MILJENKO JERGOVIĆ Tjedan kada u Srbiji ništa nije bilo važnije od knjiga

Iz Krakova žurim u Zagreb, da bih mogao stići u Beograd. U Krakov sam došao u zadnji čas, jer sam trčao u Celovec (Klagenfurt). Drugi bi se, možda, ovakvim okolnostima hvastao, ali mene čine tjeskobnim. To iz mene, bit će, progovara onaj mitski predak Karivan, koji se u četiri stoljeća osmanske uprave za života ne bi micao ni dvadeset kilometara dalje od rodnoga Kreševa. Putujem samo zato što moram, i kad moram: češće kao pisac, rjeđe kao čitatelj, iako mi je ovo drugo u svakoj prilici važnije.

U Beogradu bi sajam knjiga. Četiri dana sam sajmovao: obilazio, mjerkao i kupovao knjige za duge zimske dane, za sljedeće proljeće i ljeto, pa da mi potraju sve do novoga beogradskog sajma. U međuvremenu ću, naravno, odlaziti do Beograda i Novog Sada, ponešto ću pazariti u Puli, na teferiču od europskih pisaca, pa u Ljubljani, i još možda ponegdje, ali ovo će sigurno biti ona temeljna zaliha.

Nisam u ta četiri dana morao raditi. Otklonio sam sve televizijske intervjue, nikoga i ništa nisam promovirao ni predstavljao, odložio sam izlazak nove knjige u Beogradu, i nakon mnogo vremena, mogao sam ponovo biti samo promatrač.

Hrvatski pisci bili su - i to bez ikakve zasluge Ministarstva kulture i inih hrvatskih proračunskih institucija - u Beogradu vrlo dobro vidljivi. Jedan od boljih alternativnih srpskih izdavača, LOM, urednika i vlasnika Flavija Rigonata, tiskao je, među sjajno dizajniranim koricama, Karakašev “Blue Moon”. Knjiga je to vidljiva, zbilja postojeća na sajmu i na policama beogradskih knjižara.

Ante Tomić ovdje je ozbiljna književna zvijezda. Rende mu je objavio esejističko-humoristički niz “Luk i voda”, kolumne u izboru i redakciji Teofila Pančića, pa od pola osam ujutro dijeli intervjue za glavne medije. U emisiji OKO, koja se prikazuje prije glavnoga večernjeg dnevnika, Tomić nastupa s uglednim srpsko-crnogorskim prozaistom Nikolom Malovićem i s akademikom Milisavom Tešićem, pjesnikom koji je i otvorio sajam: govore o važnosti knjiga i književnosti, o kulturi čitanja i o svemu onom o čemu se, prigodimice, od važnih protagonista sluša i u Klagenfurtu, Krakovu, Lavovu, Beču, Berlinu, ili kojoj desetoj europskoj kulturnoj metropoli.

Na osam uvodnih stranica uglednoga tjednika Vreme, uz fotografiju preko cijele naslovnice i drčnu parolu: “ Putin je moja simpatija”, Igor Mandić na briljantan način, intelektualno superiorno razbija hrvatski strah i ledenu šutnju. Svaka mu je rečenica provokacija propisanim i zapovjeđim normama. O Hrvatskoj on govori kao o europskome podstanaru kojega gaze njegovi europski i američki gazde, a o njima, o gazdama, pak, ovako: “Novi hladni rat je dobra stvar, po meni. To je jedini način na koji normalan svijet može parirati idiotskom fašizmu Amerike. Prema tome, potrebna nam je Rusija da se izvučemo iz tih planetarnih govana.” Govori on i o književnosti: Handke je za Mandića “genijalni prijatelj Srbije”, Ujević je “genij”, Andrić je “tetak iz susjedne avlije”, a Dobrica Ćosić “gromada i gromadetina dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća”, “konkretnošću svog opusa čak je i veći od našeg najvećega genija, Miroslava Krleže”.

Ta grandiozna Mandićeva provokacija ima samo jednu falingu, koja je, na žalost, nenadomjestiva: upućena je onima koji za nju nikada neće doznati. Hrvatima, dakle. Lijepo bi bilo vidjeti ih, zapjenjene po forumima i u emisiji pola ure karakulture, kako Krležu brane od Mandićeva estetskog, a Obamu od Mandićeva političkog suda. Bez toga, ovaj intervju ostaje svjedočanstvo nenajavljena trijumfa hrvatske književnosti u prvome susjedstvu, na dane najvećega knjiškog sajma u jugoistočnoj Europi. Istina, uz Mandića protagonist te kulturne i književne gozbe tek je još Ante Tomić, ali možda se uz njihovu slavu očeše još tko.

U kasnu subotnju večer, prošlo je već devet, dovodim Tomića u Zepterovu knjižaru - vjerojatno i najbolju malu knjižaru južno i istočno od Beča - ozbiljna mlada knjižarka diže pogled, i kada ugleda pisca gotovo da izgubi razum, poput onih danas već vremešnih dragih dama iz prvih redova, kada bi se na pozornici pojavio Jim Morrison. Poznajem damu, nije sklona ovakvim ispadima, Zepter zapošljava samo stroge i odgovorne čitateljice, tako da ovaj neobičan događaj, ipak, govori o piscu, a ne o njegovoj čitateljici. Ustvari, ponajviše govori o onome dijelu svijeta kojemu je književnosti iznimno važna, pa zato nevoljnici poput mene moraju putovati po svim tim krakovima, rimovima i beogradima, premda bi najradije sjedili doma i čitali. (Htjeli ste pitati jesam li makar malo bio ljubomoran na Tomićevu popularnost? Ne, nisam. Ljubomora škodi želucu, ljubomorni imaju neredovnu stolicu...)

Zemlja gost Sajma - čija se prisutnost u Beogradu, doista, mogla mjeriti i s Mandićevom i Tomićevom - bila je Kina. U središtu izdavačkog interesa bio je, kao i u većem dijelu Europe, Veliki rat. Različiti izdavači, od onih sasvim malih do onih najvećih, objavili su, barem koliko sam mogao vidjeti, barem četrdesetak naslova posvećenih Velikom ratu. Recimo, jedan mali nakladnik, iza kojeg stoji beogradska anarho-sindikalistička skupina, tiskao je knjižicu Veselina Masleše o Mladoj Bosni, Heliks iz Smedereva objavio je u prijevodu knjigu Christophera Clarka “Mjesečari”, o kojoj se diskutiralo širom Europe i koja se u Srbiji žestoku osporavala, a novosadski Prometej tiskao je čitav niz od deset knjiga, srpskih i inozemnih autora, pod egidom “Srbija 1914.-1918.” Jedan mali izdavač, koji nije imao svoj štand na sajmu, reizdao je i kanonsku knjigu Vladimira Dedijera “Sarajevo 1914”.

Ponešto od svega toga halapljivo grabim, nečega se sa žaljenjem odričem, ali opet je dojam kako će ovdje svaka knjiga naći svoga kupca, a na kraju, možda, i svoga čitatelja. Iako se, kao i svake godine, ulaznice naplaćuju - i nisu jeftine - nevjerojatna je masa ljudi koja kulja sa svih strana, raznose knjige i kataloge, kupuju antikvarna izdanja, najnovije hitove, filozofske knjige i uspješnice s njujorktajmskovih bestseler lista za nenačitanu publiku s posebnim potrebama. Za sajam su, izravno iz tiskare, stigla i tri naslova Patricka Modianoa, koji je, zahvaljujući Mirjani Ouaknine, prevoditeljici čak pet njegovih romana, u Srbiji prilično poznat pisac, o čijim se knjigama živo diskutiralo po novinskim i televizijskim forumima godinama prije nego što je dobio Nobelovu nagradu, ali tek nakon nagrade njegove su se knjige počele i vrlo živo prodavati. Oko štanda novosadske Akademske knjige, Modianovoga novoga srpskog izdavača, gura se neki vrlo zainteresirani svijet. Tu je i prevoditeljica, koja upravo doživljava svoje zvjezdane trenutke, i silno je sretna. Čini mi se da je mogu razumjeti: za čitatelja veliki je kompliment kada njegov pisac osvoji ovacije ili interes probrane publike, a za prevoditelja još mnogo veći...

Putujemo prema Zagrebu. Umorni Tomić drijema na suvozačkom sjedalu. Sunce mi tuče u oči, a ja sretan zbog onoga što će te oči čitati kad stignu doma. Dom je mjesto na kojemu čovjek u miru čita. Domovina je zajednica svih čitatelja ovoga jezika. Svijet je knjiga.