SUBOTNJA MATINEJA

MILJENKO JERGOVIĆ Ovo je roman koji bi u Zagrebu ovog tjedna morao biti rasprodan!

 Wikimedia

Kassel je 1945. godinu u stvarnom i u simboličkom smislu dočekao sravnjen sa zemljom. Zamišljajući na zgarištu budući grad, njegovi stanovnici nisu ga vidjeli kao industrijsko, bankarsko ili poslovno središte, nego su identitet Kassela vidjeli u kulturi. Postoji barem jedno sitno opravdanje za takvu viziju: braća Grimm su, naime, bili iz Kassela. Njemačka je bila zgažena i posramljena, a jedan je nevelik grad – Kassel ni danas nije dosegnuo broj od dvjesto tisuća stanovnika – tako niknuo iz svijeta bajki, i iz ideje, posve njemačke i europske, da se jedna urbana cjelina može i treba definirati putem kulture. Deset godina kasnije, bilo je to 1955, Arnold Bode, kustos i arhitekt kojemu su nacisti već 1933. zabranili da se bavi svojim poslom, pokreće Documentu, izložbu moderne umjetnosti čiji je cilj da Njemačku izvede iz mraka duhovne i estetske opresije, i takozvanu “degeneriranu” umjetnost izvede iz geta, logora i lomače. Na prvoj Documenti pokazana su znamenita djela njemačkoga i europskog ekspresionizma, kubizma, konstruktivizma i fovizma, sve u pokušaju da se nadoknadi propušteno vrijeme i da se dokumentira povijest moderne umjetnosti.

Ali već od druge izložbe, održane u ljeto 1959, koncept se mijenja i Kassel postepeno postaje mjesto na kojemu će se svakih pet godina definirati trenutak svjetske suvremene umjetnosti, kroz niz dislociranih postavki u spektakularnoj izložbi kojoj će cijeli grad biti jedan veliki izložbeni prostor. Zasad posljednja, trinaesta Documenta održana je 2012, vidjelo ju je preko devetsto tisuća posjetitelja (naspram sto trideset tisuća iz 1955.), ali ni masovnost, ni marketinški potencijal nisu ono što Documentu čini tako velikom i važnom. Bijenale u Veneciji je i masovniji, i marketinški potentniji i financijski neusporedivo bogatiji spektakl. Značaj Documente je u snazi estetskog i kulturno-povijesnog kriterija. U Kasselu se svakih pet godina ustanovljava što jest suvremenost, što jest avangarda.

Enrique Vila-Matas (1948.) španjolski je romanopisac i autor kratkih priča, jedan od najintrigantnijih europskih autora današnjice. Fasciniran Jamesom Joyceom, ali i bogatim tradicijama katalonske i europske književne avangarde, Vila-Matas istovremeno insistira na tradicionalnom pripovjednom postupku, na stapanju fikcije i fakcije i stvaranju svijeta u kojemu se snovi počinju miješati s dokumentima, umjetnički artizam s golom stvarnošću. Njegov tekst, koliko god bio eksperimentalan i apartan, različit od svega drugog i svih drugih, neobično je privlačan, čitateljski podatan – tu bi ga se moglo usporediti s Robertom Bolañom – pa ga se čita iz čistog užitka, na koji se sve drugo nadovezuje i zbraja. Avangarda i tradicionalni realizam ne samo da pripadaju istom prosedeu Enriquea Vila-Matasa, nego se susreću u istoj rečenici i misli, kao da nije riječ o paradoksu, nego o nečemu što je logični dio iste cjeline.

Pred Documentu 13 Vila-Matasu je ponuđeno sudjelovanje na izložbi, tako što će doći i napisati knjigu. Otprilike tako je izgledala ponuda, premda će pisac oko nje stvarati dodatnu famu. Dvije godine kasnije u španjolskom je izvorniku objavljena knjiga “Kassel no invita a la lógica”, koja će krajem 2015, u prijevodu Ane Marije Drmić Janeš biti objavljena pod naslovom “Kassel ne poziva na logiku”. Nakladnik su Edicije Božičević, gdje su već objavljena tri romana ovoga pisca: “Bartleby i družba”, “Dablineska” i “Duh Dylana” (čime se Božičević predstavio kao jedan od iznimno rijetkih, ako ne i jedini hrvatski izdavač, uz notornu Frakturu, koji nekog od živih klasika pokušava sustavno predstaviti publici našega jezika).

“Kassel ne poziva na logiku” žanrovski je izazovno djelo. Reportaža, koja bi mogla izlaziti u nastavcima, u nekim dobrim i ozbiljnim novinama – kakvima Njemačka obiluje, a ne fali ih ni u Španjolskoj; nekonvencionalno postavljena rasprava o avangardnoj i suvremenoj umjetnosti, pisana kao izazov kustosima i kritičarima, općenito ljubiteljima arta; esej o prolaznosti, s elementima dnevnika i autofikcijske proze, koji tek igrom slučaja ima Kassel za mjesto zbivanja... Sve u svemu, dakle, ova knjiga je – roman. Romanom ga, prije svega drugog, čini romanopiščeva i čitateljeva svijest o romanu te prešutni međusobni dogovor da oko toga ne prave probleme. Roman je svaki, po mogućnosti višestavačni, cjeloviti tekst, koji predočava cjelovitost svijeta, i koji je čitatelja u stanju uvjeriti da su likovi i situacije opisani u njemu proizvod fikcije, čak i ako su preuzeti iz takozvane stvarnosti. A u Vila-Matasovoj knjizi svi – ili skoro svi – likovi su stvarni (naročito ukoliko je Wikipedia, i to ne ona hrvatska, kriterij stvarnosti), kao što su stvarna i umjetnička djela koja se u romanu opisuju.

“Kassel ne poziva na logiku” može se čitati na barem dva načina: kao likovna kritika i kao romaneskno djelo. Pritom, jednako ga mogu čitati oni koje ne zanima, ili ih čak iritira, suvremena umjetnost, kao i oni koji u novinama i na Trećem programu ne propuštaju eseje i izvještaje iz Kassela ili Venecije. Kao i kod svakog ozbiljnog pisca, a Vila-Matas je ozbiljan da ne može biti ozbiljniji, pretpostavljeni čitateljev interes za temu sekundarne je naravi. Čitate zato što je dobro napisano, čitate zato što nad sobom imate mađioničara koji vas vodi kroz svoju knjigu, čitate zato što književnost jest magija ako je književnost... Ali istovremeno, “Kassel ne poziva na logiku” knjiga je koju bi morao pročitati svatko onaj tko se usuđuje pisati o suvremenoj umjetnosti ili joj se diviti po onom novozagrebačkom meandroidnom zdanju, sve uz kanapee i loše bijelo vino. Kako je takvih mnogo, Vila-Matasov bi roman morao tokom sljedećeg tjedna biti rasprodan...

Razmatrajući rad Pierrea Huyghea “Untilled”, Vila-Matas iznalazi jedno od zanimljivijih i uzbudljivijih objašnjenja potrebe za avangardom, postavangardom i postpostavangardom, koja se opet ispostavlja samo kao – avangarda, procesa, dakle koji traje tokom cijeloga dvadesetog stoljeća i nastavlja se danas, kao dominantan duh suvremene umjetnosti (i to ne samo suvremene likovne umjetnosti). Iza svega, misli pisac, stoji potreba za prapočelom, za povratkom u Altamiru, i na sam početak umjetnosti: “nije li zapravo avangarda oduvijek bila potreba da od svega načinimo praznu ploču i da se vratimo u tamu iskona?” Povratak na početak je istovremeno i pokušaj poništenja ukupne tradicije, ali i najradikalnija zamisliva tradicionalistička gesta... Avangarda je starinski način izlaska iz zastarjelosti.

Vila-Matas efektno se ruga onima koji – evo već stotinu godina – najavljuju siguran kraj umjetnosti. Govori da su takvi dobro predosjetili nekakav kraj, ali da su vođeni svojim optimizmom ili možda strahom od vlastitog stradavanja, krivo atribuirali narečeni veliki finale. Ne radi se, naime, o kraju umjetnosti, ona je daleko od svoga kraja, koliko je daleko bila i prije dvije tisuće godina, nego se radi o jasnom predosjećaju kraja svijeta. A to je neka posve druga stvar.

“U Europi si, a Europe nema” – zaključuje na jednom mjestu pisac, lutajući Kasselom, od izložbe do izložbe, sklapajući pojam naše suvremenosti u neku konzistentnu cjelinu. Ništa o svijetu, o duhu epohe i bliskom smaku svijeta i o njegovoj suvremenosti ne govori tako vjerodostojno i jasno kao – suvremena umjetnost. Naravno, pod uvjetom da je umjetnost i da je suvremena. Istovremeno, ni u čemu nema toliko laži, šmiranja i prevare kao u onome što bi se ponudilo pod pojmom suvremene umjetnosti. Laž o svijetu biva veća od samog svijeta.

“Kassel na poziva na logiku” roman je jednog sociopata, nedruštvenog pisca, čudaka, liječenog alkoholičara. To je nagoviještena erotska igrarija muškarca u zrelim godinama. To je priča o strancu i njegovim nelagodama u okruženju tuđega i tuđih jezika. To je dnevnik izbivanja od kuće i olakog pristajanja na putovanje, koje čovjeka spopadne kao najgore mučenje, čim za njega dođe vrijeme. Na kraju, to je priča o mcguffinu, o rečenici, riječi ili predmetu izvan konteksta priče, koji katkad biva veći i važniji od same priče.

Na naslovnici hrvatskog izdanja ljupki je znatiželjni hrt. Bijeli pas, noge obojene u ružičasto. I ta je noga djelo suvremene umjetnosti. Bez imalo ironije, ozbiljno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 08:29