USPUTNE ZABILJEŠKE

Ljudi se najviše boje gubitka kontrole. Zato grabe WC papir

Uzimamo obične kirurške maske koje ne pružaju zaštitu od virusa, ali daju osjećaj kontrole, osjećaj da si nešto poduzeo
 AFP

Ovdje u Stockholmu jednom prijatelju rođaci iz Kine su u karanteni, drugom je djevojka koja se vratila iz Italije u samoizolaciji, treća ima temperaturu pa strahuje da nije zaražena... Ni sjever kontinenta nije ostao pošteđen jer bolest ne poznaje granice. Pa iako dućani nisu prazni niti se vide maske na ulicama ili u javnom prometu, na vratima ljekarni visi obavijest: Nemamo maski ni sredstva za dezinfekciju. A medijima, kao i svugdje, dominira virus.

Znamo, virus je razlog za strah, ali ne i za paniku, savjet je da se uz razumne mjere opreza može izbjeći zaraza. Treba samo slijediti upute i prati ruke, suzdržavati se od rukovanja i grljenja, držati razmak od drugih i sl. - iako od toga navodno umiru “samo” starci i bolesnici, dakle ionako otpisani. Ljudi su ovdje uglavnom prilično odgovorni, disciplinirani su i pridržavaju se pravila ponašanja u vrijeme opasnosti od zaraze. Ali i oni su, iako racionalni sjevernjaci, ipak samo ljudi kojima ponekad ovladaju emocije. Nekidan je u medijima osvanula fotografija potpuno praznog aerodroma Arlanda. Ako je u Švedskoj ovako, gdje građani lete nekoliko puta više od europskog prosjeka, onda je to znak da masovna psihoza straha ne može biti daleko.

Ne treba se tome čuditi, nepoznati se virus Covid-19 brzo širi, nema ni lijeka ni prevencije, a ne zna se točno ni kolika je smrtnost. Ali problem je u tome što se nervoza i strah javnosti svugdje gdje se pojavio, čini neproporcionalno velikim u odnosu na realnu opasnost, koja je, kako smo već puno puta čuli, daleko veća kod obične gripe. Zbog toga su se, uz izvještavanje o detaljima medicinskog aspekta, pa sve dramatičnijih ekonomskih posljedica, pojavili i komentari i analize o psihološkim posljedicama širenja zaraze. Psiholozi preuzimaju glavnu riječ, objašnjavaju i savjetuju, od uvodnika New York Timesa nadalje, pokušavajući odgovoriti na pitanje zašto je strah od korone gori nego onaj od gripe, zašto smrtnost od gripe ne zabrinjava ljude toliko? Na prvom mjestu spominju medije i socijalne mreže koji čitatelje bombardiraju neizmjernim količinama tekstova.

U javnosti je zavladala opsesija vijestima pa se dogodilo da je posljedica ove “epidemije informacija” zbunjenost, jer publika nije u stanju procijeniti niti relevantnost niti istinitost tih informacija. Dodajmo tome priče na socijalnim mrežama od kojih je najpopularnija teorija da je virus ustvari biološko oružje, do tvrdnje da je to proizvod farmaceutske industrije ili da se širi jedenjem čudnih životinja. Naime, nesigurnost ostavlja prostor dezinformacijama, pa kako piše epidemiolog Adam Kucharski, “dezinformacije o koronavirusu možda su najzarazniji aspekt bolesti”.

Zapravo se većina ljudi našla u situaciji u kojoj vlada mješavina ograničenog znanja i emocija a koja lako može izazvati lavinu iracionalnog ponašanja, upozorava David DeSteno, profesor psihologije na sveučilištu Northwestern. Emocije, međutim, ugrožavaju našu percepciju opasnosti, tako da se više bojimo katastrofa ili terorističkog napada nego obične bolesti makar ona bila u biti smrtonosna. Nesigurnost i anksioznost koja se javlja kao posljedica zbunjenosti mnoštvom važnih, ali i nevažnih i lažnih informacijama, uzrokuje strah. I to strah od nepoznatog, koji je daleko gori od straha od poznatog “neprijatelja”. Ljudi se najviše boje gubitka kontrole, kaže klinička psihologinja iz Velike Britanije Dorothy Frizelle.

Budući da je kontrola važna, ljudi nalaze načina da je uspostave, makar na simboličnom nivou. Na primjer, kupujući velike zalihe hrane i toalet papira, pa je tako u Hong Kongu netko opljačkao 600 rola! Ili uzmimo za primjer maske, one obične kirurške koje ne pružaju odgovarajuću zaštitu od virusa, ali pružaju osjećaj kontrole, osjećaj da si poduzeo bar nešto da se zaštitiš. Međutim, može se dogoditi da ovakvo ponašanje uzrokuje zanemarivanje važnije mjere, kao što je pranje ruku. Razumljivi su i raznorazni pokušaji uspostave psihološke kontrole, pa tako neki fratar iz Čapljine vjeruje da je to na djelu demon, netko misli da pomaže opijanje ili jedenje češnjaka a netko će iz prkosa ignorirati mjera zaštite. Naravno, psihološko je olakšanje i traženje krivca, o čemu svjedoče ksenofobični napadi na Kineze i Talijane.

Očito, lakše je podnijeti strah od poznate bolesti, pa makar bila opasnija od korone. Ali treba izbjeći da ljudi reagiraju emocionalno, jer tada obično donose brze, iracionalne odluke. Stoga psiholozi preporučuju da pokušamo uspostaviti kontrolu nad vlastitim strahom, ali tako da ne doprinosimo općoj panici. Zbog toga, kažu, treba vjerovati stručnjacima i pouzdati se u mjere kontrole. No to je lakše reći nego učiniti jer upravo ovdje dolazi do izražaja politički aspekt bolesti, povjerenje u državu i njezine institucije što, recimo, u Italiji ne funkcionira baš najbolje - a kako će u istočnoj Europi to tek ostaje da se vidi. Jer strah je teško kontrolirati čak i ako panika može ugroziti više ljudi od samog virusa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:51