KRONIKE SLUĐENOG OCA 'Bolest prvog dana' jedna je od najtežih u roditeljskoj populaciji. Nuspojave su različite, ja se recimo budim vrišteći noću...

Čestitam, preživjeli smo. Prvi dan škole i vrtića, kako za koga, jučer je došao i prošao, ali apokalipsa se poput odbjegle nevjeste nije pojavila na piru. A danima su nas plašili - u Hrvatsku stiže ugaran Harvey i udarit će isključivo na odgojne ustanove.

Klinci na nastavi, adaptacija u vrtićima u tijeku, ne ometajte! Ne vozite i ne hodajte, a najbolje da u njihovoj blizini ni ne dišete. Ne napuštajte svoje domove ako ne morate, nađite povišeni prostor, zabijte daske na prozore, nagomilajte zalihe. Zadnjih je pet minuta da obiđete vaše psihijatre, joga majstore i vidjelice. Sudnji dan je svanuo.

Spoiler alert - ništa se strašno nije dogodilo, nitko nije stradao, nije vam ovo finale sedme sezone “Igre prijestolja”. Nikog nisu pojeli, ulicama ne hodaju zombiji. Vaše se dijete iz škole, kako je u nju otišlo, tako iz nje i vratilo, a kad ste ga u panici, znojna čela, drhtavim šaptom pitali što su mu tamo rekli, mali je samo hladnokrvno odgovorio:

- Ništa posebno, rekli su mi da dođem i sutra.

“Bolest prvog dana” jedna je od najtežih u roditeljskoj populaciji i počinje već s danom rođenja, ali ne možeš ju prebolit’ samo jednom, kao ospice, jer BPD udara i na dan kad stignu doma iz rađaonice, na dan prve temperature, na dan kad su prohodali, na prvi dan škole ili dan prvog vjenčanja.

Nuspojave su različite. Ja, recimo, kao otac četverogodišnje djevojčice u strahu sam od dana kada će mala kući dovesti svog prvog dečka.

Budim se vrišteći noću, proganjaju me more da će tip imati motor i traper-jaknu bez rukava. Ili da će biti vegan i fan Paula Coelha, šalova od kašmira i voćnih shakeova.

- Možda će imati toviranu krunicu i prazan CD na retrovizoru jer vjeruje da to odbija policijske mjerače brzine - govorim u bunilu ženi. A što ako će je voditi po koncertima Škore, Thompsona i Bulića? Ili, ono najgore, uvjerit će ju da su “Star Wars” sranje od filmova.

Vrijeme je da izađem iz ormara i priznam da sam cijelo ljeto gledao reprize “Seksa i grada”, pa ne mogu da se ne zapitam, u maniri Carrie Bradshaw, kad smo to mi roditelji postali takvi drama queenovi? Dramimo i drhtimo kao da smo zaboravili da je nama bilo sedam puta teže.

U vrijeme kad sam ja kretao u školu, nije bilo “čuvajte nas, pazite nas” spotova na televiziji i prometnih policajaca na svakom raskrižju, dječje torbe težile su 25 kilograma i nikog nije bilo briga, škole su se još zvale po narodnim herojima, klupe su bile hrđave, a stolice rasklimane, i nije bilo nevladinih udruga koje bi upozoravale na to. Tete kuharice posluživale su po kantinama isključivo razvodnjeni griz ili uvijek jedan te isti bolonjez (mijenjala se samo vrsta tjestenine u njemu). Pa smo preživjeli.

Kući smo se vraćali u masnicama ili bez jednog prednjeg zuba, zaprljanih koljena i prstiju masnih od onih TOZ-ovih HB olovaka. Nije bilo fejsbukova po kojima su roditelji ostavljali tugaljive statuse i opraštali se od djece kao da odlaze na istočnu frontu.

I nikad valjda nismo bili sretniji.

Kad mi je kći lani prvi put ozbiljno kretala u vrtić, tjednima prije punili su mi glavu da će stalno plakati, stajati nalakćena na ogradi i buljiti u prazno, da će biti gladna i žedna, a stariji klinci će ju maltretirati.

A ona je prvog dana utrčala unutra bez pozdrava, nikad se više nije okrenula za nama. U prvih mjesec dana dvaput su je opalili šakom, jednom su ju ugrizli, a da se nije ni požalila. Ta je plakala samo kad bi morala ići doma.

- Vama muškima je lako - uvjerava me jučer kolegica s posla, majka dvoje djece. Stariji sin joj je jučer krenuo u školu i zbog toga je naricala cijelo ljeto. U njezinoj glavi mali je već odrastao i samo što se nije oženio. Od uzrujavanja se odmah naručila kod frizera na nove pramenove.

Sina su na prvi dan nastave ispratili ona i muž, ali i baka i djed.

- Kakva svečanost - kažem zajedljivo - ‘oće l’ bit’ i limene glazbe?

- Da, pjevat će Thompson i skidat ćemo ploču s imenom škole, to je sad u modi. Daj, molim te, vidjet ću tebe - odgovara mi.

Vjerojatno je u pravu, za dvije godine u ovo isto vrijeme vjerojatno ću naricati za kćerkom kao da je mačić kojeg su izvukli iz sirotinjskog legla u, šta ja znam, Farkaševcu i poslali nekoj finoj familiji na Pantovčak.

I znam, mala će utrčati unutra, neće se ni okrenuti, samo što ja neću više imati kose da se za utjehu mogu naručiti kod frizerke na pramenove.