NEOUSTAŠKI DVOJAC DOBIO JE PRILIKU DA ZGRABI DIO VLASTI U GRADU KOJI JE EKONOMSKI POLA HRVATSKE I što traže? Ploče i kipeke!

Prije samo dvije godine, u simboličkom srcu hrvatske političke borbe nalazila se jedna čarobna riječ oko koje su svi simbolički ratovali: a ta je riječ bila “reforma”.

U tom trenutku, Hrvatska je bila u režimu prekomjerne zaduženosti, zdravstveni i mirovinski sustav bili su joj pred kolapsom, nezaposlenost se bližila rekordnim brojkama, a recesija netom jenjavala. U tom trenutku, “reforma” je bila fetiš riječ oko koje se u politici sve vrtjelo. Reforme su zazivali analitičari i kolumnisti, na reforme su pozivali MMF i Bruxelles, reforme su obećavale sve postojeće stranke, a novi politički fenomeni- poput Mosta, Pametnog i Naprijed Hrvatska - nastajali su s riječju reforma na zastavi. Pri tom je “reforma” bila nepoderivi, plastični žeton, šareni i sveprisutni McGuffin oko kojeg se okretala hrvatska politička naracija.

Riječ “reforma” bila je udobna i ugodna jer je pružala iluziju da se država i društvo mogu voditi tehnokratski i tobože neideološki, da je vođenje zemlje nalik vožnji putničkog aviona ili operaciji kralježnice: dajte zemlju onom koji najviše zna, on će vam poput profesora Baltazara izmućkati rješenje iz epruvete. Čarobne riječ iz Baltazarove epruvete pružale su iluziju da se iz operativne politike može isključiti ideologija. Jer, “ideologija”- to su, eto, Tito i Budak, Tuđman i Francetić, crveni i crni.

Mit o reformama, međutim, pokušavao je zabašuriti činjenicu da je u vođenju društva sve ideologija: ideologija je drugi mirovinski stup, ideologija je koncesioniranje plaža, ideologija su golf na Srđu, najam poljoprivrednog zemljišta, pomorsko dobro i vlasništvo nad nogometnim klubovima. Ideologija se nalazi u srcu svih tehnokratskih politika u poljoprivredi, zdravstvu, radu, školstvu i sportu. Apstraktna riječ “reforma” maskirala je tu činjenicu. Ipak, ta parapolitička apstrakcija imala je političku prođu i uspjeh, jer je ljudima nudila odmor od “one” ideologije: od prapovijesnih svađa, gipsanih i brončanih figura, Stepinca, Tuđmana i Tita.

Dvije godine kasnije, Hrvatska - doduše - više nije u režimu prekomjerne zaduženosti, ali je zapravo mnogošto isto. Zaduženost je i dalje velika, mirovinski i zdravstveni sustav i dalje pucaju, nezaposlenost se “razrješava” odljevom u Dublin, a od silnih reformi doživjeli smo tek poreznu (usput: kontroverznu). Živimo u tajm-autu između dvije runde, u trenutku dok je tempirana bomba zvana Agrokor već aktivirana i kucka, a ono što ne znamo jest kad će grunuti i koliki će kad grune ostaviti krater. Nije se jako promijenila Hrvatska od onih dana kad su na sve strane i iz svih ideoloških konstelacija nicali reformatori od Bože Petrova do Borisa Jokića i od Ivana Lovrinovića do Martine Dalić. Pa ipak, nešto se promijenilo. O “reformama” više ne govori nitko. Opet su na tapetu gips, ploče i bronca.

Okej, nije da to nismo gledali i prethodnih godina: komemoracije antifašista i fašista, govori nad jamama i fojbama, mitinzi i kontramitinzi, demonstracije na Titovom trgu. Ovaj put, konstelacija se malo zakomplicirala - imamo hrvatske branitelje antifašiste, imamo Tuđmanove generale koji brane Tita i bivše Feralove kolumniste koji brane ustaše. Imamo HDZ-ovog gradonačelnika Splita koji obećava trg žrtava fašizma i gradonačelnika Zagreba koji je Tita nosio u zapučku i s njegovim trgom živio 16 godina, da bi se sedamnaeste “dosjetio” da je ovaj diktator. No, malo smo kad imali situaciju da se cijela predizborna kampanja i cijeli proces postizbornog koaliranja u principu sastoji od pregovaranja oko ploča, trgova i bisti.

Ako ste - dakle - i jednog trenutka tijekom ove dvije godine mislili da se (lokalna) politika sastoji od toga da “reformatori” riješe problem prometa i smeća, dugova i vrtića, kvalitete javnih usluga, prostornog planiranja ili vlasništva nad nogometnim klubom - dakle, ako ste pogrešno pomislili da će se politički ideolozi baviti stvarno ideološkim pitanjima - onda ste se kolosalno zeznuli. Jer, naravno, politika će se ponajprije baviti imenovanjem trgova i ulica.

Nakon što su prošlog mjeseca u Zagrebu završeni lokalni izbori, i nakon što su prebrojani glasovi, ispostavilo se da će bivšem općinskom referentu za općenarodnu obranu općine Pešćenica Milanu Bandiću za sastavljanje većine u zagrebačkoj skupštini trebati ruke Neovisnih, mlade personalne stranke dueta Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih. Izborni grah tako je sretno pao omiljenom dvojcu hrvatske desnice, dvojcu koji se našao u podesnoj situaciji da trguje rukama koje spašavaju vojnika Mikija. Za svoju potporu, mladi je neoustaški dvojac mogao tražiti bilo što.

Riječ je - da se prisjetimo - o političkom dvojcu koji je izišao iz političkog braka s HDZ-om jer HDZ vode “oktroirani lideri”, i “briselski lakeji”, nacionalisti nahvao i eksponenti liberalnog internacionalizma. Riječ je o stranci koja inspiraciju nalazi u primjerima poljske i mađarske “braće” koje odvažnom neliberalnom demokracijom oponiraju bilderberškim mračnim silama, globalnom molohu i gušterima Davida Ickea. Ta novonastala politička grupacija sad se prvi put našla u situaciji da sudjeluje u vlasti grada koji je aktivno žarište hrvatskog kapitalizma, centar biznisa, društva i kulture, koji ima budžet kao ostatak hrvatske lokalne samouprave zajedno, te koji sjedi na najvećem nereformiranom monstrumu hrvatskog javnog sektora - Zagrebačkom holdingu.

Da ste u prilici da ucjenjujete bivšeg referenta iz Pešćenice - što biste, dakle, tražili? Biste li tražili mjesto šefa holdinga? Glavnog komunalca? Biste li tražili da vam povjeri tramvaje, domove zdravlja, smeće? Biste li tražili da sasiječe veze s čovjekom koji se zove Zoran Pripuz? Da iz Dinama otjera Zdravka Mamića? Da GNK Dinamo ili gradski otpad “suverenistički” vrati pod građansku suverenost? Da rasturi tu “neoliberalnu ujdurmu” zvanu Zagrebački holding i komunalu vrati u suverene ruke? Bi li išta od toga bilo vaš prioritet, da ste suverenistički nacionalist? Biste li se drčno dohvatili “demontaže sistema”, kao svojedobno u kinematografiji?

Naravno, ne bi. Jer, podrazumijeva se što biste prvo tražili od druga Milana iz Pešćenice. Razumije se, tražili biste ono zbog čega se u Hrvatskoj politika i vodi. Dakle, komisiju za imenovanja ulica i trgova.

Hrvatska konzervativna desnica od 2000. je bila frustrirana činjenicom da je Hrvatska krenula u makar i kolebljivom liberalno-euroatlantskom smjeru. Sada - nakon 17 godina - dobila je priliku da zgrabi krupni komad vlasti u gradu koji je ekonomski pola Hrvatske. I što prvo traži? Ploče i kipeke. Ako mene pitate, ništa ne može biti jadnije od toga. Ništa ne pokazuje tako reljefno i jasno koliko je ta politika jednodimenzionalna, plitka i beznadno prazna. To je politika koja očito ima strašno puno toga za reći o ‘41., o ‘45. ili ‘91. Ali - o 2017. ona očito nema potrebe reći baš ništa.

Novi pakt o zagrebačkoj vlasti ponovo pokazuje ono što su pametni davno shvatili. Hrvatska “suverenistička” desnica zanima se samo za suverenost iz ‘43. Ne zanima nju previše ni suverenost nad pomorskim dobrom, ni spalionicom otpada, ni suverenost nad plažama, ni ona nad HEP-om, ni ona nad naftnim poljima u Ivanić Gradu koja trenutno - uz Karamarkovu svesrdnu asistenciju - drži mrski Ugar. Hrvatski suverenisti su kao neki retardirani stroj koji ima jednu tipku i kad je pritisneš svira jednu melodiju. Dubinski prožeti privatnim i obiteljskim traumama (koje su im ujedno i jedina olakotna okolnost) oni gude trideset godina istu priču o Titovom trgu, 22. svibnju, Stepincu, Hebrangu, Vokiću i Lorkoviću, a pri tom nije ključni problem to jesu li oni u tim pričama u pravu ili ne. Ključni je problem što ih - osim njih - ne zanima baš ništa.

Kad god se u Hrvatskoj počne govoriti o promjenama imena ulica i trgova, imam poput papagala potrebu ponavljati priču o mojoj ulici u Splitu. Toj ulici svaka je vlast davala novo ime, a najveći je dio tih imena bio prijeteće militariziran. Za Jugoslavije se zvala ulica 11. puka. Kad je Pavelić predao Split Italiji, zvala se Ulice bersaljera. Za kratke vlasti ustaša, zvala se Ulica SS divizije Prinz Eugen, i to upravo u vremenima kad je Prinz Eugen divizija divljala i ubijala po cetinskim selima. Za komunizma se ulica zvala Partizanska. Danas se zove po Knezu Višeslavu, vladaru s kamenog pitara za kojeg je akademik Nikola Jakšić nepobitno dokazao da nema veze ni s Ninom ni hrvatskom narodnom dinastijom, a vjerojatno ni s Hrvatskom. I dok se moja ulica onomastički kretala od raznorodnih zavojevača prema domoljubnoj suverenosti, iz dana je u dan ona sve manje “suverena”. U njoj već dugo nema djece, stanovništvo odlazi, stanovi se pretvaraju u turističke kapacitete, “genius loci” domaćih lapana potiskuju mladi bekpekeri na city-break odmoru. Čak ni parking mjesta više nisu u toj ulici “suverena”, jer ih dugoročno koncesioniraju hotelske grupe. Ali, jebeš to. Tko šljivi tu suverenost. Nije to važno. Važno da smo mi ulici ime dali po nekom izmišljenom knezu s kamenog važa.

Koliko god komisija osvojili, koliko god trgova i ulica preimenovali, hrvatski “suverenisti” će se neumitno suočiti s onim što im je davno napisao Shakespeare. Ova bi ruža - naime - isto mirisala i pod drugim imenom. A naša ruža ne miriše: ona smrdi.