SUMNJIVO LICE

MILJENKO JERGOVIĆ Pitanje je jednostavno: biste li ovu osobu poslali u krematorij ili biste je prihvatili u razred koji pohađa vaše dijete?

 Facebook

Teplice su danas grad od pedesetak tisuća stanovnika, u češkoj pokrajini Bohemiji. Jednom već davno, prije osamdeset godina, većina stanovnika bili su Nijemci, koji su svoj grad zvali Teplitz-Schönau. U devetnaestom stoljeću Teplitz-Schönau bilo je mondeno lječilište, u kojemu su 1812, melankolični usred epohe na izmaku, vrijeme provodili Johann Wolfgang von Goethe i Ludwig van Beethoven. Nakon 1918, i raspada Austro-Ugarske, Teplice će se naći na samom sjeverozapadu novostvorene čehoslovačke republike. Prešavši iz jedne u drugu državu, grad je u početku zadržao i svoj kulturni i turistički značaj, ali i svoju izrazitu multikulturalnost, karakterističnu za granične varoši Habsburške monarhije. Tu je bila najveća sinagoga u Čehoslovačkoj, izuzetno jaka i bogata židovska zajednica – integrirana u okvirima njemačkoga jezika i kulture – a na popisu stanovništva od 1. prosinca 1930. 23.100 građana bili su Nijemci, ili Židovi njemačkog jezika, a 5300 Česi.

Lokalni Nijemci nisu baš bili presretni što je grad pripao Čehoslovačkoj. Bilo bi im draže da su ostali u nekakvoj Austriji ili da su nekim čudom pripali Njemačkoj. Recimo da su imali fatalni višak nacionalne samosvijesti u odnosu na svoje slavenske susjede. Još prije nego što će doći na vlast, Hitler je u Teplitz-Schönau formirao stranačko središte za Sudetsku oblast. Nakon 1933. Židovi su isključeni iz njemačkog kulturnog okvira. Ubrzo zatim njemačka je štampa počela izvještavati o ugroženosti njemačkog stanovništva u Sudetskoj oblasti. Propagandna je kampanja kulminirala 1938, kada je nakon Minhenskog sporazuma potpisanog 30. rujna 1938. s vođama Velike Britanije i Francuske, kojim je Nijemcima priznato pravo na Sudete, Hitler izvršio invaziju Bohemije i Moravske, te njihovo pripojenje Trećem Reichu. Teplički Židovi nestali su u koncentracijskim logorima, dio češkog stanovništva je germaniziran, a dio protjeran ili pretvoren u roblje. I tako je ostaje do 1945.

Uredbom predsjednika Edvarda Beneša – koja nimalo i ničim nije odstupala od tadašnjih europskih standarda – po oslobođenju je protjerano sveukupno stanovništvo Teplica, izuzev onih koji su navrat-nanos uspjeli dokazati svoje slavensko porijeklo, a grad je godinama i desetljećima naseljavan češkom i slovačkom sirotinjom iz unutrašnjosti, ljudima koji su prethodno već ostali bez ičega, te Česima i Slovacima iz dijaspore. U socijalističko vrijeme Teplice su naglo industrijalizirane, nestalo je stare arhitekture, iznikle su neke sumorne socijalističke građevine. Izmjenom stanovništva, protjerivanjima i ubijanjima došlo je do nepopravljivog kvara, tako da Teplice više nikad nisu dostigle staru slavu ni značaj.

Zdeněk Bergman direktor je gimnazije u Teplicama. Eman Ghaleb njegova je učenica. Sedamnaest joj je godina, prije pet godina s roditeljima, otac joj je liječnik, stigla je iz Jemena – odakle su pobjegli od rata – odlična je učenica i, naravno, savršeno govori češki. Društveno je aktivna, bavi se volonterskim radom. Prošloga kolovoza, u vrijeme kada su se domaći bunili da im Arapi i izbjeglice prljaju grad, organizirala je sa skupinom mladih, uglavnom sličnoga socijalnog i kulturnog porijekla, čišćenje javne kupaonice i parka u okviru banjskog lječilišta, kojim su se pored ostalih služili i izbjeglice. O tome se pisalo ne samo po lokalnim i češkim novinama, nego i u inozemstvu. U toj lijepoj i poniznoj gesti svakako je bilo nečega ganutljivog. Mjesni Arapi čistili su za imigrantima da se domaći ne bi ljutili. Može se o tome dugo razmišljati.

Ali nakon toga su počeli stizati zahtjevi domaćih ljudi, zabrinutih roditelja tepličkih gimnazijalaca i kršćanskih aktivista, da se Eman Ghaleb izbaci iz gimnazije. Razlog je očekivan i posve logičan: ona širi muslimansku propagandu i mogla bi poljuljati vršnjake u njihovim uvjerenjima i identitetu. “Ja sam Čehinja i strepim za svoju zemlju. Ne želim da moju djecu ugrožavaju muslimani i islam. A vašu školu pohađa muslimanka, koja koristi medije i društvene mreže za promociju svoje vjere”, napisala je u elektronskom pismu direktoru gimnazije jedna zabrinuta teplička građanka, potpisujući se pod zahtjev da se Eman Ghaleb izbaci iz škole.

Nakon što je pisama već bilo na desetine, direktor Zdeněk Bergman javno je istupio, rekavši da mu ne pada na pamet da isključi Eman Ghaleb: “ona je uzorna i pristojna djevojka”. Usto se zgrozio nad činjenicom da većina onih koji bi da ekskomuniciraju djevojku iz zajednice nastupa anonimno, pod zaštitom društvenih mreža i interneta, koji takve štite od posljedica njihova mišljenja. Stavši uz Eman Ghaleb direktor gimnazije rekao je da se drži stava definiranog u Talmudu: “Ne ići s većinom koja čini zlo.” Poruke protiv Eman Ghaleb su, naime, brojnije od poruka podrške. Onaj tko brani ugrožene uvijek je i svugdje u manjini, a napredna se od natražnjačkih društava razlikuju samo po tome što napredna društva razvijaju svijest o ugroženosti onih koji su drukčiji po vjeri, naciji, jeziku ili životnom opredjeljenju, dok natražnjačka društva razvijaju legendu o ugroženosti većine od manjina.

Internetska era je osim terora anonimnih donijela i nešto dobro: vidljivost apsolutno svih. Tako je i Eman Ghaleb objavila svoju fotografiju, iz koje nam biva jasno u čemu je još problem, osim u tome što je svojom poniznošću ponizila šoviniste kada je otišla da čisti tuđu prljavštinu: osim što Eman drukčije izgleda – što je poput princeze iz slikovnica o Orijentu – ona je pokrivena na način jemenskih žena. Na sebi ima moderan kišni ogrtač, preko ramena mladenački ruksak, na glavi raskošnu maramu, čiji su krajevi pričvršćeni ukosnicom. I sve je stilski i koloritom savršeno usklađeno. Na fotografiji ona je moderna i samosvjesna europska žena.

Teplice su grad dvije sučeljene tradicije: tradicije kulturne izmiješanosti i tradicije netolerancije i etničkog čišćenja. Druga tradicija u pravilu pobjeđuje, iako se čelnici zajednice u prigodnim govorima obično pozivaju na prvu. Ravnatelj gimnazije ne poziva se, međutim, ni na što. On organizira “muslimanski vikend”, nastojeći svoje đake, ali i sve sugrađane upoznati s islamom.

Slučaj Eman Ghaleb bi prije petnaest-dvadeset godina u Češkoj bio nezamisliv. Danas je običan. To je samo jedna epizoda u društvenom i kulturnom sunovratu Istočne Europe. I na Zapadu ima primitivnih ljudi i moralnih ništarija, ali na Zapadu ljudi kakav je Zdeněk Bergman predstavljaju društveno-politički mainstream. Oni su uzor zajednice. Na Istoku ih se već progoni.

Razlika između Istoka i Zapada može se svesti na jednu važnu emociju: na Zapadu, gdje god je i prije 1989. bilo demokracije i ljudskih prava, čovjek ima potrebu da bude dobar. Ili da si umišlja da je dobar. Ili da se drugima pokazuje boljim nego što jest. Otud i onaj prvotni entuzijazam s kojim su svi, ali baš svi, u zapadnoj Europi prihvaćali muslimanske izbjeglice. Otud demonstracije i Wellcome refugees, parola koja se lani vidjela i čula na svakom koraku, od Beča, preko Berlina, do Stockholma. To nije bio samo program Angele Merkel, nego politički stav svake zapadnoeuropske vlade i vlasti, bez obzira na to je li lijevoliberalna ili je desnokonzervativna. No, naravno, potreba da se bude dobar, plitka je i neosviještena, i neće nadjačati sitne materijalne interese, niti logiku punog novčanika. Nakon što su izgustirali brigu o izbjeglicama, ljudi iz Zapadne Europe su, uz svijetle izuzetke Nijemaca i još ponekih, potrebu za dobrotom nastavili iživljavati na manje osjetljivim pojavama i senzacijama: recimo na onim idiotskim video-clipovima simpatičnih kućnih ljubimaca, po još idiotskijim internetskim portalima. Ona nježnost koju osjetite za peseka koji kevče u snu dok spava i za mačkicu koja pije mlijeko, e to vam je najprimitivniji refleks potrebe da se bude dobar.

Europa se ovih mjeseci raspukla kao zrela kajsija, upravo po “uspravnici” gospođe K.G.K, na zapadnu polovinu koja osjeća potrebu za vlastitom dobrotom i ljudskom solidarnošću, za onim što Europu i čini Europom, i na istočnu polovinu koja kao da ne osjeća ništa. I to ne samo prema izbjeglicama. S tim da su na Zapadu oni koji su još od 1945. navikli nekome pomagati, dok su na Istoku oni kojima se do 1990. isključivo pomagalo. Ljudi iz Istočne Europe do pada Berlinskog zida bili su isto ono što su danas ljudi iz Jemena i Sirije. Nitko se civiliziran nije rugao njihovim ružnim hlačama i cipelama, a svi su im bili spremni pomoći. Opet samo iz kratkoročne potrebe da se bude dobar. Ta potreba je, možda, bezvezna, ali čovjeka hvata jeza pred onima koji je u sebi ne nalaze.

Fotografija Eman Ghaleb mogla bi poslužiti kao test emocionalne inteligencije. Pitanje je jednostavno: biste li ovu osobu poslali u krematorij ili biste je prihvatili u razred koji pohađa vaše dijete? Treće mogućnosti nema, niti je ikad bilo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 01:33