MILKO VALENT

'Nemam vam ja bogzna koliko velik ud, gospođo. Ali, moj eros nije prosječan! Hej, baby! Kad vas j***, ja vas stvarno j***!'

 
 Ranko Šuvar / CROPIX

Pisanje troši. Erotski život troši. Ni u jednom ni u drugom se Milko Valent ne štedi. Tako kaže, a i napisao je masu, masu toga. O onom drugom nek govori sam. Ponekad napomene kako zbog silne aktivnosti osjeća da je “na odlasku”. Suze mu navru na oči.

Onda se smiri, i ponovo zahvali što intervju i fotografije radimo baš u njegovu stanu, “radionici siromašnog pisca”, premda sam mu već rekla da me i zanimaju autentični ljudi i situacije, a demonstracija novca i snobizma nimalo. “Radionica” je dakle O.K., a bila bi i bolja da Valent uz nje izbaci mnoga godišta prastarog Vjesnika, Vjesnika u srijedu (“ne, ne, to je arhiva!”), mnoštvo fascikala koji doduše nose uredne nazive, ali, dovraga, Milko... daj pusti malo svježeg zraka.

Milko Valent, pjesnik, prozaik, esejist, kazališni kritičar i teoretičar objavljuje od 1979. Barem dvije kartice teksta uzelo bi nabrajanje njegovih djela, njihovih izvedbi - radi li se o dramama - i prijevoda. Prvu knjigu poezije (“Leptiri arhetipa”) objavio je 1980., a ove je godine dobio nagradu “Tin Ujević” za zbirku poezije “Otvorena rosa” (izdavač V.B.Z.). Prvi roman, “Clown”, objavio je 1988., a 2013. dobio za “Umjetne suze” nagradu “Vladimir Nazor” za roman godine. Počeo je ovaj intervju neočekivano, davši čvrstim pogledom znak da uključim diktafon.

“Zovem se Milko Valent, i jedan sam od najvećih frajera u hrvatskoj poeziji. Zašto ova ‘bahata’ rečenica? Zato što pisanje poezije ne trpi skromnost. Nikad nije onako kako se čini: na prvom je mjestu moje pisanje. Ono što sam vam rekao maloprije, naime da su žene i njihova spolovila na prvome mjestu, to ne stoji, to je bila loša šala. Umjetnost je ipak na prvome mjestu.”

U vašoj je književnosti mnogo seksa. Vi ste bard seksualnog pisma u Hrvata?

- Ja sam se prvih tridesetak godina u pisanju intenzivno bavio spolnošću. Htio sam ispitati sve moguće varijante ljubavi, to znači i sve varijante seksualnih orijentacija. I vidite, gospođo, što još nisam otkrio, a ipak je u pitanju čovjek koji piše pedeset godina, i moram vam reći: nisam otkrio tajnu ljubavi. Nisam. Otkrio sam tajnu seksa. Ako se referirate na moju novu knjigu pjesama ‘Otvorenu rosu’, za koju sam dobio Tina Ujevića...

Velika Gorica, 180918.
Podbreznica
Novinarka Mirjana Dugandzija radi intervju s Milkom Valentom.
Na fotografiji: Milko Valent.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX

Što ste očekivali da ćete otkriti, a niste?

- Kompleksno pitanje, kolegice. Kad čovjek ima 70 godina, a k tome je i pisac, počinje se pitati o ovome što ste vi istaknuli - o otkrivanju. I moram vam reći da, iako nisam otkrio tajnu ljubavi, znam samo jedno: ja volim žene, volim njihova spolovila, ali nikad, nikad u svom kratkom životu nisam zaboravio kome to spolovilo pripada! Ajmo reći npr. Branka, Ines itd. Uvijek sam znao koja je koja. Ja nisam poopćio situaciju.

Niste ženu, kako se ono kaže, doživjeli kao objekt?

- Ne, nipošto. Znate što je za neofeministkinje rekla Annie Le Brun u Le Figarou? Rekla je da na grbači drugih žena one grade karijeru, na grbači onih žena koje su uništene radom i lošim brakovima. Imali smo nekad feministkinje koje su se borile i za žene i muškarce. Đurđa Knežević, koju iznimno cijenim, pokušala je nešto napraviti, dok smo studirali, a i kasnije, no kao pripadnik generacije ‘68. moram reći istinu - nismo uspjeli! Generacija kojoj sam pripadao, šezdesetosmaška, nije uspjela. Borili smo se i za tzv. slobodan seks. Ni u tome nismo potpuno uspjeli. Jedno vrijeme jesmo, i to samo u nekim oazama. Što se tiče poezije, da se vratim na ‘Otvorenu rosu’, pokušao sam otkriti, tj. osvijestiti biološku svježinu ljudi. Četrdeset sam mučnih godina pisao tu knjigu, kolegice. Sad radim na drugoj sličnoj knjizi već 35 godina. Radni naslov te knjige jest ‘Bijela bajka’. To ja, vama, ekskluzivno.

Zar vi ne živite sasvim slobodnim seksualnim životom?

- Ja, Milko Valent, da. Ali to se, nažalost, odnosi na mali broj ljudi.

Na dan kad ste diplomirali donijeli ste odluku da ćete u životu živjeti samo od pisanja.

- To je bilo 27. 9. u 5 ujutro, u srijedu, ako se ne varam...

I?

- Popušio sam, kako se kolokvijalno kaže. Znao sam da će biti teško, ali da ću se toliko teško boriti za preživljavanje (hrana, režije itd.), to nisam mogao znati... I onda je došao rat, a ja sam nekada objavljivao od Đevđelije do Triglava. Honorari su bili relativno pristojni. Mogli ste si priskrbiti malo hrane, platiti režije. Naravno, i dalje pišem, previše radim. Pišem, jebem i masturbiram. Tko to može izdržati, a da malo ne poludi? He-he... Neprekidno sam aktivan, u seksu i pisanju, već 50 godina. Odbio sam akademsku karijeru, a tko me je zvao? Profesori Branko Bošnjak i Gajo Petrović. Na čemu sam diplomirao? Na filozofiji Ernsta Blocha kod profesora Gaje Petrovića. Naslov diplomskog rada: ’Utopija kao konstituens čovjeka’.

Bloch. “Princip nada.” Neomarksizam. Teške stvari.

- Reći ću vam... i to možete upotrijebiti. Mi smo bili jako siromašna obitelj, živjeli smo kod maksimirskog stadiona. I dođe mi stari u sobu, ne vidi ni jednu knjigu, niš. ‘Pa kaj radiš, sinko?’ A kaj, imao sam A4 papir i na njemu odlučivao o svom životu. Do pet ujutro moj život je bio definiran. Pisat ću i ništa drugo.

S obzirom na to da ste iz siromašne obitelji, sigurnost akademske karijere bila bi vam idealna. Što su radili vaši roditelji?

- Moj otac je bio potpuno nepismen čovjek, radnik. Rođen je u Hrvatskom zagorju, petnaest minuta od Kumrovca. A moja divna majka, domaćica. Mama, majčica... Vi ste vidjeli moje današnje suze?

I nisu umjetne.

- Nisu... znate što? Moja je mama umrla sa 44 godine. Nikad u životu nije popušila cigaretu. Buraz, da ti nekaj velim, moja majka...

Velika Gorica, 180918.
Podbreznica
Novinarka Mirjana Dugandzija radi intervju s Milkom Valentom.
Na fotografiji: Mirjana Duganzija i Milko Valent.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX

Nemojte plakati... evo maramica. Vidi se koliko ste je voljeli.

- Moja majka je umrla od angine pectoris. Rođena je u težačkoj obitelji na otoku Braču u kojoj se proizvodilo vino, masline i maslinovo ulje, prošek... U životu nije popila sve skupa ni jednu punu čašu... Umrla je u Zajčevoj, imao sam sedam godina.

Znači, većinu ste života proveli s ocem?

- I znate kaj... on je mene podržao. Premda nije znao ni kaj je filozofija ni kaj je komparativna književnost. A sad o književnosti, jer ne radimo ovaj intervju zbog pisca Valenta, nego zbog književnosti.

A, zbog oboje... Vi ste jako, jako puno toga napisali, romana, poezije, drama, eseja. Znate li uopće koliko je svega toga?

- Dosad sam objavio 32 knjige. Neki kolege kažu: zašto toliko pišeš? Ali, ja ne mogu živjeti ako ne pišem. Čak da dobijem milijun eura, ili sto milijuna, svejedno, opet bih pisao. O.K., tulumario bih dva mjeseca, a onda bih se vratio pisanju. I boli me ona stvar za lagodno tulumarenje. Jer književnost je važna, sve ostalo nije, odnosno sve ostalo je manje važno. I tu je: ili-ili. Ili ćeš pisati ili nećeš. I, jasno, čitati. Tu, u ovu radionicu siromašnog pisca da sad uđete, šest godina biste imali što čitati, moja gospođo.

Brrr... joj.

- Gotovo sedam tisuća jebenih svezaka knjiga i časopisa! I brdo novina. I po kupaonici, i u kuhinji, i u predsoblju i, dakako, u sobi. To je moj život.

Za “Otvorenu rosu” dobili ste Ujevićevu nagradu. Za roman ‘’Umjetne suze’’ Nagradu “Vladimir Nazor” itd. S godinama ide i vaše značajnije priznavanje u književnim krugovima. Bili ste u užem izboru za nagradu T-portala, za Goranovu nagradu, nekoliko puta i u užem izboru za Nagradu “Tin Ujević”...

- Jako sam ponosan na tu nagradu. Naše su majke s Brača. Majka Tina Ujevića rođena je u Milni, a moja u Selcima. Znam da to nije bitno za književnost, ali...

MeToo pokret. Je li to nešto dobro što se dogodilo za žene?

- Odlučno ne! Velika kapitalistička prevara koju su pokrenule žene i dobri odvjetnici. Vas je npr. netko prije 40 godina pogladio po guzici. I vi nakon tih 40 godina tražite novac. I dobit ćete ga.

Pa? MeToo nije samo to. On nas osvjedočuje da živimo u društvu muške dominacije, i da to mora prestati. MeToo nije samo “godina”. MeToo je tu da ostane.

- Vi ste žena, ja sam muškarac, i imam pravo na svoje mišljenje. Dvije i pol tisuće djevojaka dolazi svake godine u Hollywood. Znate što će učiniti da dobiju ulogu? Sve će učiniti! One iskorištavaju bogate tipove poput Trumpa i Weinsteina...

Ne mogu vjerovati da to od vas slušam! Popili ste previše Jim Beama!

- Ne kažem da su sve, kako se kaže po domaći, ‘kvarne’... ali većina dat će sve samo da se dokopa pozornice, stejdža, filma. Pa zar je Weinsteinu potrebno da nekoga siluje? Pa djevojke mu se nude svakoga dana!

Brzo na drugu temu. Kritizirate nedostatak opisa seksa u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

- Po mom mišljenju, razlog tog nedostatka jest u tome što, i žene i muškarci, naprosto lažu. A istina je - mi se svi volimo ševiti. A svi bismo htjeli biti jebeni i pošteni. Mi, ljudski sisavci, svi volimo seks. Ali - hipokrizija nas ubija! Napišite slobodno, ona bi da joj uđe, ali - i ne uđe!

U društvu ili u književnosti?

- Kad bi bilo samo u književnosti, bilo bi lako. Ja kad jebem, stvarno to radim. Nikad se ne pravim važan da sam najbolji, znate što, gospođo, trudim se koliko god mogu. Nemam bog zna koliko veliki ud, znate ono, ima ljudi koji imaju...

Dosta, dosta...!

- Ja sam ovak’ prosječan u tom smislu. Ali znate što, gospođo, moj eros nije prosječan! Hej, baby! Kad vas jebem, ja vas stvarno jebem!

Hvala od srca, ali moram otkloniti čak i pomisao na to. Next question. Toliko pišete o seksu da se često čini da je to neki larpurlartistički seksizam, da nemate opravdanje u tekstu za toliku eksplicitnost.

- S jedne strane ste u pravu, ali da vam kažem, mrzim, dobro, ubi me prejaka reč, dakle, ne volim, draga kolegice Mirjana, izraze seksizam i larpurlartizam u jednoj rečenici. Procesi ljudskog erosa su složeni - nikad ne znaš kaj bu se dogodilo. Cioran, Henry Miller, Georges Bataille, Filip Roth i Milko Valent su tu slični. Zato što su seksu dali prostora da uživa u književnosti, u tekstu, dali su mu užitak u tekstu.

Cioran? Nisam znala.

- Čak i on. Čuo sam da je u pariškim krugovima bio na cijeni kao i Georges Bataille. Da, kad već spominjemo Pariz, prije dva mjeseca objavljen je prvi svezak mojih ‘Umjetnih suza’ (Les larmes artificielles). Usput rečeno, na Sorboni je izvedena moja drama... No vratimo se larpurlartizmu u spolnosti. Ne, nisam larpurlartist u književnosti. Tu ja želim, književnim sredstvima, pokazati sve seksualne orijentacije ljudi. I ne samo seksualne, dakako. Uvijek se ističe da mnogo pišem o seksu. Međutim, u mojih knjigama još je obrađeno najmanje 20 tema - društvene, psihičke, političke itd. Mnogima se to neće svidjeti, ali da vam i to kažem. Sve kaj je u vezi sa seksom, u vezi je s našom biologijom. Kažu, pedofilija je neprirodna.

Pa prirodni su i štakori, ali ih trujemo.

- Vi imate društveno iskustvo biti protiv pedofilije, u nekim slučajevima ste i u pravu, ali sve kaj se događa u prirodi jest i prirodno. Tuča, grom, kiša, poplave, pedofilija, sve...

Hajmo ovako: Henry Miller ili Marquise de Sade?

- Henry Miller mi je jako drag, nešto kao drug. Ali, jednu stvar moram priznati: Maquise de Sade je mnogo bolji autor od Henryja. Zbog čega? Zbog toga što je ušao kompletno u eros. Još je jedan bolji autor... čak i prije mene, najbolji autor što se tiče seksa, jedan Francuz... hoćete čuti?

Georges Bataille.

- Točno. I drugi, s germanskog područja, Robert Musil, ‘Čovjek bez svojstava’, najbolji je prikaz, prije mene, gospođo, ljubavi brata i sestre. Incest nije toliko rijedak. Znaš, Mirjana, znam da si tu i tamo zločesta u intervjuima, ali da ti nekaj velim - drago mi je kaj si tu. U skromnoj radionici jednog pisca.

Catherine Millet?

- Evo je tu, na polici!

A naš susjed iz Austrije, grof von Masoch, ‘’Venera u krznu’’?

- E...! Leopold von Masoch, prije Erice Jong, bitan je što je prvi među nama piscima opisao nekoliko važnih stvari - prvo, naravno, mazohizam. Naravno da on to nije prvi otkrio, ali prvi je na to odlučno upozorio.

U kojoj ste knjizi napisali svoju najbolju scenu seksa?

- U drami ‘Mala klaonica nježnosti’ iz dramske trilogije ‘Kaos’ o kojoj je naš najbolji teatrolog, akademik Senker napisao pedesetak kartica teksta. Scena seksa između brata i sestre. Mislim da je to najjača scena seksa brata i sestre u hrvatskoj književnosti. Zašto? Zato što oni osjećaju želju da se spare, ali bez ikakvih primisli, društvenih ograda. Jednostavno se dogodila strasna, strahovita fizička privlačnost, inače znana i kao ljubav.

Najbolja scena seksa u svjetskoj književnosti... može i dvije, tri.

- Sad ste me malo... Anais Nin!

Kičerica... bljak!

- Lagana kičerica, ali ima jednu sposobnost koju je baštinila od Millera. On je tada živio u Parizu. Živio je siromašno kao, eto, i ja. Anais se s njim s prilično karala, i sad: to je ona scena kad ona kaže ‘Sad!’. Vidiš, cure su očito bolje verzirane... dakle, my dear friend, Erica. Scena u onom hotelu, ne znam kako se zove. ‘Strah od letenja’. I najbolji, najbolji, Robert Musil. Drugi dio ‘Čovjeka bez svojstava’. Jedini kojeg priznajem kao svog prethodnika. Neću reći da mu zavidim, ali ga iznimno poštujem.

Pisali ste i o drugim stvarima osim o seksu.

- Osim o spolnosti, rekao bih. Nakon, recimo, 50. godine sve me više interesira ljudska prirodnost i ljudsko prijateljstvo, mogućnost romantične ljubavi. Je li to moguće u današnjem svijetu? Topla ruka, topli pogled... između žene i muškarca. Mislim da je to dovoljno.

Ima li ta promjena interesa veze s vašom dobi? Houellebecq kaže da nakon 25 godine naglo opada moć pronalaženja novih seksualnih partnera.

- Ma, Houellebecq... nema pojma. Ali, možda ste u pravu, možda to ima veze s mojom dobi.

Kako ste ono jednom nazvali svoju proznu poetiku, osobito za romane? Psihotični realizam. To je?

- Poetika psihotičnog realizma prikazuje svijet kakav jest, a ne onakav kakav bismo mi željeli. Da, zato svi mi imamo tu neku crtu psihotičnosti. Gospođo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 16:16