La Dolce Vita u Studentskom centru

Kristina se ne sjeća da je ikada naletjela na kolač prepun lješnjaka ili oraha. Mireli je kuhinja bila toliko grozna da je pizzu prelijevala jogurtom, iz čistog očaja i pokušaja da si pribavi neki koliko-toliko podnošljiv okus u studentskom restoranu. Bilo je to u doba kada je Studentski centar tek radio dugove zbog kojih je morala biti pokrenuta prva, a kasnije i druga sanacija. Firma je jednostavno propadala, u njoj očito nikada nije radio nitko tko zna zbrajati.

Tijekom sanacije od 2013. država je ubacila naših 150 milijuna kuna u Studentski centar. Nije pomoglo. Naravno da nije pomoglo kada su naručili sirovine, orašastih plodova i šećera za studentske kolače, koliko je potrebno tijekom cijele godine, a ovi ih ispekli u roku od tri mjeseca. Naravno da ćemo biti najdeblja nacija na svijetu, s ultrasize djevojkama. Za dečke me baš briga. Ali će te studentice biti i prilično loše tijekom studiranja jer će se umjesto o građanskom, procesnom ili nečem marketinškom na ekonomiji brinuti kada treba odjuriti u restoran prije nego što nestanu kolači. A kolača je bilo. Čak 360 kolača nađeno je u smeću, umjesto da su ih pojeli studenti.

Mirko Bošnjak, sanacijski direktor, lijepo nam je rekao da je zatražio očitovanje 25 osoba prema lancu odgovornosti. Ako ovo nije tvrdnja koja pokazuje koliko je krivih osoba zaposleno samo u jednoj tvrtki koja živi na proračunskom novcu, ako ovo ne pokazuje da ih vodi šef koji toliko nema pojma o poslu koji radi da traži očitovanja odgovornih, umjesto da zna što se događa, onda stvarno treba redefinirati pojam za ludnicu. Jer, kvragu, hajde da se ne zafrkavamo oko kolača, a ni oko lopovluka.

Treba li upravitelj dobiti očitovanje o poslu ljudi kojima je nadređen, onda je on u cijeloj priči suvišan. Uostalom, što on očekuje, da će netko napisati da je pojeo sve te kolače, da se gađao čokoladnim, sacher tortama, voćnim lađicama, baklavama, šampitama i krempitama? Ili da će mu netko napisati da je preprodao sve te kolače, ili sastojke, i umjesto toga odlazio na janjetinu? Koja je to fora da sanacijski upravitelj izjavi, a izjavio je da ne želi nikoga etiketirati dok nadležne institucije ne obave svoj posao? Pa to nitko i ne traži, to se od njega i ne očekuje.

Ne mora biti cinkaroš, ali mora biti odgovoran. Uostalom, prijaviti lopova nije cinkanje. Zato se očekuje da točno zna gdje su stotine tisuća kuna koje su navodno potrošene za kolače, a kolača nikada nije bilo. To stvarno nije pitanje legalnosti i poštivanja presumpcije nevinosti, to je pitanje dobrog odgoja i kaznene odgovornosti. I studentske gladi. Ukrali su studentima, upropastili im najslađe trenutke koje su mogli imati tijekom studija. Čak je i većinski Sindikat zatražio da se DORH pojavi u Studentskom centru. Nije li to divno? Svima pred očima su se krali studentski kolači, a onda se Sindikat sjeti pozvati DORH. Zašto ih zovu? Znaju li nešto čime mogu pomoći sanacijskom upravitelju? Mogu li ga poštedjeti da čita 25 izvještaja iz kojih će saznati da nitko ništa ne zna, a svakako ne zna za druge, ali zna za sebe da nije krao? Pa to svi govore! Nevini i oni drugi. Svi tvrde isto. Uvijek.

U Studentskom centru, recimo, postoji osoba koja je bila zadužena za analizu i kontrolu utroška namirnica u sektoru Prehrana. Postoji li kakva nejasnoća što bi osoba koja je zadužena za kontrolu utroška namirnica u sektoru Prehrana morala raditi i znati o svojoj tvrtki? Možda to koliko se namirnica trošilo, pa i u slastičarnici? Nije evidentirala cijelu 2016. godinu.

Ništa. Ni jedan od 365 dana. Ni jedno jaje, ni krumpir, ni jabuku, ni prokleti kivi koji studenti nikada nisu vidjeli - ništa. Što je rekla o svom poslu i ulozi? - Mali sam i nebitan kotačić u stroju SC-a i po položaju i po plaći. (Žali se na plaću, op. B. V.). Niti sam imala podatke o utrošku namirnica u navedenoj slastičarnici zbog ukidanja programa koji to prati, niti sam na bilo koji način mogla raditi, niti ikada radila na štetu SC-a. Bojim se da sam spomenuta samo zbog toga što sam supruga državnog tajnika, navela je Željka Glunčić. Njen je suprug Matko Glunčić.

On je onaj koji je rekao da su hrvatska djeca postigla loše rezultate na PISA testovima zato što su na testiranja išla djeca s posebnim potrebama i pripadnici manjina. U ovom je slučaju ona sama skrenula pozornost na imena i okolnosti zašto su nam neki ljudi znani. Ali to nije sve i nisu to svi ljudi koji tragaju za studentskim kolačima. Biserka Srtić je šefica sindikata i slastičarnice i kazala je kako su od nje traženi papiri za koje joj nikada nitko nije rekao da ih mora voditi. Ali je potpisala sve što su joj dali, a je li pritom napravila pogrešku, to ne zna. No, mogao bi se zabrinuti Sindikat jer je stvarno ludo da ih zastupa, štiti i brani netko tko ne zna koje je dokumente potpisao i je li time nešto pogriješio. Ti ljudi su stvarno smislili svoju verziju “slatkog života”.