PIŠE DENIS KULJIŠ

Može li čovjek s leptir-mašnom pobijediti na izborima u Splitu?

Autentične komunjare i tvrdokorni nacionalisti sada ne mogu ponuditi oštro profilirane kandidate, a osim toga znaju da bi takav propao kao ekstremist, pa je zato HDZ izabrao Andru Krstulovića Oparu
 Goran Mehkek / HANZA MEDIA

Pojava Andre Krstulovića Opare na političkoj sceni navodi na fundamentalno pitanja: Može li čovjek s leptir-mašnom pobijediti na izborima u Splitu? Ili, općenito, kakva je ikongrafija hrvatske politike i što ona svjedoči o stanju nacionalnog bića? U posljednje vrijeme svi su se bavili opravama Melanije Trump, razmatrali modne poruke i govor tijela iz Bijele kuće, dok se nitko nije obazirao na ljude koji u Sabor dolaze sa seljačkom crvenom kapicom, a sutra bi mogli i u opancima…

U Zagrebu na izborima će se suočiti Milan Bandić i Anka Mrak Taritaš, dok je treći profilirani kandidat Sandra Švaljek.

Bandić nema stila, vanjština ga ne određuje - on je na vlasti u Zagrebu već godinama, sprema se za šesti mandat i vlast je na nj prirasla kao maska koja je postala dio osobnosti. Bez nje ne može funkcionirati, kao Darth Vader. Bilo je različitih pokušaja da ga za predsjedničke i parlamentarne izbore preformatiraju u drukčiju javnu personu i od njegove role metropolitanskog pazikuće stvore podlogu za ulogu “hrvatskog gradonačelnika”, odnosno “menadžera vlade”. Isto toliko bili bi uspješni da su ga pripremali za prvaka drame u HNK - i ondje bi on uvijek mogao glumiti jedino sebe. To što se s takvim svojstvima, propoznatljivim glasom i nastupom, nikad nije pojavio na televiziji, u cameo-roli Milana Bandića, golemi je gubitak, jer bi u “Bitangama i princezama” bio nenadoknadiv epizodist, te blagoslov za svaki nacionalni sitkom. Doista, on je lik koji kao da je stvoren na daskama Kerempuha, gradskog vodviljskog kazališta što ga je ustanovio jedan od likova iz Bandićeve ekipe “Reservoir Dogs”. Toj supkulturi nedostaje književni ili dramski prikaz. No, to ćemo morati pričekati, jer svi naši književnici i filmaši misle kako im je osnovni zadatak da prikažu izvorne ljude i krajeve Dalmatinske zagore, iako su se svi stvarni likovi odande preselili u jedini hrvatski velegrad u kojem živi približno četvrtina stanovništva zemlje.

Bandić, ukratko, nije pojava, stil, nego osoba. Kome on imponira, taj će za nj glasati, bez obzira na sve ostale rezone. Anka Mrak Taritaš pokušat će ga srušiti kao bager koji razvaljuje bespravnu gradnju. U njenom nastupu bit će stoga osnovno demonstracija snage i energije, s idejom da u drugom krugu privuče sve Bandićeve protivnike.

Za razliku od Zagreba, Splita, pa čak i Osijeka, u Rijeci se na izbore ide samo da se potvrdi privrženost rukovodstvu u gradu gdje je “propao komunizam, a komitet zadržao vlast”. Ondje će pobijediti stari partijaš, a pitanje je hoće li mu se suprotstaviti netko drugi iz vlastite koalicije. Kao što je napisala novinarka tamošnjeg biltena stranačke frakcije: “Rijeka nema izbora”. Nije ga imala ni prije, u ideju izbornosti ondje zapravo nikad nisu povjerovali. Neće eksperimentirati - imaju Vojka Obersnela koji u Poglavarstvu radi već točno 20 godina, koliko i Zlatko Komadina u Županijskoj skupštini. Prešli su već jako veliku kilometražu, ali nisu izraubani i nisu mijenjali ruke.

Iz Splita dolazi glavni stilski udar - “fetivi Splićanin”, kojega familijarno zovu Farfala, Leptirica, a koji treba ujediniti centar. Nominira ga desnica, a prihvatljiv je ljevici. Autentične komunjare i tvrdokorni nacionalisti ne mogu ponuditi oštro profilirane kandidate za sadašnji trenutak, a osim toga znaju da bi takav propao kao ekstremist. Konkurentski mostovski solist Robi Pauletić je domaći vižljasti momak, “tipo sportivo”, odjeven u casual. Sviđa se Splićanima bez jakih predilekcija i predrasuda, a neobična kandidatkinja Marijana Puljak, konfekcijski kostim s hlačama, liderica stranke Pametno, amaterka je u političkoj kuhinji - odbila je nominaciju SDP-a i siguran ulazak u drugi krug, možda i na vodećem mjestu. Žena je politička diletantkinja, a nema kerumovske primarne instinkte i stoga je pitanje koja će od ovih triju endemskih pojava splitskoga mikrokozmosa bolje proći u prvom krugu.

U Šibeniku i Zadru ne treba očekivati promjenu, tamo HDZ ima jednog doktora, odnosno vječitog Kalmetu, dok se u Osijeku pobjeda smiješi općenito prihvatljivom, centrumaškom Vrkiću, koji je prvi put ušao u rukovodstvo još kao omladinac Savke Dabčević Kučar 1971. Posvuda, osim u Splitu, lokalnu politiku vode dinosaurusi, a jedino će u Dubrovniku doći do bratoubilačke borbe nikome drugome poznatih ili zanimljivih lokalnih heroja. Neće se tamo skoro pojaviti netko poput Vida Bogdanovića - na žalost. Političari sitnog zuba i omatorjeli rutineri, to je stvarnost hrvatske politike koja će se manifestirati na predstojećim lokalnim izborima. Što znači da se na lokalnoj razini hrvatska politika uopće ne pomiče s iste točke, a upravo tu bi se trebali stvarati novi kadrovi i stjecati političko iskustvo. Zato u centralama dominiraju birokrati, koji se cijelu karijeru penju prečku po prečku u partijskom kokošinjcu. Onda ih lako razvale parastranke nastale ni iz čega, popunjene ljudima niotkuda. Zato je, realno, Most danas druga najjača politička organizacija ili pokret u zemlji, a Živi zid postaje treća, barem po sposobnosti privlačenja glasova iz svih izbornih jedinica… Još dvije godine toga sunovrata i na idućim europskim i predsjedničkim izborima 2019. doći će do totalne promjene odnosa snaga, rasula sustava i teatar demokracije pretvorit će se u populistički cirkus. Proces je počeo još 2015. jer su velike stranke svoju fundamentalnu rolu upravljanja ekonomskim sustavom i državnim institucijama supstituirale idejnom borbom, rješavanjem izmišljenih nacionalnih i strateških ugroza, s tim što je na uzastopnim izborima postalo jasno da se s oštrom ljevičarskom i oštrom desničarskom demagogijom ne može osvojiti većinska vlast i formirati progresivna vlada europskih performansi. Sad još ostaje da se pokaže kako je najsupješnija bila Oreškovićeva Vlada - imala je jasnu ekonomsku agendu, a druga je pitanja pokušavala izbjeći. Ni blaga desničarska demagogija nije rješenje. Moderne europske vlade mogu voditi jedino ekonomisti i reformisti. Društvo koje ne može postići ekonomski rast osuđeno je na stagnaciju, a u zemljama u kojima se stagnira u siromaštvu, a ne u bogatstvu, to je recept za propast.

Koja će programska ili idejna pitanja dominirati na lokalnim izborima 2017? Ni jedno važno. Lokalna vlast neće se osvajati sloganima o potrebi “oštrih rezova” i “nužnih reformi”. Lokalno, svi se “oštri rezovi”, prije svega smanjivanje administrativnog aparata u svrhu općeg proračunskog rasterećenja, očekuju kod centralne države, uz zahtjev za “decentralizacijom”, što znači povećanjem udjela u prihodima prikupljenim porezima, ali bez preuzimanja odgovornosti za vitalne i najskuplje funkcije - školstvo, zdravstvo, čuvanje javnog reda.

No, na ovim izborima predlagat će se razni fantazmagorični planovi izgradnje i vizionarski zahvati koji, izvan turističkih područja, nemaju nikakva ekonomskog opravdanja. Kao “strateški prioriteti” postaju velike, promašene investicije koje su Hrvatsku i dovele do pozicije najzaostalije države EU, koja se najsporije razvija. Kad je nedavno slovenski predsjednik spomenuo mogućnost europske regionalizacije po kojoj bi Hrvatska, Rumunjska i Bugarska dospjele u posebnu grupu, svi su to vidjeli kao tipični podcjenjivački odnos umišljenih “sjevernjaka” prema balkanskim “južnjacima”, ne uzimajući u obzir da su tri spomenute zemlje zaista ostale izvan šengenskog okvira i eurozone, što u danjašnjoj eurpskoj real-politici znači da spadaš u - treću klasu. U drugu se ne dolazi izgradnjom infrastrukture, nego ozdravljenjem financija, smanjivanjem poreza, ozbiljnim i dubokim tzv. bolnim rezovima. Koje nitko ne spominje, naročito kad se primaknu neki izbori.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:20