KOMENTAR JUTARNJEG LISTA

Nacističke žrtve iz 1944. ‘isplaćuju’ grčki dug 2015.

Grčka sad od Berlina traži reparacije u visini 278,7 milijardi eura za zločine iz Drugog svjetskog rata
 AFP

Tri dana prije nego što Atena treba platiti milijarde novih kamata, mačka je puštena iz vreće: Grčka od Berlina traži reparacije u visini od 278,7 milijardi eura jer smatra da nikad nije bila dostojno obeštećena za njemačke zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu.

Tema nije nova, ali su je grčki mediji a i političari aktualizirali u kontekstu krutog njemačkog stava u odnosu na dodatne milijarde koje Atena želi iz Bruxellesa, odbijajući istodobno prihvatiti stroge, navodno iz Berlina diktirane uvjete trošenja tog novca i reformiranja svoje gotovo propale ekonomije i administracije. Da bilateralnim ugovorom o reparacijama iz 1960. grčki zahtjevi zapravo nikad nisu u potpunosti bili zadovoljeni, da Njemačka “pravnim trikovima” stalno izbjegava nadoknaditi štetu za uništenu infrastrukturu, ratne zajmove i pokolje civila iz osvete za partizanske akcije, posebno u mjestu Distomo, tvrdile su već i prije grčke vlade. Sada je atenski parlament, po izjavi zamjenika tamošnjeg ministra financija Mardasa, izračunao točan iznos, 278,7 milijardi eura, koliko bi Ateni trebalo da riješi financijske probleme.

Kada je prije tri tjedna grčki ministar obrane Panos Kammenos zaprijetio da će, ako Njemačka i dalje bude odbijala razgovarati o reparacijama, Atena islamističkim izbjeglicama izdati putne papire i poslati ih u Berlin, ovdašnje reakcije su bile koliko odbijajuće toliko i nepopustljive: svi dugovi iz Drugog svjetskog rata su podmireni, nikakva plaćanja ne dolaze u obzir, a atenske prijetnje i pritisci izlaze iz svakog okvira partnerskih odnosa u Europskoj uniji.

Međutim, njemački mediji su reagirali s više razumijevanja, čak i suosjećanja za grčku stranu jer pitanje odgovornosti za holokaust, poseban odnos prema Izraelu i današnji mirotvorni karakter njemačke politike opće su prihvaćeni. Izrael uvijek može računati na njemačku podršku, svaki njemački predsjednik smatra ne samo obavezom, nego i povijesnom milošću što se može pokloniti u Yad Vashemu i govoriti u Knesetu. Predsjednik Gauck je bio i u gradiću Distomo, u podnožju Parnasa, udaljenom dva sata vožnje od Atene, gdje su pripadnici 4. tenkovske jedinice SS-a 10. lipnja 1944., osvećujući svoja tri ubijena vojnika, masakrirali 218 civila, žena, staraca i djece, nakon čega je Distomo spaljen.

Gauck je položio vijenac na lokalni spomenik, razgovarao s mještanima, pokazao duboko suosjećanje i ispričao se. “Ali, Njemačka se ipak ponaša kao da nije svjesna kako žrtve treba obeštetiti i materijalno”, kaže Argyris Sfountouris koji je kao 4-godišnjak u pokolju izgubio roditelje, braću i više od dvadeset rođaka. Zajedno s drugim žrtvama iz Distoma, Argyris je devedestih tužio Njemačku. Grčki im je sud dosudio odštetu od 37,5 milijuna eura, kad je osuđena strana odbila ispuniti zahtjev i samo je oklijevanje ondašnje atenske vlade spriječilo pljenidbu zgrade i imovine Goethe-instituta u Ateni.

Manje sporno nije ni pitanje ratnog zajma koji je okupirana Atena morala dati Trećem Reichu. Kako je taj režim bio poslovično precizan, do danas se u njemačkim arhivima nalaze uredno izdane obligacije u iznosu od gotovo 500 milijuna ondašnjih reichsmaraka, kojima je Grčka praktički platila svoju okupaciju, uz što je Hitlerovoj vojsci morala predati sve zalihe sirovina i hrane. Zbog toga je u zemlji izbila glad koja je odnijela tisuće života.

Refundiranje nacističkih ratnih šteta bilo je predmet Londonske konferencije održane 1953. Tih godina razrušena i opustošena Njemačka je gladovala, vlada kancelara Adenauera, s više od 30 milijardi maraka inozemnog duga, nije uspijevala pokrenuti gospodarstvo a morala je plaćati reparacije, čak i zadnje iz Prvog svjetskog rata... No počinjao je Hladni rat, saveznicima je odjednom trebao stabilan partner na istočnoj granici. A kako se već tada mislilo da su i pretjerane reparacijske odredbe Versajskog ugovora snosile dio krivnje za pojavu Hitlera, nitko nije želio ponoviti greške iz prošlosti.

Ukratko, u veljači 1953. Londonska konferencija je završila velikim popustom za Njemačku koja je od gubitnika postala mezimcem: zapadni kreditori su joj oprostili 15,5 milijardi maraka duga, odustali od kamata u visini 20 milijardi, smanjili ukupne kamate i produljili rokove isplate ostatka duga, odredili da godišnje otplate ne smiju iznositi više od 3 posto njemačke zarade od izvoza te da će završno plaćanje reparacija uslijediti nakon definitivnog mirovnog ugovora. Većina današnjih analitičara se slaže da je takav rezultat Londonske konferencije, mnogo više nego američki Marshallov plan, bio temelj kasnijeg njemačkog privrednog čuda.

Zato je Angela Merkel svom grčkom gostu nedavno ponovila da su “svi dugovi poravnani”, na što je Tsipras odgovorio da je došao “ukloniti sjene prošlosti” a “ne tražiti novac”.

Sada stvari izgledaju drukčije, Atena traži određeni iznos, današnju vrijednost onoga što je morala dati u Drugom svjetskom ratu. Da će dobiti nešto poput dara Londonske konferencije, Grčka baš ne bi trebala očekivati, ali nešto će biti. Kada je sredinom travnja njemačka kancelarka u Tokiju izjavila da je “Njemačka svjesna svoje prošlosti i vraća svoje dugove”, ta je izjava u japanskim medijima bila citirana više od ičega drugog što je rekla o politici ili gospodarstvu. I Japan je među zemljama koje skrivaju svoje kosture u ormaru, Njemačku je 20. stoljeće gorko naučilo da to ne koristi. Štoviše, suočavanje s prošlošću jedan je od njezinih najjačih brendova, onaj na kojem se zasniva današnje blagostanje.

*autorica je bila dugogodišnja dopisnica Deutsche Wellea

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:50