Mario Kučera: Puž koji je vječnosti bliži nego Mozart, Hegel i Messi

Kako je i tada bio zaposlen u ženskoj lajfstajl reviji, Mario Kučera je, kao i cijeli naraštaj ozbiljnih hrvatskih fotografa na usputnom radu u novinarstvu, bez zastoja i zapinjanja prešao s analogne na digitalnu fotografiju. Gotovo je bilo s tamnom komorom, nije više bilo filma ni razvijača, sve se moglo odmah vidjeti na displeju, a ono što se vidjelo više nije bilo kao na filmu, nestalo je zrna na fotografiji, jasnih kontrasta i dubine prizora, i još je trebalo pronaći ono što je, u zamjenu za izgubljeno, pružala nova tehnologija. Fotografi na radu u novinarstvu nisu imali taj privilegij da biraju između stare i nove sprave za slikanje, niti da o tom izboru pišu eseje ili da snimaju fotografske traktate, nego su se nabrzinu morali učiti novom dobu i uvjeriti publiku da se zapravo nije dogodilo ništa. A jest, dogodilo se. Praktično saznanje da ne slika sprava, nego slika oko i onaj koji okom misli.

Zanimljivo je da nitko od njih ni svoje umjetničke radove nije nastavio raditi na filmu, nego su prelazak na digitalnu tehniku učinili konačnim i definitivnim. Tako se između njih i njihovih kolega koji, recimo, rade kao profesori na umjetničkim akademijama ili su slobodni umjetnici, stvorila razlika u žanru, u tehnici, u formi i načinu, koje prethodno nije bilo. Nije isto slikati na filmu i na zaslonu digitalnog aparata. Razlika je, možda, kao između rada u tradicionalnim grafičkim disciplinama i ofset tiska, a onda i digitalne grafike. Iako i dalje slika oko i onaj koji okom misli.

Kučera je na Filozofskom fakultetu izučio za profesora povijesti, ali zasad se tim poslom nije bavio. Ili, možda, i jest, fotografirajući. Jedno vrijeme je dosta putovao za reviju u kojoj radi, snimajući, uglavnom, statične fotografije slavnih - eventualno s obiteljima. Noćivao je po hotelima, u sobi u kojoj će se zateći samo jednom u životu, i tako je počeo fotografirati te jednokratne prostore, tuđe i prazne, s pustim ladicama i praznim ormarima, i u zrcalima, koja su obavezna u tim predsobljima smrti, slikati autoportrete. Tako je nastao jedan fascinantan, uznemirujući ciklus crno-bijelih fotografija, za koji je šteta što nije dopao neke snažnije i refleksivnije kulture ili što, barem, ove slike ne postoje u knjizi, u nekoj vrsti monografije ili fotografskog dnevnika hotelskih soba.

Izložba, najavljena za 22. lipnja, u Galeriji Branislav Dešković, u Bolu, na otoku Braču, bit će slična po tome što je opet riječ o slikama snimljenim za vrijeme privremenog boravka. Naziv izložbe je “Otok”, a riječ je o fotografijama što ih je Kučera snimio početkom svibnja ove godine, na južnim bračkim stranama. Slike su crno-bijele, snažne atmosfere, označene jasnim i čistim grafizmom, izrazitim kontrastima svjetla i tame, a u njima ima nečega što podsjeća na stilove koji su dominirali u hrvatskoj i jugoslavenskoj umjetničkoj fotografiji u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. To će se, shvatit ćemo kasnije, pokazati kao vrlo zanimljiv paradoks.

Kao da je prvo bio naslov. Kučera snima ono što vidi i što osjeća kao senzaciju otoka. Nije on tu domaći, nakratko je došao i slika svojevrsnu unutrašnju, intimnu reportažu, koja svakako više govori o unutrašnjem doživljaju otoka, nego o samom otoku. Reportaža je to, dakle, po Kučerinoj unutrašnjosti, po onome što je fotograf doživio obilazeći južne strane otoka Brača. (Premda je tako, ove slike predstavljene kao ciklus imaju ozbiljan turističko-marketinški potencijal. To je još jedan paradoks, budući da su slikane iz posve suprotnih, antimarketinških razloga. Njihova dekorativnost proistekla je iz njihove unutarnje ljepote, iz onoga kako izgledaju, a ne što predstavljaju.)

Puž na kamenu, na stijeni na čijim se unutrašnjim rascjepima, lomovima i godovima živo raspoznaje njegova kućica. Puž je trenutak u vremenu, u onome što se iz ustrašene ljudske perspektive obično naziva vječnošću, sentimentalno i patetično. Ali njemu je svejedno: osim što puž nema misao o smrti i o vlastitoj prolaznosti, on je savršeno prilagođen beskraju vremena, uglavljen je savršeno u toj ljudskoj vječnosti. Njegova je kućica već gotov fosil, i ista će ovakva biti za milijun godina, samo ako ga ne zgazi neko dijete u plastičnim sandalama. Jedino to puža može zaustaviti na putu u vječnost, gdje će on biti mnogo izvjesniji od Mozarta, Hegela i Lionela Messija.

To je Kučerin puž, to je Kučerina fotografija puža. U isto vrijeme, taj puž je Mediteran, onaj kakav je nekad bio, Mediteran kojemu ministarske žene smišljaju reklamne slogane, a timovi hrvatskih vizualnih eksperata, stručnjaka za marketing i pablik rilejšn i druge oblike komercijalnog domoljublja oblikuju tržišno najprivlačniju sliku mediteranstva. Taj puž na razlomljenoj stijeni ono je zbog čega srednji europski stalež ljeti dolazi na Jadran, puni državni proračun i omogućava Hrvatskoj da preživi do sljedećeg ljeta. On je, sa stanovišta nacionalnog opstanka, važniji od Luke Modrića i Agrokora. Bez puža nas ne bi ni bilo.

Dekorativnost Kučerinih otočkih radova nije, međutim, proračunata ni ciljana. Ona je posljedica unutrašnjeg ushita i uzbuđenja putovanjem, posjetom otoku, kratkim življenjem na njemu i uvjerenjem, tako tipičnim i posve krivim, da je tu bolje i ugodnije nego tamo gdje se inače živi. Nisu to turističke, ali jesu slike čovjeka koji je tu u prolazu. Njegovo otočanstvo razlikuje se od otočanstva onih koji tu žive.

I na kraju podatak iz kojeg je proistekao paradoks Kučerinog otočkog ciklusa. Ove slike snimljene su mobilnim telefonom, a ne fotografskim aparatom. Krajnje estetizirane i stilizirane, umjesto da su nastale uz pomoć vrhunske snimateljske tehnike, one starinske, tradicionalne, ili suvremene i moderne, zapravo je svejedno, djelo su najobičnijeg telefona, kakvim raspolažu, telefoniraju i fotografiraju stotine tisuća ili milijuni ljudi širom svijeta.

Riječ je, istina, o iPhoneu 8 - čije bi korporacijske gazde mogle napraviti sjajnu reklamnu kampanju pozivajući se na Kučerine fotografije - ali ne nadajte se da ćete sa svojim ajfonom načiniti išta slično. Vaše slike će biti jednako loše, diletantske i nefokusirane, bit će jednako slabo osvijetljene, mutne i prazne kao da ste ih snimili plastičnim dječjim fotoaparatom, proizvodnja DDR, kakvi su se početkom sedamdesetih kupovali u svim boljim jugoslavenskim prodavnicama igračaka. Ono što Kučera pokazuje gledatelju svojih otočkih fotografija - iako mu to baš i nije bio cilj - zapravo je jedna od temeljnih zakonitosti svakoga fotografskog umijeća, nešto što postoji od prvih slika otisnutih na fotoosjetljivoj površini: svaki je aparat, svaki je stroj za snimanje nesavršena, ograničena, ljudskom oku inferiorna sprava.

Umjetnost fotografije se, između ostaloga, zasniva na kreativnom nadvladavanju svih nesavršenosti stroja s kojim se snima. Zato pravi fotograf može snimati telefonom, plastičnom istočnonjemačkom igračkom, kao i fotografskim aparatom koji je posljednje čudo tehnike. Svaka je sprava nesavršena na svoj jedinstveni način i dobro je dok god je tako. Izum savršenog fotografskog aparata bio bi i kraj umjetnosti fotografije. Ili kraj bilo kakve fotografije. Iako, savršeni bi nam fotografski aparat omogućio da zaista vidimo kako izgleda svijet gledan okom onoga drugog. Kraj umjetnosti i početak psihoanalize.

“Otok” Marija Kučere neću vidjeti na Braču, u galeriji koja nosi ime velikoga Branislava Deškovića, tog pjesnika lovačkih pasa, jer me fizički neće biti tamo. Što bih radio u Bolu na Braču, ja koji ne odlazim u te krajeve? Ali slike sam, ipak, vidio, i gledam ih na svome MacBook Pro. U nekom drugom slučaju i u onoj prethodnoj, analognoj, fotoosjetljivoj i filmskoj eri, ono što bi se na takav način gledalo, na ekranu, na papiru knjige, kataloga, novina, ne bi bilo istovjetno onom što će se pokazati na izložbi. Sad je to, međutim, posve isto; razlika je samo u galerijskom osvjetljenju, u mirisu zraka, u ljudima koji će biti na otvorenju ili će posjećivati izložbu. Digitalno je doba omogućilo savršenu istovjetnost u nizanju fotografskih multioriginala, tako da je teško reći koja je od Kučerinih verzija prava: ona koju ćete vidjeti u bolskoj galeriji ili ona koju ja gledam na svome kompjutoru? Zapravo, ni jedna ni druga. Prava je samo ona fotografija koju vam Kučera pokaže na svom ajfonu.

I još nešto: fotografiranje telefonom za ozbiljnog fotografa nije ni hir ni eksperiment. Fotografija je, između ostalog, uvijek i proizvod socijalnih okolnosti. Slika se samo ono što staje pred objektiv. Fotograf bez aparata savršeno je nemoćan. Kučera se pred motivima svojih fotografija ne bi našao da je u šetnju nosio fotografski aparat. Ne bi sreo onog puža. Njega je mogao sresti samo slučajno. Sam. S telefonom u džepu.