KOMENTAR

NENAD POLIMAC I naše filmove piratiraju. Trebamo li zato biti nesretni?

Na internetu je osvanuo film ‘Broj 55’, samo tjedan dana nakon što mu je počela distribucija. Utjeha može biti što su film na jednom domaćem piratskom portalu u početku skidali puno više nego ‘Fury’

Još se ne zna tko je krivac za skandal godine, upad u kompjutorski sustav velike holivudske kompanije Sony, no jedna od najpogubnijih posljedica te akcije je piratiranje pet filmova, od kojih većina tek treba stići u kina. Razmjerno najmanje štete pretrpio je “Fury” s Bradom Pittom, jer je u kinima već skoro dva mjeseca, ali unatoč svemu upravo njega najviše skidaju s interneta: do sada su ga “ukrali” preko dva i pol milijuna puta. Slabo se, međutim, piše skupom Sonyjevu mjuziklu “Annie”, novoj filmskoj verziji brodvejskog hita s Jamiejem Foxxom, Cameron Diaz i malom Quenzhané Wallis u glavnim ulogama, za kojom je potražnja deset puta manja, iako je to friška roba, premijera je tek 19. prosinca.

I hrvatske filmske naslove piratiraju. Na unternetu je neočekivano osvanuo film Kristijana Milića “Broj 55”, i to samo tjedan dana nakon što mu je počela kinodistribucija. Redatelju Miliću i producentu Stanku Babiću može biti izvjesna utjeha što su film na jednom domaćem piratskom portalu u početku skidali puno više nego “Fury”, međutim, skandal je da se s piratiranjem nije pričekalo dok film ne odradi svoje u kinima (nakon dva i pol tjedna prikazivanja ima 14 tisuća gledatelja, što je za ovogodišnje standarde hrvatske kinematografije više nego solidno). Recimo, u istom tjednu na piratskoj ponudi našao se i “Atomski zdesna” Srđana Dragojevića, koji se već dugo ne prikazuje u kinima, a to je i pravilo kojega se posljednjih godina drže pirati u regiji: film stiže na internet tek kad je skinut s kinorepertoara. Tako je u Srbiji, tako je u Sloveniji. U Hrvatskoj to ne vrijedi. Početkom prošle godine “Svećenikova djeca” i “Sonja i bik” piratirani su u trenutku dok su još odlično prolazili u kinima, što je donekle umanjilo ukupne prihode, ali ih nije spriječilo da se probiju među najuspješnije filmove godine. Oba filma producirao je zagrebački Inter film koji je iz tog slučaja izvukao dobru pouku: više ne prebacuje filmove na DVD, ne šalje selektorima stranih festivala na desetke screenera s engleskim podnaslovima, koriste se danas prevladavajući internetski sustavi kao Vimeo i Streaming, na kojima gledate filmove uz pomoć lozinke. 35mm kopija ionako više nema, a DCP (Digital Cinema Package), koji ih je zamijenio, ionako ne možete piratirati. Male su šanse da će neki njegov novi film dospjeti na portal kakav je The Pirate Bay prije no što odradi svoje u kinima, online videotekama i na televiziji.

Kod “Broja 55” je nešto drukčiji slučaj. Film je proizvela Hrvatska televizija, na kojoj je vrlo teško kontrolirati putanju nekog proizvoda. Producent Babić i šef projekta Branko Schmidt strogo su pazili na slanje diskova izvan televizije, svaki je imao posebnog pratioca koji je pazio da ga netko ne kopira u Virovitici, Rijeci ili Splitu. Na žalost, napravljen je i izvjestan broj DVD-a koji je kolao među odjelima na televiziji i tu se izgubila kontrola. Tko je kopirao disk s filmom i poslao ga na internet, nikad se neće ustanoviti, a sreća je što to nije učinjeno ranije, dok film nije ni stigao u kina.

Sony je nesumnjivo teško oštećen piratiranjem svojih naslova, velike kompanije ipak drže do prihoda hit-filmova, no u nas je to nešto manje tragičan slučaj, jer se filmovi najčešće snimaju državnim i televizijskim dotacijama, a ne privatnim novcem. Problem s “Brojem 55” prvenstveno je u tome što film u kinu nudi puno bogatiji gledalački doživljaj nego na malom ekranu. Ipak, jagma za filmom na internetu istodobno je i pokazatelj da je u pitanju atraktivan proizvod koji će još dugo imati svoju publiku. Slobodan Šijan svojedobno mi je ispričao anegdotu: na nekom festivalu razgovarao je s Volkerom Schlöndorffom i prilično se iznenadio kada mu je naizgled pedantni Nijemac rekao: “Hvala Bogu na piratima, tko bi inače gledao naše filmove” (Schlöndorff mi je u svibnju na zagrebačkom Festivalu tolerancije to potvrdio). Dakako da se na internetu najviše traže hit-filmovi, ali filmovi manjih kinematografija dosežu neusporedivo veći krug gledatelja upravo zahvaljujući internetu. Jeste li znali da Schmidtove “Metastaze” i “Karaula” Rajka Grlića imaju po pola milijuna gledatelja na portalu YouTube, a da je film Zrinka Ogreste “Tu”, koji je prije nešto više od desetljeća u kinodistribuciji vidjelo tek nekoliko tisuća gledatelja, skupio u protekle tri godine milijun i 260 tisuća “klikova”. Apsolutni rekorder je “Konjanik” Branka Ivande s dva milijuna i 200 tisuća “pogleda”. Pitao samo producente znaju li tko je te filmove postavio na YouTube? Pojma nemaju, ali im je drago da je gledanost tako velika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 11:57