VIJESTI IZ LILIPUTA

Lojalni turist s Campidoglia

U priči o vikendima Milana Bandića na Piazza Navoni treba postaviti ključno pitanje: zašto je, naime, Bandić tako i toliko arčio pare na rimske izlete? A odgovor na to pitanje beskrajno je jednostavan i uvijek isti: zato što je mogao. Radio je to jer je mogao. A mogao je zato što je znao da za to neće biti kažnjen. To je naučio iz prakse
Milan Bandić
 Damjan Tadic / HANZA MEDIA

Hrvatska je - kako znamo - turistička zemlja. I mi njeni građani stoga smo, htjeli to ili ne, naučili mnogo o toj čudnovatoj sorti ljudi koja se zove turisti. Među ostalim, naučili smo i to da se turisti dijele u dvije oprečne vrste.

Prva od njih su nomadi. To su turisti lutalice koji uvijek traže nešto novo. Jedne će godine glavinjati pustopoljinama Novog Zelanda, druge će obilaziti hramove Azteka, treće jedriti u južnoj Dalmaciji ili u Istri skupljati tartufe. Nemirni će ih duh nositi na sve nova i nova mjesta, skupljat će različita iskustva kao što filatelisti skupljaju marke, a najveći će im neprijatelj biti monotonija i ponavljanje.

To je jedna vrsta turista. No osim njih postoji i ona druga. To su ljudi koji kad su na odmoru baš žele monotoniju i ponavljanje. Odlaze uvijek na isto mjesto, desetljećima ljetuju u istom kampu i na istoj terasi, godišnji odmor provode u mjestu u kojem ih domaći znaju po imenu, a trafikantica i načelnik ih pozdravljaju kimanjem. To su oni turisti koji su u Dalmaciji postali dio pučke predaje. I po trideset godina dolaze kod istih iznajmljivača, sa svojim su domaćinima povezani kumski i obiteljski, a o njihovim srebrnim i zlatnim jubilejima izići će člančić u Slobodnoj Dalmaciji. To su turisti koji se poput kompulzivnog opsesivca vraćaju nanovo i nanovo na isto mjesto.

Hrvatska je turistička zemlja. Samim tim, naučili smo mnogo o turistima, pa i takvim turistima vjernicima. Ipak, postoji nešto što nismo znali. Nismo, naime, znali da i među nama postoji jedan takav. A njegovo je ime Milan Bandić.

Do ovog tjedna građani Zagreba i Hrvatske nisu pojma imali da i gradonačelnik Zagreba spada u takve turiste lojalne omiljenoj destinaciji. Prvi čovjek Zagreba dugo je od svojih građana skrivao svoju tajnu strast za Piazzu Navonu i Campidoglio. Nitko od nas koji poznajemo samo predanu, radnu etiku zagrebačkog načelnika nije ni pomisliti mogao da Miki Radnik ima i svoju opuštenu, latinsku, ljenjivu stranu, da uživa u aperolu u Via Veneto, u prženim artičokama u rimskom židovskom getu ili volujskom repu na šalšu u nekoj rimskoj taverni. A onda nam se najednom razotkrila tajna, sentimentalna strana zagrebačkog načelnika. Poput kakvog starog para bavarskih penzionera koji svako ljeti unajmljuju isti apartman u Igranama, i Milan Bandić se vraćao nanovo i nanovo uvijek u Rim, noćio uvijek u istom hotelu, hotelu u kojem su recepcionari i konobari već znali “signora” iz “Croazije” i pozdravljali ga povjerljivim kimanjem. I sve bi to bilo u redu da ne postoji jedna “potankost” koja razlikuje slučaj turista Bandića i slučaj bavarskih umirovljenika. Bandićev “Praznik u Rimu” smo, naime, platili mi. Zapravo, ne “mi”. Ja ne - jer ne živim u Zagrebu. Platili ste ga, dragi Zagrepčani - vi.

Kad su mediji ovaj tjedan otkrili da je gradonačelnik Zagreba Bandić u posljednjih šest godina bio dvadeset i sedam puta u Rimu, i zagrebačka i hrvatska javnost tu su aferu dočekale s podsmješljivom rezignacijom. Činjenica da se javni novci arče na politički turizam, uostalom, nije u ovoj zemlji nikakvo senzacionalno otkriće, a Bandićevih je afera već toliko da je potpuno jasno da će se nepoderivi Milan lako otresti i ove. Javnost kao da je ponajviše začudilo to što je gradonačelnik koji je svoj javni imidž izgradio na etosu neumorna rada najednom razotkrio svoju bonvivansku, dokoličarsku stranu. “Ajmo delat” Miki razotkrio se kao političar koji, eto, više voli trošiti dnevnice po ljupkim turističkim odredištima i ručavati po tavernama nego doma rješavati probleme prometa i otpada.

A kad je priča o Bandićevim rimskim ferijama izletjela u medije, njegov PR tim iz gradske uprave pokušao je sanirati štetu. Pokušali su javnosti objasniti da Bandić u Rim ipak nije putovao 62 puta, nego “samo” 27 te probali dati makar polovično plauzibilno objašnjenje zašto je gradonačelnik glavnoga grada morao čak 27 puta pohoditi uvijek istu europsku metropolu. A ta objašnjenja zagrebačke gradske vlasti možda su i najgroteskniji dio cijele “afere Praznik u Rimu”. Gradonačelnik je, veli nam njegov ured, u Rim putovao, među ostalim, na koncert dječjeg zbora s Ribnjaka. Na promociju broja časopisa Manjine. Na simpozij o suvremenom ropstvu (?). Pa opet na promociju časopisa Manjine. Na izložbu o Majci Terezi. Na sajam Roma Super Show. U posjet muzeju Explora. Na promociju knjige “Tajanstveni morčić”. Na - pazite sad - “sastanak s predstavnicima akvaparka”. Dišite načas duboko i zaustavite se samo na ovom posljednjem detalju. Zatvorite oči i zamislite gradonačelnika grada kojem je upravo pala studija utjecaja na okoliš, kojem je komunalni holding napukao od dugova i kojem grad pršti od problema, a koji sjeda s cijelom svitom u avion i putuje na drugi kraj Europe u pohode - “predstavnicima akvaparka”? Ili na promociju knjige o morčićima? Na izložbu u Majci Terezi? Iz Bandićeva itinerara ne bi se samo dalo zaključiti da Grad Zagreb ima svu silu suvišnog novca koju nema kako potrošiti. Dalo bi se povrh toga zaključiti da načelnik metropole ima i svu silu suvišnog vremena, kad ga tako može trošiti na trivijalije. Teško mi je zamisliti da bi prvi čovjek Vrgorca, Ploča ili Iloka ikad sebi mogao priuštiti da deset puta godišnje na po tri dana ostavi kancelariju, ostavi gospodarske zone, reciklažna dvorišta, europske projekte, strukturne fondove, poplavljene vrtiće i neuređena školska igrališta da bi otplutao u obližnju europsku metropolu čisto zato da uživa u kulturno-zabavnom protokolarnom programu. Ali Milan Bandić - ta mjera danonoćne radišnosti - to sebi izgleda može priuštiti. Može, jer njegov grad, ispada, ima i viška novaca i manjka problema, pa se zato načelnik toga grada može ponašati kao protokolarni monegaški knez ili vojvoda od San Marina.

U idućim tjednima, naravno, Bandićev će “praznik u Rimu” dobiti svoje formalne repove - političke, revizorske, možda sudske. Saznat ćemo je li tu bilo “putovanja” u stilu Sandre Zeljko ili se stvarno putovalo, saznat ćemo koliko se i zašto putovalo, s kim, s kojom političkom, sentimentalnom ili turističkom motivacijom. Saznat ćemo koliko su ti susreti s direkcijama akvaparka i uredništvima časopisa doista Zagrepčane koštali. Saznat ćemo ima li tu kaznene odgovornosti, jer već znamo da ima političke. No postoji nešto što nećemo u idućim tjednima saznati, a nećemo zato što to već znamo. Naime, znamo tko je za ovo kriv.

A popis onih koji su za “ovo krivi” je podugačak. On počinje od Bandićevih političkih partnera HDZ-a i Nezavisnih za Hrvatsku. Taj popis uključuje Zlatka Hasanbegovića, Brunu Esih i Andriju Mikulića koji nekako vjeruju da mogu biti Bandićevi politički partneri a da ih pritom njegova aferaška baština nimalo ne oprlji. Taj popis, nadalje, uključuje svu onu zagrebačku inteligenciju - od S. P. Novaka nadalje - koja se Mikiju Bandiću prodala za gradske stanove, potpore knjigama, izložbene projekte i komad kulturne moći. No uz sve njih postoji glavni i posljednji krivac za Bandićev “Roman Holiday”. A to su oni građani Zagreba koji su svih ovih desetljeća, unatoč svim skandalima, opet i nanovo glasovali za Bandića. Glasovali jer im je pasao njegov ortački upravljački stil.

Zato u priči o Bandićevim vikendima na Piazza Navoni treba postaviti ključno pitanje: zašto je, naime, Bandić tako i toliko arčio pare na rimske izlete? A odgovor na to pitanje beskrajno je jednostavan i uvijek isti: zato što je mogao.

Radio je to jer je mogao. A mogao je zato što je znao da za to neće biti kažnjen. To iskustvo Bandić nije isisao iz prsta. On ga je stekao dugom političkom praksom. Tijekom 18 godina on je nanovo naučio kako ga zagrebački glasači nikad neće kazniti, ni za alkoholiziranu vožnju, ni za napuštanje stranke, ni za tjedne u Remetincu, ni za rasipničku ekonomiku “donacija”, ni za uhljebljivanja u holdingu, ni za Petra Pripuza, ni za Zdravka Mamića, ni za kolaps otpada, ni za privatizaciju Dinama, ni za groteskne fontane, ni za smrvljene kamene ploče Meštrovićeva paviljona. Ma što god napravio, turist s Campidoglia bi se uvijek provukao, uvijek bi nanovo dobio izbore, a jedino što se mijenjalo jesu dovitljivi sljedovi argumenata s kojima bi njegovi vjerni glasači obrazlagali svoju glasačku lojalnost. Djeca koja su se rodila kad je Milan Bandić postao gradonačelnik sad su već brucoši fakulteta. Osamnaest godina Milan Bandić vlada Zagrebom, koji je u međuvremenu od grada koji je na južnoslavenskom prostoru prednjačio u modernizaciji postao utvrda klijentelizma, ortaštva i “kava”. U tih osamnaest godina Zagreb je postao grad kojim se administrira neformalno i ortački kao da je palanka, dok su “palanke” - neki Omiš, Krk ili Prelog - za taj isti Zagreb postajale u upravljačkom smislu Skandinavija.

A ipak, unatoč svemu tome, unatoč svim optužnicama i aferama, Milan Bandić je znao da će uvijek i opet nanovo dobiti izbore. Pa onda, ako je tako, zašto ne bi otišao na kavu u Rim i dvadeset osmi put?

Uzrečica o narodu koju ima vlast kakvu zaslužuje u rimskom je turistu dobila svoju perfektnu, jasnu personifikaciju. A prava tragika slučaja Milan Bandić je u tome što se on na vlasti 18 godina ne održava u Dugopolju ili Plaškom, nego u gradu koji bi trebao biti i koji je bio koncentrat pameti, znanja i emancipacije od Karavanki do Soluna. Ako taj grad po svojoj mjeri bira Bandića, što onda očekivati od provincije?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 20:42