ISTINA O SOCIJALIZMU

KOMENTAR SNJEŽANE PAVIĆ: MITOVI I ISTINE O 'ZLATNIM 80-IMA' Tada su svi imali i posao i stan? Pa, i ne baš...

Ako su u socijalizmu svi imali posao i stan, kako to da je samo trećina obitelji živjela u stanu sa stanarskim pravom
 Nikola Vilić/CROPIX

Zamislite naselje s razrovanim, nikad asfaltiranim uličicama i kokošima koje trče uz kosture nedovršenih kuća. Umjesto cvijeća i travnjaka, oko kuća su nabacane daske i lim, nacijepana drva i karoserije odbačenih auta. Iz katnice bez fasade izlazi žena srednjih godina, u bijelom kombineu. Nosi lavor pred sobom. Izlijeva prljavu vodu pred vrata, u dvorište.

Tu ženu koja prolijeva prljavu vodu po svojim nogama vidjela sam u Zagrebu, nekoliko kilometara od današnjeg Trga bana Jelačića, sredinom zlatnih osamdesetih. Ne da nije imala vikendicu, ta nije imala ni tekuću vodu, kao ni tisuće ostalih na Kozari Boku.

Ako su svi u socijalizmu mogli dobiti stan, zašto je ta žena izabrala takvu bijedu? Bila je luda i svojevoljno odlučila živjeti u blatu umjesto u nekom od nebodera u Zapruđu ili Sigetu? Ako su svi tada mogli dobiti stan, kako to da je samo trećina hrvatskih obitelji krajem osamdesetih živjela u stanu sa stanarskim pravom, kako to navodi povjesničar Igor Duda?

Ne, nisu tada svi mogli dobiti stan, ne, nisu svi imali vikendice, ne, nisu svi išli na ljetovanje! Među ljudima s kojima sam odrasla baš nitko nije dobio stan, nitko nije imao vikendicu, nitko s roditeljima nije išao na izlete, a kamoli na ljetovanje ili zimovanje. A ne mislim da sam odrasla u siromaštvu, jednostavno sam odrastala u socijalizmu. U dalmatinskom mjestu gdje je na tisuću stanovnika bilo jedno društveno poduzeće sa 40-ak zaposlenih. Roditelji mojih prijatelja dizali su se prije zore i išli u polje karocama koje su vukle mazge, nosili smo odjeću starije braće ili rođaka. Osim moje, samo je još Ivičina mama bila zaposlena, u dućanu ispod škole.

U zlatnim osamdesetima u kojima sam ja odrastala nije bilo posla, osim za onih par koji su imali vezu. Ipak, gotovo svaki dan prisiljena sam slušati kako su tada svi mogli dobiti posao i stan, “svi su s dvije prosječne plaće mogli imati vikendicu”, “svi su godišnje išli četiri-pet puta u Trst”, što sve pišu ljudi ovih dana na Facebooku u raspravama o seriji Crno-bijeli svijet.

Ne, nije u socijalizmu svatko mogao dobiti posao. Točno je, radilo je nešto više ljudi: stopa aktivnosti ukupnog stanovništva (zbroj zaposlenih i onih koji traže posao) iznosila je 1981. godine 45,2 posto, a 2001. godine 44 posto, zabilježili su Alka Obadić i Šime Smolić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu u analizi ekonomske aktivnosti stanovništva Hrvatske. Onda 45, sada 44, razlika drastična! Zadržali smo vrlo nisku razinu zaposlenosti: od radno sposobnog stanovništva od 15 do 64 godine radi ih samo 50,7 posto, a prosjek EU je 70 posto.

Nisu “svi” imali stan, nego privilegirana društvena skupina. U to doba činio ju je upravljački sloj, uski sloj stručnjaka i gradsko stanovništvo zaposleno u tvornicama koje su izvozile i gradile stanove. U Hrvatskoj su 1991. godine bila 393.242 društvena stana, što je činilo 24 posto tadašnjeg stambenog fonda, navodi Gojko Bežovan. Po Igoru Dudi, trećina domaćinstava.

Osnovna stvar koju sudionici rasprave zaboravljaju jest da je naše viđenje i prošlosti i sadašnjosti presudno određeno klasnom pripadnošću. Ako si odrastao u nekom od nebodera u Novom Zagrebu, uvjeren si da je svatko mogao dobiti stan i otići na ljetovanje. Ali nisu svi živjeli u Novom Zagrebu!

Je li svi ti ljudi, uvjereni da smo svi osamdesetih živjeli bolje, doista misle da su seljaci oko Županje ili Udbine “4-5 puta godišnje” išli u šoping u Trst? Radili na polju i istodobno gradili vikendicu na Viru ili u Vodicama? Vjerojatno ne: kad kažu “svi”, ljudi obično misle na sebe i svoj krug prijatelja i poznanika. Poopćavanje, generalizacija, svi to volimo: da, dragi prijatelju, ti si možda išao i deset puta godišnje u Trst, ali to ne znači da je većina osamdesetih lagodno živjela. Neki jesu. Drugi nisu.

I danas kao i onda, neki idu na skijanje i šalju djecu na francuski, a drugi se stišću u istoj kući s roditeljima i na rate otplaćuju drva. Neki idu svake godine na more, a drugi na to ne mogu ni pomisliti. Ono što je različito jest to što su danas socijalne razlike puno vidljivije.

U vrijeme Jugoslavije vladajuća ideologija tvrdila je da smo svi jednaki i svi imamo iste mogućnosti. Nije bilo tako: hrvatsko društvo i tada je bilo klasno podijeljeno, pokazalo je među ostalim istraživanje sociologa Mladena Lazića u knjizi “U susret zatvorenom društvu: klasna reprodukcija u socijalizmu” iz 1987. Istražujući dvije socijalističke generacije, dr. Lazić je pokazao kako je kasni socijalizam već imao sva obilježja zatvorenog, gotovo kastinskog društva, u kojem su djeca direktora zauzimala najviše pozicije, a djeca radnika imala najmanje šanse da se popnu gore.

Vladajući te razlike žele zamagliti pa su nas tako iz petnih žila uvjeravali da baš svi imaju jednaku šansu i jednako pravo na stan i posao. Kao što danas uvjeravaju da svatko može raditi i zaraditi, pokrenuti biznis i uspjeti. Tako se stvara slika o osamdesetima, ili ova današnja da svi imaju kredit za stan, a po podacima DZS-a takvih je tek 5,8 posto kućanstava. Probaj im samo reći da su privilegirani, oči će ti iskopati! Iako većina zaposlenih kod nas ima tako malu plaću da nisu ni mogli dobiti stambeni kredit.

Socijalizam nije baš volio da vičeš da je projekt kiksao i da od pravednog društva nema ništa, a kasnije smo iz javnog govora izbacili pojam klase kao dio omrznutog marksizma. No to što ne govorimo o nečemu, ne znači da to ne postoji i ne oblikuje način na koji vidimo svijet. Zato kad idući put krenete s rečenicom koja počinje sa “svi”, razmislite je li to što želite reći doista vrijedi i za vodoinstalatera iz Đurđevca i penzionera iz Donjeg Lapca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 17:28