DAVID SIMON

MILJENKO JERGOVIĆ O AUTORU JEDNE OD NAJBOLJIH TV SERIJA Novinar koji je postao najvažniji američki scenarist

 Wikipedia

Novinarstvu ga je, kaže, privukla Afera Watergate. Od 1982. do 1995. radio je za The Baltimore Sun. Bio je vođa sindikata u listu, kada se 1987. štrajkalo zbog smanjenja plaća. Nije bio komentator: pisao je o kriminalu, volio je velike priče, na kojima bi mjesecima radio. Novinarstvo je smatrao božanskim poslom: stvaranje i rastvaranje svijeta, nadziranje ljudskih grijeha, svakodnevni kaos koji se salijeva i organizira u priču sutrašnjih novina... “Iz novinarstva sam otišao jer su kurvini sinovi otkupili moje novine, i sve je prestalo biti zabavno.” Ali i danas gorko žali što su novine pale hurcu za uši i što je svijet ogrezao u ravnodušnosti. Pravo će novinarstvo razljutiti ljude, misli on. Umjesto da budu ljuti, ljudi su danas frustrirani.

Amerika je velika zemlja, grandiozne kulture. Kada je shvatio da mu novinarstvo propada, David Simon odlučio je biti pisac. Njegova prva knjiga, koju je objavio dok je još radio u novinama, “Homicide: A Year on the Killing Streets” u svakom je pogledu bila nastavak njegova novinarenja. Ili to nije bio nastavak, nego pokušaj da se čitateljima objasni kako stoje stvari s kriminalom i kako, zapravo, izgleda život u policijskoj stanici. Kroz stoljeće filma kriminal je postao operna i operetna, visokostilizirana tema, koja više nema nikakve veze sa zbiljom. Simon je poželio učiniti nemoguće: dekonstruirati stvar, osloboditi priču stilizacije, istinom pobijediti operu. I, naravno, to mu je u potpunosti uspjelo. Da nije, ne bismo mu se divili, ne bismo o njemu niti govorili.

Ideja o ekranizaciji knjige, iz koje će nastati slavni “Odjel za umorstva”, dugo se i jalovo razvijala. Redatelji su odbijali ponude da porade na knjizi koja je stekla veliku slavu, ali nije bila klasični bestseler, a David Simon je odbijao raditi na scenariju, jer se za tu stvar smatrao nestručnim. Na kraju je Simonu na um palo da šalje knjigu Barryju Levinsonu – apelirajući i na lokalpatriotizam rođenog Baltimorca – i stvar je upalila. Levinson je odlučio biti producent, a sve drugo već je legenda. Kada je 1995. konačno napuštao novine, sve pokazujući srednji prst onim kurvinim sinovima, Simon je bio i koproducent, i scenarist – pokazalo se: vrlo stručan – jedne od prevratnih serija u povijesti televizije.

Nakon “Odjela za umorstva” slijedila je sjajna mini-serija “The Corner”, pa “Žica”, snimana od 2002. do 2008, remek-djelo koje je generacijama gledatelja pomjerilo težište pažnje, od filma prema televiziji. Jednom će i to biti velika povijest: kriza Holywooda, praćena ultrakonzervativnim i restriktivnim političkim nazorima, krizom autorstva, a onda i prelomnim štrajkom scenarista, koincidirala je s procvatom igrane televizijske produkcije. David Simon u toj je stvari jedan od ključnih i najzanimljivijih likova. Ono čega nema u holivudskim filmovima, a bogme ni u glavnoj struji američke književnosti, kao ni u bestselerima New York Timesa, toga se itekako nađe u Simonovim serijama.

“Show Me a Hero”, mini-serija u šest epizoda, čije je premijerno prikazivanje započelo 16. kolovoza 2015, do sada je najradikalnije djelo Davida Simona. Priča je ne samo krajnje nekomercijalna, nego je po svemu teško zamisliva u formatu televizijske serije, filma, knjige ili bilo čega što pretendira na interese šire, izvanakademske publike. I naravno, riječ je o rekonstrukciji istinitih događaja. Svi likovi u seriji temeljeni su na stvarnim osobama.

Godina je 1987, kada Nick Wasicsko, pravnik i bivši policajac, biva izabran za najmlađeg gradonačelnika u Sjedinjenim Državama. Dvadeset šest mu je godina, i gotovo slučajno se našao na izbornoj listi. Demokrati tom prilikom nisu računali na pobjedu – apsolutni je favorit bio višestruki gradonačelnik, vrlo popularni republikanac Angelo Martinelli – pa su Wasicska izabrali da odigra gubitničku utakmicu. Ali, eto, on pobjeđuje. Gradu je ime Yonkers, naravno da nismo za njega čuli, premda ima više od sto tisuća stanovnika, i u toku je žestoka kampanja oko izgradnje socijalnih stanova za Latino i Afroamerikance. Yonkers je blizu New Yorka, i prevlađujući bijelci, uglavnom pripadnici niže srednje klase, žestoko su frustrirani svojim položajem. U kvartu u kojem se podignu socijalne zgrade nužno će pasti vrijednost njihovih nekretnina...

Priča je ovo o onoj vrsti rasizma i netolerancije koji ne završavaju masovnim ubojstvima, paljevinama, južnjačkim ekstremizmom. Blagi, pitomi fašizam maloga čovjeka, u Americi postreganovske epohe nešto je sa čime se tako lako identificirati. Pogotovo ako u priči i nema podjele na dobre i zle momke, i ako zapravo nitko, ni demokrati ni republikanci, ne želi socijalne stanove, Crnce i Latinose. Ono što ih primorava da postupaju suprotno svojoj volji jesu Ustav, zakon i sud. Primorava ih sudac u kojemu, naravno, odmah prepoznaju Židova. Jer sve je to, zapravo, velika židovska zavjera protiv običnog malog američkog čovjeka, bijelog kršćanina.

Što je u svemu tome Nick Wasicsko? Tragični lik, u čije razloge i motive David Simon ulazi na način velikih majstora, ali ne književnosti nego, opet, novinarstva. Način na koji Simon rekonstruira njegovu kratku političku karijeru dolazi iz one vrste male-velike priče koja novine čini nezamjenjivima, a demokraciju bez novina nezamislivom. Svijet bez novina svijet je bez demokracije. U određenom smislu, najizrazitije dosad, “Show Me a Hero” nastavak je novinarstva drugim sredstvima.

Dramaturški je serija postavljena na vrlo rizičan način. Usporedo se, bez jasnih prelaza i oštrih rezova, prate priče dva svijeta: našeg i njihovog, bijelog i crnog. Simon, koji je s Williamom F. Zorzijem scenarist, kao ni redatelj Paul Haggis, ni na koji način ne sugeriraju izbor među svjetovima. Naprosto, i jedni i drugi imaju svoje razloge, i jedni i drugi su u mnogo čemu iracionalni. Najizrazitiji lik u bijelom svijetu, i vjerojatno najzanimljiviji u priči, Mery Dorman, aktivistica protiv izgradnje socijalnih stanova, jedini ima onaj izvanjski pogled na događaje, i na sebe unutar njih. U toj je sposobnosti izvanjskog gledanja temelj njezina morala. A tko zna, možda i svakog praktičnog morala.

David Simon izrazito je kritičan prema Reaganovom naslijeđu. I naravno, Nick Wasicsko, koji je svojom voljom, ili stjecajem okolnosti, pokretač pozitivne promjene, mora biti demokrat, a ne republikanac. Istina, tako je bilo u stvarnosti, pa ni u fikciji ne može biti drukčije, ali zar nije zanimljivo da je lik pozitivnog demokrata naspram negativnog republikanca jedan od stereotipa američke kulture? Tako je u filmu, drukčije nije u muzici, a ni u književnosti. Svejedno tko je trenutno na vlasti. Što mislite zašto se republikanci nikada nisu zbog ovoga pobunili? Odgovor je jednostavan: sloboda izražavanja u Americi je još uvijek nedodirljiva i sveta. Osim u slučajevima koji su jasno zakonski formulirani. Recimo, nema više pušenja duhana u holivudskim filmovima. Ali u “Show Me a Hero” puši se sve u šesnaest. Kraj je osamdesetih, još uvijek je pitanje slobode iznad svih drugih pitanja. Rak pluća je još uvijek privatna stvar. Kao i religija.

Antropolog i etnolog Ivan Čolović, jedan od najvažnijih pisaca naših jezika i promatrača naše zbilje, insistira na tome da su pravi novinari redom antropolozi, etnolozi, i da je veliko novinarstvo grana antropologije. Tako u svojoj biblioteci “Dvadeseti vek”, koja traje već četrdeset pet godina, uz klasike antropologije, etnologije, sociologije ili socio-lingvistike, sustavno objavljuje i pojedine novinare, uglavnom kolumniste. David Simon je živi dokaz ispravnosti ekscentričnoga Čolovićeva stava. A serija “Show Me a Hero” trebala bi biti objavljena u ediciji “Dvadeseti vek”.

Novinarstvo je, kaže, napustio kada je prestalo biti zabavno. Nema ničega zabavnijeg i uzbudljivijeg od – istine. Novinari koji lažu, ili koji namještaju rezultate političkih utakmica, jer im je netko tako naredio ili naručio, ili stoga što su po prirodi ograničeni, dosadni su, nezanimljivi i nemaštoviti. Samo maštovit čovjek može doći do istine. Nemaštoviti lažu. Zbog njih nestaju novine, zbog njih padaju naklade i zbog njih, samo zbog njih, govori se o famoznoj “krizi printa”. Zbog nemaštovitih lažova, koji su osvojili novinske redakcije, postoje i niskotiražni tabloidi. Tabloidi bi morali biti visokotiražni. Niskotiražne smiju biti samo prave novine.

Ali kvragu s tim! Ovdje, ipak, imamo posla s velikim majstorom. Vrijedi se do zemlje pokloniti Davidu Simonu. Ili ne to, nego se raskraviti u fotelji, i još jednom pogledati svih šest epizoda, i sve u bradu mrmljati: ovo je genijalno, ovo je genijalno, ovo je genijalno...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 01:22