Ne, nije točno da su svi oni isti

Evo kako će sve to - bojim se - u konačnici izgledati.

Tijekom iduća dva tjedna zasipat će nas reklame i predstavljanja političkih programa. Tijekom ta dva tjedna, gušit ćemo se u nemaštovitim, apstraktnim sloganima, u lošim vizualima i neuvjerljivim obećanjima za koja već znamo da su prijesna lagarija. S novinskih stupaca iskakat će decenijski politički prefriganci kojima nitko više ne vjeruje. A rame uz rame s njima bit će politički demagozi. Neki među njima poluopasni - poput Živog zida. Neki baš opasni, poput Miroslava Kolakušića, čovjeka opasnih tiranskih ambicija koji je sebi već namijenio vezirsku funkciju hrvatskog Erdogana. Oni glupi među nama zalijepit će se na takve. Oni pametniji, okrenut će od svih njih glavu s grimasom gađenja.

A onda će doći taj dan. Bit će nedjelja, vjerojatno lijepa majska nedjelja. Hrvatski građani naći će se u dilemi bi li otišli u vikendicu ili na selo, ili ipak potegli do obližnjeg vrtića da bi glasali za parlament koji ne razumiju, tijelo Unije koju ne razumiju i za koju pogrešno vjeruju da im ne utječe na život. A onda ćemo u ponedjeljak svi konstatirati kako je izlaznost bila porazno mala. Doznat ćemo kako su, upravo zbog male izlaznosti, najbolje prošle stranke s jakom klijentističkom mrežom, vjernom sljedbom koja na izbore izlazi jer o tome materijalno ovisi. Kad se glasovi prebroje, ispostavit će se da su upravo te stranke - i upravo zato što je izlaznost bila mala - prošle jako dobro. Prošle jako dobro - opet.

Eto - tako mislim da će to u konačnici izgledati. Ali, kad se sutra ujutro sve završi, neće me najviše nervirati ni poraz demokracije, ni rezultati. Nervirat će me kad na kraju budem slušao mudrijaše koji sa superiorne uzvisine tumače zašto (više) ne glasaju te zašto je njihova apstinencija čin gorde uzvišenosti. Neki od njih argumentirat će to rečenicom 18-godišnjeg sina mog znanca, koji nakon prvih izbora nije izišao na druge jer je – veli “izgubio vjeru u to”.

Neki će tvrditi da se glasovanjem “ionako ne može ništa promijeniti”, što bi - pretpostavljam - značilo da misle da se može promijeniti oružanim prevratom. Treći će reći da ih europski izbori ne zanimaju jer im sama Europa nije bitna. A četvrti - i ti mi najviše idu na živce - reći će da (više) ne glasuju jer ne znaju za koga. Izgovorit će onu ključnu rečenicu koja legitimira političku letargiju, a to je rečenica da su “svi oni isti”. “Svi su oni isti” - naime - najopasnija je i najtoksičnija rečenica povijesti hrvatske tranzicije, rečenica koja je služila i služi tome da apaurinizira građanstvo i cementira status quo.

I zato imam potrebu ovdje, dva tjedna prije vjerojatnog debakla demokracije, reći: ne, nisu svi oni isti. I ne - nije točno da hrvatski građani nemaju za koga glasovati. Tko to tvrdi, taj izgovara sranje. Jer, možda nikad u povijesti hrvatske demokracije na izbornim listićima raznih opcija nije bilo toliko pametnih, duhovitih, stručnih, čestitih i pozitivnih ljudi kao što je to slučaj ovog svibnja, na ovim izborima.

Krenut ću od one liste koja mi je osobno najbliža, a to je lista Zelene ljevice koju čine Orah, Nova ljevica i grupa izišla iz pokreta Zagreb je naš. Već se na čelu te liste nalazi Tomislav Tomašević, čovjek koji je od prošlih izbora potpuno promijenio sliku kako izgleda zagrebački gradski parlament. Premda je u skupštinu ušao s koalicijskom listom i samo četiri vijećnika, Tomašević se u samo dvije godine pretvorio u neformalnog lidera antibandićevske opozicije.

Bilo je upravo dirljivo ove dvije godine gledati kako vijećnici starih, decenijskih stranaka idu kod Tomaševića “po mišljenje” kao u Politbiro, oslanjajući se na njegovu stručnost, principijelnost i sposobnost da raspetlja uzlove neopisive močvare bandićevskog Zagreba. Ali, Tomašević nije tu jedini. Uz njega su na toj listi još mnogi sjajni ljudi, od uglednih liječnika, preko kulturnjaka, do ljudi koju su kao aktivisti posvetili desetljeća borbi protiv korupcije. Na toj listi je - konačno - i Mima Simić, novinarka, književnica i aktivistica, žena koja se izautala kao lezbijka u kvizu “Milijunaš” i potom osvojila milijun - jedna od najzabavnijih i najpametnijih osoba koje znam te kandidatkinja kojoj ću vjerojatno dati svoj preferencijski glas.

Ne sviđa vam se lista koja je tako lijevo? Ok, ajmo još malo u centar. Tu je lista START kojoj je na čelu Dalija Orešković, osoba o kojoj još nemam formirano političko mišljenje, te još nisam sasvim načistu hoće li se othrvati mesijanskom kompleksu i hoće li izdušiti kao tek jedan od brojnih hrvatskih političkih “one hit wondera”. No, maknemo li pogled s ambiciozne nositeljice liste, spazit ćemo da je na toj listi - recimo - Bojan Glavašević, čovjek koji je sa stoičkom blagošću otrpio višemjesečno šatoraško divljanje i pretvorio se (barem u jednom trenutku) u personifikaciju druge, pitome, uključive i pristojne Hrvatske. Tu je, također, Duje Prkut, dugogodišnji aktivist GONG-a, čovjek koji je desetljeće karijere posvetio raskrinkavanju korupcije u Hrvatskoj te koji posljednjih tjedana daje neke od najsuvislijih i najpronicljivijih političkih intervjua koje možemo čitati.

To vam je još uvijek malo prelijevo? Dobro - evo imate stranku Pametno. Posljednjih mjeseci postalo je uobičajeno ironizirati “OPG- obiteljsku političku zadrugu” - kako je stranku Pametno nazvao Žarko Puhovski. Pametno se nerijetko – i donekle s razlogom - poima kao bizarna obiteljska sekta ili elitistički profesorski pokret bez kopče sa životom tzv. običnih ljudi. No, u obranu “OPG-a” treba reći da je u Splitu Pametno najveća, najživlja i najkompetentnija opozicijska grupacija u gradskom vijeću.

“Pametni” su - također - uveli neke uzuse ponašanja koji su nepojmljivi u prevrtljivoj hrvatskoj politici, primjerice, unaprijed su objavili prijedlog svog proračuna dođu li na vlast. Time su zasjekli u dugogodišnju kulturu ponašanja naših stranaka koje jedno zagovaraju kad su u opoziciji, a drugo kad su na vlasti. K tomu, Pametno je pokazalo principijelnost razvrgnuvši i koaliciju s IDS-om u trenutku kad je postalo jasno da ta stranka nije ništa drugo doli istarski HDZ.

To vam je još uvijek prelijevo? I za takve imam smisleni prijedlog - i molio bih da ne rasparate novine prije nego što argumentiram taj prijedlog. Za mnoge lijeve i liberalne glasače danas je nepojmljivo da bi ikad više glasali za jednom važni HSLS, a mnogi se - eto, guilty as charged - stide što su nekoć bili česti glasači te stranke. Od 2000-ih naovamo, HSLS se pretvorio u duboko kompromitiranu stranku koja je držala skale Sanaderu i Karamarku, koja je triput na vlast dovodila HDZ i - premda nominalno liberalna - podržavala, te još i danas podržava mnoge duboko antiliberalne politike.

Ali, na ovim izborima listu pokojne Budišine i Gotovčeve stranke predvodi Saša Poljanec-Borić, jedna od rijetkih hrvatskih znanstvenika koja razumije da posao društvenog znanstvenika nije (samo) skupljanje WoS i Scopus bodića za napredovanje, nego i prosvjećivanje, angažman, društveno osvještavanje. Tijekom zadnjih desetljeća, Poljanec-Borić je bila intelektualni i strukovni suport mnogima koji su se u Hrvatskoj borili za prostornu pravdu, okoliš, održivi razvoj i razumno postavljeni turizam. Riječju i tekstom je znala pokazati da joj je stalo do onog stvarnog suverenizma - a to je suverenitet nad prostorom. Pokazala je da razumije da je najsofisticiraniji i jedini bitni oblik patriotizma - ekologija.

Krenuo sam u ovom pregledu od lijeva prema desnom centru, i tu stajem - jer za konzervativce ne bih glasao, pa je i glupo i kontraproduktivno da se njima bavim. Ali, već i ovlaš prebirući po listama od ljevice do desnog centra naišao sam na barem dvadesetak ljudi s kojima bih bio spokojan i mirne duše ako bi moju zemlju zastupali u Bruxellesu i Strasbourgu. Naišao sam na popisima kandidata na nemali broj uglednih profesionalaca, pametnih stručnjaka, borbenih aktivista, čestitih javnih službenika.

Naišao sam na ljude koji su desetke godina posvetili tamaneći u Hrvatskoj taksifoliju korupcije, šireći stvarnu kulturu, kreirajući pametne sektorske politike, držeći nogu u vratima svinjarijama. Ljudi o kojima govorim bili su antikorupcijski analitičari, pravobranitelji za djecu, povjerenici za sukob interesa, ekološki eksperti, novinari, terenski aktivisti. Najveći dio tih ljudi dosad se nije bavio politikom. Bavili su se time da izvana mijenjaju politiku, da utječu na nju, da je popravljaju, da priječe i korigiraju svinjarije koje ona reproducira. Mnogi su od njih u isto vrijeme shvatili da je ta metoda borbe iscrpljena.

Shvatili su da je Hrvatska jednom i pol nogom u koruptivnoj močvari i liberalnoj demokraciji. Shvatili su praktički istovremeno da se “soft power” civilnog društva u takvoj demokraciji pokazuje nemoćnim, da - ukratko - djelovanje izvana više nema smisla. Pregrizli su drek, zakoračili su u ring za catch as can, pa što bude.

Stoga, glasujte za neke od njih. Ili - nemojte glasovati za njih. Ili nemojte glasovati uopće. Ali, molim vas, ne izgovarajte tvrdnju da “nemate za koga glasati”. Ne izgovarajte rečenicu “svi su oni isti”.

Jer - ako ikad, onda je ovaj put ta rečenica ružna, antipatična laž.