EMISIJE TJEDNA

KRITIČAR JUTARNJEG O SPORTU KOJI JE KOD NAS SKORO NEPOZNAT 'To natjecanje je senzacija, a i ti debeljuškasti dečki zarađuju više nego igrači Dinama'

Nagradni fond je golem, igrači zarađuju više novca nego rukometaš u domaćoj ligi. ali što  rade ti silni ljudi  u dvorani...
 Profimedia, Press Association

Kroničara će televizijski medij lako zavesti da pokuša i on snubiti pozornost publike senzacijama. Međutim, budući da slika govori više od tisuću riječi, jedini način da joj se suprotstaviš u jeziku jest da uočiš u njoj kakav apsurd. Primjerice, kakvu sliku imaju u glavi navijači koji pune dvorane gdje se natječu prvaci u pikadu. Nije šala, Premier liga u pikadu senzacionalno je natjecanje. Nagradni fond iznosi gotovo devetsto tisuća funti, a pobjednik cijele serije osvaja četvrt milijuna.

Natjecanja se održavaju u Velikoj Britaniji te jedno u Berlinu i jedno u Rotterdamu. Devetorica muškaraca, od kojih većina izgleda tako da ih se u birtiji rijetko tko usudi pitati kad će napokon osloboditi pikado-stroj da i drugi igraju, do u beskonačnost hiću malešne strjelice izbliza u malešan šaren krug, a dvorana u Glasgowu prima jedno deset tisuća gledatelja, koji gotovo svi frenetično navijaju, na nogama su, opremljeni transparentima, premda od cijelog zbivanja ne vide ništa konkretno.

Sami pikado-majstori ulaze pak na scenu poput boksačkih prvaka, dugom stazom, okupanom dramatičnom igrom svjetala hiperaktivnih reflektora, okupani pompoznim glazbenim brojevima, te se čuje Metallica, a glavni majstor nastupa uz Pink Floyd. Publika dakle urla, oni najbliži pikado-majstoru nastoje ga makar dodirnuti. Dramaturgija samoga natjecanja uvijek je ista. Nadmeću se uvijek dvojica, a rezultat, kao u nogometu, može biti pobjeda jednog ili drugog te neriješeno. Svaki put se igra najviše dvanaest krugova, pobjednik je tko stigne do sedme pobjede. Dakle, najmanje se igra sedam bacanja, a najviše dvanaest.

Svako bacanje, naizmjence, počinju od zamišljenog iznosa od 501 boda, pobjednik kruga (gema, rekli bismo) jest onaj koji prvi stigne do nule. Naizmjence bacaju po tri strjelice, pri čemu najprije ciljaju u sićušnu pukotinu jedne “kriške”, pa ako je pogode, oduzme im se cijelih šezdeset bodova. Najviše dakle što po “gemu” mogu osvojiti jest 180 bodova. U prosjeku pogode oko stotke. Sve super. Može biti i napeto, kad kamera zumira tu kriškicu na cijeli ekran. Ali što, pobogu, rade ti silni ljudi u dvorani. Shvaćam da osjećaju zajedništvo, ipak su na gomili; shvaćam i da vole pikado, ali ne shvaćam što vide a ne vidim ja u televizijskom prijenosu.

Nisam uspio doznati ime stručnog komentatora, ali valja mu priznati trud. Poznaje temu, usput diskretno tumači pravila, predviđa ishode uspješno te je i on na neki način cijelo vrijeme uzbuđen.

Eto, posrijedi je nekakva nama posve nepoznata “otočka kultura”, nekakva “pub-kultura”, koja u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Nizozemskoj ima mnogo više poklonika nego u nas svi sportovi zajedno, osim nogometa. A ti dečki koji hiću te streličice zarađuju mnogo više novca nego i jedan primjerice rukometaš u domaćoj ligi. Više zarađuju, zapravo, jedino Dinamovi nogometaši.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 14:27