'NARAVNO DA JE DYLAN KRIV, IAKO NIJE LAGAO O STAVU HRVATA PREMA SRBIMA' Komentar Jurice Pavičića

Kako ovih dana čitamo, tijekom veljače ili ožujka pariški će okružni sud konačno pokrenuti tužbu protiv Roberta Allena Zimmermana, starog 73 godine, američkog državljanina sa stalnom adresom u Malibuu, razvedenog i oca troje djece. Spomenuti Zimmerman - u širim krugovima znan i kao Bob Dylan - bit će optužen za širenje rasne, nacionalne i vjerske mržnje, dakle isto kao Zdravko Mamić. A privatni tužitelj u ovom je slučaju skupina hrvatskih iseljenika u Francuskoj, koja od građanina Zimmermana ne traži odštetu, nego javnu ispriku.

Kad negdje početkom iduće godine pariški sud bude zasjedao u predmetu “Hrvati versus Zimmerman”, mogu sasvim lijepo zamisliti sljedeću situaciju. Strogi pariški sudac u togi zamolit će odvjetnike g. Zimmermana da izlože svoju uvodnu riječ, a oni će ga zamoliti da sudu prikažu niz zvučnih i videozapisa. Pa će tako - za početak - prikazati videozapis gomile Hrvata koja čekićima razbija ćiriličnu ploču. Potom će pokazati videozapis hrvatskog nogometnog reprezentativca kako nakon utakmice izvikuje fašistički slogan, a cijela mu stadionska okuka uzvraća. Potom će pustiti video s druge nogometne utakmice, utakmice na kojoj navijači jednog kluba - uzgred, počasne momčadi slobodne Francuske Charlesa de Gaullea - skandiraju fašističkoj formaciji iz 2. svjetskog rata. Potom će pokazati i slike potpisivanja referenduma protiv srpskog manjinskog pisma uz logističku pripomoć institucionalne Katoličke crkve. Na koncu će pustiti i audiozapis radijskog gostovanja potpredsjednika Hrvatskog nogometnog saveza u kojem on govori kako Srbin ministar genetski mrzi hrvatsko i da mu iz očiju šiklja krv. Potom će priložiti presudu zagrebačkog suda koja konstatira da ta izjava nije širenje nacionalne i vjerske mržnje, jer Mamića nitko ne slijedi. Ne znam što će nakon toga reći Zimmermanov advokat jer ne poznajem francuski pravni žargon, ali da je to suđenje iz američkog filma, odvjetnik bi samo rekao: “I rest my case” i sjeo na mjesto.

I tu smo došli to točke apsurda u slučaju tužbe pariških Hrvata protiv Boba Dylana. Naime, kad Hrvatima (iseljenima i neiseljenima) kažete da se prema pravoslavnim zemljacima, susjedima i subraći ponašaju kao KKK prema crncima, onda se oni uvrijede kao stare frajle, zapomažu, tužakaju se i žale na decenijsku, lobističku propagandu. Problem je u tome što ti isti Hrvati iz dana u dan ustrajno nastoje pokazati kako je ta “lobistička propaganda” istinita i točna, te da je Dylan u pravu: Hrvati nastoje (ili: barem neki od njih nastoje) to pokazati čekićem i kemijskom olovkom, radijskim mikrofonom i grafitom, zborskim skandiranjem i “mjerenjem kukuruza”. Pritom se ti ekscesi ne događaju 1866. u Alabami niti 1941. u endehazijskoj Lici. Događaju se sada i ovdje, čime još gore potvrđuju kliše o antisrpskom osjećanju kao trajnom stanju, konstanti, onome što bi povjesničari zvali “strukturom drugog trajanja”.

Je li Bob Dylan kriv? Naravno, jest. Kriv je zbog drijemeža duha, olakog razbacivanja tvrdnjama o temi o kojoj zna malo. Kriv je zato što je napravio ono što intelektualac ne bi trebao raditi: razbacivao se petparačkim kavanskim generalizacijama, upražnjavao onu vrstu prijesne gemišterske geopolitike koja stanuje u valjda svakoj gostionici od Aljaske do Fidžija. Kao netko tko je pametniji, tko je obrazovaniji i tko je vidio više svijeta, kao netko tko (na koncu) zbog talenta i slave ima lak pristup medijima, Dylan je morao znati da s tim ide i odgovornost, te da male i nevažne zemlje s drugog kraja globusa ne treba koristiti kao efektne, bombastične metafore. U tom smislu, ono što je građanin Zimmerman rekao u Rolling Stoneu je neukusno bombastično, intelektualno nedozrelo i kolonijalno arogantno.

Ali, nas kao oklevetanu stranu manje bi trebalo zanimati je li to što je Zimmerman rekao neukusno ili nedozrelo. Nas bi ponajprije trebalo zanimati je li ono što je gospodin Dylan rekao - netočno? Je li točno da unutar hrvatske kulture postoji dugo, desetljetno negativno raspoloženje prema Srbima? Je li točno da je u nekim razdobljima povijesti hrvatska politika nad Srbima vršila masovna, genocidna krvoprolića? I - je li točno da su ta krvoprolića stvorila među Srbima dugo, desetljetno negativno raspoloženje prema Hrvatima? Koje je - opet - u jednom kasnijem ratu pripomoglo da Srbi nad Hrvatima počine masovna krvoprolića?

Ono što je Dylan rekao u Rolling Stoneu je - naravno - prizemno političko palamuđenje. Ali, mislim da bi Hrvati vlastite intelektualne kapacitete prije trebali usmjeriti na ono što jest istinito u jezgri stereotipa kojim se Dylan olako lopta. Umjesto da se s građaninom Zimmermanom tužakaju po Parizu, bolje bi bilo da se svi zajedno potrudimo raskinuti ciklus mržnje koja rađa mržnju, koja rađa mržnju. I ako ja zbog nečega Zimmermana krivim, onda je to samo zato jer je toj mržnji dolio još kaplju goriva.