NE ŽELE HDZ, NE MOGU S SDP-om, PREZIRU MOST U Milanovićevo vrijeme vodili su ključna ministarstva i velike državne firme, a sad im prijeti nestanak

Teško je pronaći racionalne elemente u ponašanju i istupima predsjednika Hrvatske narodne stranke Ivana Vrdoljaka. Prvo, stalno ima potrebu naglašavati da s njim i SDP-om nije sve, ili da nije gotovo ništa u redu. Potom, kategorično odbacuje bilo kakvu mogućnost suradnje s HDZ-om i to baš često ponavlja. I još je potpuno posvađan s Mostom, dapače može se reći da su HNS i Most najveći neprijatelji u hrvatskoj politici.

Ako dakle neće sa SDP-om - bilo zato što je on nešto uvrijeđen na SDP ili zato što SDP ovaj put ne želi HNS - ako neće ni s HDZ-om u preslagivanje, niti bi podržao manjinsku vladu, ako k tome Mostu želi da propadnu do kraja, pa što onda s tim svojim HNS-om ubuduće namjerava Vrdoljak?

Nezgodno, tri opcije koje ga isključuju ili on njih isključuje baš su one tri stranke koje su na prvom, drugom i trećem mjestu po glasovima i vjerojatnim mandatima i nakon sljedećih izbora, budu li oni uskoro.

Nema te matematike, ni uz najbenevolentnije napuhavanje, koja bi u ovom trenutku HNS mogla postaviti iznad rejtinga Mosta, dakle Vrdoljak ne može ni uz najveću imaginaciju zauzeti treću poziciju u Hrvatskoj koja bi mu onda dala pristojne arbitarske mogućnosti.

A funkcija nekakve pomoćne parastranke koja samo posuđuje ime iz dana stare slave da bi nešto sitno potkusurili gdje treba, e ta je pozicija već odavno zauzeta pod nazivom HSLS.

Prema tome, HNS se mora osloniti na svoje realne brojke i nema im druge.

I još ako SDP doista “ukrca” u Sabor HSS s nekim fiksnim brojem mandata koji bi bio veći od onoga što će HNS samostalno osvojiti, ili se (što je manje vjerojatno) dogodi neka matematika s HDZ-om i HSS-om, budućnost HNS-a na kojoj trenutačno radi Vrdoljak čini se prilično turobnom.

Jedini scenarij koji bi opravdavao današnji Vrdoljakov gard (mi smo jaki, svi se trgaju za nama) jest zastrašujući scenarij velike koalicije tijekom koje bi onda HNS pokušao iskoristiti poziciju jedine stvarne opozicije na ljevici i onda ispočetka gradio rezultat.

No to je toliko nadrealan scenarij (niti je realna velika koalicija niti se HNS veseli dugom boravku u oporbi) da je ipak teško vjerovati kako Vrdoljak na to misli dok objavljuje svoje odlučno “ne” i HDZ-u i SDP-u i Mostu.

Nekome će Vrdoljak prije ili kasnije morati reći “da”, vjerojatno mnogo poniznije nego što je navikao zadnjih godina, ohrabren pozicijom koja mu je bila darovana u Milanovićevo doba. Uvjerljivost tog Vrdoljakova “ne” može još možda preživjeti ovih par dana do drugog kruga lokalnih izbora u Zagrebu, ali svaki dan poslije toga - vrlo teško.

Pustimo sve moguće kreativne interpretacije HNS-ove snage, sve računice o neviđenom broju vijećnika širom Hrvatske - sve te statistike malo znače u odnosu na to hoće li ili neće HNS imati priliku sudjelovati u državnoj vlasti i upravljanju najvećim državnim sustavima.

Uostalom i Most, koji objektivno zasad još ima snažniji potencijal glasova na razini Hrvatske od HNS-a, i dalje se hvali kako je neizbježan i nezamjenjiv. Most je sa 15 zastupnika ispao iz svake kombinacije pa eto Vlada i bez njih postoji, iako krhko. Teško je vjerovati bi onda HNS, s možda 4-5 mandata koliko bi samostalno izborio na novim izborima, ikome bio presudan.

Ne treba mnogo mistificirati u vezi s HNS-om. Pred njima je samo nekoliko mogućnosti. Prva, i za njih dugoročno najmanje štetna, jest da se pokušaju na svaki način ugurati natrag SDP-u. Na stranu hinjeno samopouzdanje - koalicija sa SDP-om, pa i ovako slabim, jedini je prirodan način ulaska značajnijeg broja HNS-ovaca u svaki sljedeći saziv Sabora. Problem kod te opcije nije što to Vrdoljak možda ne bi htio (po njegovim povrijeđenim izjavama o SDP-u čini se da baš bi), stvar je u tome da to sad očito nije u skladu s politikom graditelja SDP-ove izborne strategije. Tamo naime misle kako je najbolji mogući reset stranke da relativno nizak rezultat na prvim sljedećim izborima opravdaju relativno visokim brojem zastupnika SDP-a u odnosu na dosadašnji saziv.

Druga je mogućnost za HNS da Vrdoljak pokuša s Plenkovićem dogovoriti preslagivanje bez prijevremenih izbora. Ta je opcija već naveliko opisana, ali ona ima teško premostivih prepreka i sa strane HNS-a, ali i s HDZ-ove strane - od svjetonazorskih do operativnih. Niti bi u strankama prihvatili jedni druge niti bi Plenković znao raditi s HNS-ovim ministrima. Treće što HNS može jest pokušati ekspresno izgraditi neku svoju mini koaliciju na ljevici, no nejasno je od kojih manjih stranaka pa se ta varijanta čini najmanje izvjesnom.

Četvrto, mogu ići samostalno na izbore s namjerom da kasnije pomognu HDZ-u doći do većine, ali krajnje je neizvjesno hoće li im doista trebati, jer se može očekivati kako će i Most i Hasanbegovićeva stranka dobiti više zastupnika nego HNS. I peto, mogu ići sami na izbore bez jamstva da će biti dio nove većine, što znači boravak u oporbi na razini vidljivosti, recimo, Živog zida.

Iz svega je jasno da Vrdoljakovo držanje zadnjih tjedana i mjeseci nije pokazatelj snage nego panike: nijedna se stranka u ovoj krizi i neizvjesnosti od novih izbora ne treba toliko plašiti za svoj opstanak kao HNS.