Loš početak hrvatske turističke sezone

Ove nedjelje u Dubrovniku, oko podneva, u poznatom kafiću Trubadur nije bilo nikoga osim mene. Sunce je probijalo oblake, temperatura se sasvim lagano počela penjati preko dvadeset - dakle, idealno vrijeme za kavu na otvorenom. Međutim, u Trubaduru nije bilo doslovno nikoga (i ničega - čak ni piva, osim samo jedne vrste, nasuprot šest ili sedam koliko ih je u cjeniku). Nekoliko koraka dalje, u kultnoj krčmi Kamenice, na Gundulićevoj poljani, jelo se za samo dva stola. Lani, otprilike u isto godišnje doba, ondje smo jedva dobili stol. U restoranu luksuznog Pucić Palacea, koji se nalazi do Kamenica, opet nije bilo nikoga.

Na Stradunu je stanje nešto bolje. Dapače, u subotu, kada je u Dubrovniku, mislim, pristalo osam kruzera, Stradunom se uopće nije moglo proći. Baš kao u najbolja vremena. Međutim, pošto su kruzeri otišli, u subotu navečer, iza pola devet, čak je i Stradun zjapio poluprazan. Osoblje Festivala, moga omiljenog dubrovačkog bara, upaljenim je svijećama ukrasilo svoje stolove na Stradunu: u osam i četrdeset ondje nitko nije sjedio, usprkos neopisivo lijepom ugođaju najljepše hrvatske ulice u noći punog Mjeseca.

Dva psa i tri mačke

Desetak dana ranije, u Rovinju, oko devet, pola deset, vraćao sam se s Ivicom Matoševićem iz izvrsnog restorana Monte, podno Katedrale. U desetak minuta šetnje naletjeli smo, ali, doslovno, na dva psa i tri mačke. Rovinj se te noći doimao kao scenografija iza koje nitko ne živi. Na temelju ovih dojmova, koji su nužno impresionistički, nema, naravno, nikakvog smisla govoriti o turističkoj katastrofi koja nam se sprema 2010. godine.Dapače, sama činjenica da je većina zapadnih vlada i službeno proglasila izlazak iz recesije sugerira da bi ekonomski oporavak naših emitivnih tržišta ovogodišnju turističku sezonu mogao učiniti relativno uspješnom. Međutim, dosadašnje naznake, definitivno, nisu dobre.

Ministar turizma Damir Bajs prošloga je tjedna prve predsezonske brojke proglasio “korektnima”. Da bismo bolje razumjeli Bajsovu retoriku, treba podsjetiti da je taj ministar prije dvije godine ondašnju predsezonu proglasio iznimno uspješnom. Znači, prije dvije godine, uoči recesije, naš je turizam funkcionirao, prema ministrovim riječima, “iznimno uspješno” (ustvari, radilo se o predsezonskom rastu od tri posto u odnosu na 2007.), a ove je godine tek “korektan”. Već je iz Bajsovih ocjena trend uspješnosti hrvatskoga turizma sasvim jasan. A taj trend, očito, nije dobar.

Vulkanski oblak

U redu, lošijim brojkama u predsezoni (mnogo više zatvorenih hotela nego lani, mnogo manje avionskih letova nego lani) pomogle su i objektivne okolnosti: vrlo rani Uskrs, vrlo duga zima te, naposljetku, famozni vulkanski oblak koji je samo jednoj hotelskoj tvrtki u Dubrovniku izbio više od milijun kuna prometa i prouzročio daljnje probleme s rezervacijama. Usput govoreći, jedan od najpoznatijih dubrovačkih restorana dobio je točno 143 otkaza rezervacija zbog islandske erupcije!

No, unatoč svim tim, uistinu objektivnim okolnostima, glavni problem hrvatskoga turizma ostaje njegovo nejasno usmjerenje, i to na svim razinama: od mikromenadžmenta, preko destinacijskog menadžmenta, vlasnika hotela, do Ministarstva, koje se pretvorilo u slijepo crijevo za provedbu bilo kakvog projekta.

Nema kulturnih atrakcija

Činjenica je da je mikromendžment hrvatskih turističkih djelatnosti uglavnom katastrofalan: u Dubrovniku nema dovoljno mjenjačnica, na cesti od Maclja do Zagreba ne postoji niti jedan znak (a kamoli reklama) koji bi goste odveo do Muzeja neandertalaca, prosječna restoranska ponuda značajno je lošija nego u Grčkoj, specifične kulturne atrakcije gotovo da ne postoje, ili se ne vide, ili se zadržavaju na razini zastarjelih socijalističkih paradigmi, poput Dubrovačkih ljetnih igara.

O shoppingu, razumije se, uopće nema smisla razgovarati. Kad je, pak, riječ o destinacijskom menadžementu, dakle, o specifičnom turističkom paketu za pojedina područja, on je u podjednako lošem stanju. Iznimka je jedino Istra, koja se uistinu definirala kao opuštena lifestyle destinacija: Istra je, dakle, na razini turističkog imidža, zemlja dobrih vina, zemlja dobrih ljudi, zemlja tartufa, zemlja najboljih maslinovih ulja na svijetu, zemlja čistog mora, starinske arhitekture i gotovo magijske unutrašnjosti.

Hrvatska Venecija

Sve to, naravno, ne mora biti točno, ali istarski turistički imidž uspješno funkcionira. Istra je, pustom Rovinju usprkos, zabilježila nešto bolje predsezonske rezultate nego lani. Na razini Dubrovnika destinacijski je menadžment naprosto mrtav. Nije jasno je li Dubrovnik samo five stars destinacija i jedan od, ugostiteljski gledano, skupljih gradova u Europi ili masovna destinacija, ili sve to skupa, no bez dodatnih sadržaja koje zahtijevaju i luksuzni i masovni turizam. Dubrovački je turizam, ustvari, u višegodišnjem sukobu sam sa sobom. Jasno je da Dubrovnik, kao jedan od najveličanstvenijih gradova u Europi, nipošto ne smije biti samo five stars odredište.

Dubrovnik je globalno kulturno dobro koje mora biti otvoreno i dostupno baš svima: i jako bogatim ljudima, i turistima s rancem.Dubrovnik je grad koji ima potencijal da turistički živi cijelu godinu. Dubrovnik bi trebao postati hrvatska Venecija - živi centar kulture, s milijun izložbi, živi centar shoppinga sa svim vrstama trgovina, i živi centar gastronomije (tu stvari bar donekle dobro stoje: Nautika i Gil’s spadaju među deset najboljih hrvatskih restorana, a pred Vaporom bi mogla biti velika budućnost). No, Dubrovnik je, nažalost, posve nedefiniran: osim Zidina i mora, dubrovački turizam ne nudi ništa.

Napokon, kad je riječ o državnoj odgovornosti za loše stanje u turizmu, dovoljno je konstatirati da Hrvatska, kao zemlja bitno ovisna o turističkim prihodima, još ne posjeduje strategiju razvoja turizma. Na operativnoj razini, Ministarstvo turizma i Vlada nikako da odluče hoće li subvencionirati letove u Dubrovnik izvan sezone. Upravljanje hrvatskim turizmom moglo se činiti dovoljnim u predrecesijskim vremenima. No, danas, hrvatski se turizam doima nesposobnim za svjetsku utakmicu. A turizam je valjda jedini biznis u Hrvatskoj koji je stalno izložen svjetskom tržištu, i koji o njemu doslovno ovisi.