvatske poštanske banke ili Croatia Airlinesa, propale su u provedbi. Neke, poput dugoočekivanog Zakona o medijima, još nisu ni stigle do faze provedbe. Ipak, niti u jednom od tih slučajeva konačni ishod nije rezultirao bilo kakvom konkretnom posljedicom po one koji su - barem na papiru - za njih bili odgovorni.

Taj kronični nedostatak bilo kakve forme odgovornosti za političko djelovanje sistemski je deficit Kukuriku vlade. Iza svih pompoznih planova i strategija, njezino funkcioniranje svedeno je na beskonačni niz pokušaja i pogrešaka. Na taj način - dokazao je to čuveni bihevioristički psiholog Edward Thorndike - laboratorijski miševi mogu relativno brzo pronaći put iz testnog laboratorija. Nevolja je u tome što ne mogu puno više od toga.