KONTROLNA TOČKA

Nije loše biti velik, loše je biti velik i nasilan

Kompanije poput Amazona, Googlea, Facebooka, ali i Agrokora kod nas, nisu poremetile samo ekonomiju, njihov utjecaj zagrizao je duboko u temelje demokracije, barem onakve kakvom smo je smatrali
Jeff Bezos
 REUTERS

Dok se Hrvatska bavi posrtanjem Agrokora, važnošću redovne naplate rada i otplate korporativnih dugova, svijet, čini se, živi u drugoj vremenskoj zoni. Teme dana su umjetna inteligencija i utjecaj robota na buduće politike zapošljavanja. “Jedina razlika između TechCruncheve konferencije o remetilačkoj ekonomiji i Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu danas je razina pompe i doživljaja vlastite važnosti ljudi koji sjede u publici”, piše američki Vanity Fair. Blještavi magazin počeo se baviti tehnološkim skupovima otkad su njihovi protagonisti zaposjeli stranice sa slavnima. Tko drugi može platiti 50.000 dolara kako bi sudjelovao na jednoj konferenciji. Točno tolika bila je kotizacija za nedavni skup Milken Institutea na elitnoj lokaciji u Beverly Hillsu.

U takvom ozračju čovjek bi očekivao da veliki igrači imaju počasno mjesto. Tako bi barem bilo kod nas. U velikoj raspravi o današnjim tehnološkim monopolima i konkurentnosti u digitalnom razdoblju kompanije poput Amazona, Facebooka i Googlea stekle su, međutim, nimalo ugodnu etiketu nasilnih monopolista, ponekad i loših poslodavaca. “Kompanije poput Facebooka i Googlea rabe svoje oglašivačke tehnologije na zastrašujuće načine i njih treba zaustaviti”, poručuje Luigi Zingales, profesor poduzetništva i financija na Čikaškom sveučilištu, kolijevci liberalizma i njegove neo-varijante. “Svaki ekonomist koji ustvrdi da korisnici te stranice koriste besplatno trebao bi izgubiti diplomu”, kaže Zingales. Zašto? Zato što ih skupo plaćamo kroz zadiranje u privatnost i kroz korištenjem privatnih podataka iskrojene oglašivačke kampanje koje vlasnicima Googlea i Facebooka donose triput više novca nego što bi im donijeli obični oglasi. Takve kompanije nisu poremetile samo ekonomiju, njihov remetilački utjecaj zagrizao je duboko u temelje demokracije, barem onakve kakvom smo je smatrali.

Zingalesov zaključak: nije loše biti velik, loše je biti velik i ponašati se nasilnički. Mi smo to naučili na daleko prizemnijem i primitivnijem primjeru nego što je visoka tehnologija - kroz prehrambeni koncern Agrokor (ok, i kroz pritisak velikih banaka). Prehrambena industrija je najbazičnija od svih industrija. Bez nje se ne može, ali za život zajednice ključno je takvu industriju čuvati od monopola.

“Divovi današnje tehnološke industrije krše barem jednako toliko pravila koliko ih je prekršio Bill Gates kasnih devedesetih. Zašto onda i oni nisu kažnjeni”, pita Sally Hubbard, nekadašnja pomoćnica američkog državnog odvjetnika (u protumonopolskoj diviziji). Facebook i ostali postavljaju pravila za igru u kojoj i sami sudjeluju. Namećući regule, oni favoriziraju vlastite proizvode i usluge, jednako kao što je to svojedobno radio Gatesov Microsoft (i što mu je zabranjeno). Domaća analogija opet je Agrokor, gdje su u našoj, tehnološki još prethistorijskoj ekonomiji, na Konzumovim policama sigurno mjesto i sigurnu naplatu imali jedino proizvodi Agrokorovih kompanija i njihovih najbliskijih partnera. Tržište se nije formiralo prema potražnji, nego prema kvaliteti i vrsti odnosa s najvećim trgovcem koji je postavio pravila.

Argument da Amazon i ostali veliki globalni internetski trgovci pomažu potrošačima ponudom proizvoda po nižim cijenama također više ne stoji. Kada nema konkurencije, bespredmetno je raspravljati o cijenama, mi više ne znamo kakve bi one mogle biti da najveći trgovci ne postavljaju pravila. Amazonov vlasnik Jeff Bezos nije postao najbogatijim čovjekom planeta globalno nudeći cijenom najpristupačniju uslugu, ali mi ne znamo kakva bi ta cijena bila da je pravila postavljao netko drugi. Osvrnemo li se na domaći teren, u Konzumu čak ni cijene u pravilu nisu bile niže. Štoviše, najveći domaći lanac često je bio skuplji od drugih.

Vratimo se na Vanity Fair, gdje piše Nick Bilton: “Nepovratno smo ispremrežili našu civilizaciju - telefonima, serverskim farmama, električnim mrežama, burzama kapitala, sustavima za navođenje projektila - s tehnologijama koje se mogu hakirati ili koje same mogu postati neposlušne, pa i emotivno osjetljive”. Studija koju je 2008. naručio američki Kongres predvidjela je scenarij katastrofe prema kojemu bi, dogodi li se iz bilo kojeg razloga dugotrajan nestanak električne energije, 90 posto stanovništva SAD-a bilo mrtvo u roku od najkasnije dvije godine. Taj, dakako hipotetski, scenarij ne vrijedi samo za Ameriku. Mi smo daleko manje ispremreženi, ali pokušajte zamisliti život od trenutka kada bi vaša plaća nestala s računa, kada kartice ne bi vrijedile, kada telefoni ne bi radili, kao ni kompjutori, ili bilo koji drugi način današnje suvremene komunikacije. Kada bi stala računala u vozilima i medicinskim pomagalima... Blockchain i bitcoin? Ma dajte molim vas....

Naši životi nikada ranije nisu bili toliko izloženi opasnosti kakvu donosi vezanost uz jednu vrstu pogonske energije. Nikada nisu bili ugroženiji zbog moguće manipulacije servisima. I nikada to nije bilo lakše napraviti. Zato je panika kada 19-godišnjak iz Zaprešića, nedvojbeno prirodno talentiraniji od većine vršnjaka, zgrabi dobar kompjutor bez adekvatnog nadzora i bez adekvatne podrške sustava njegovu nedvojbenom talentu. Mogao je, možda, postati “novi Tesla”, ili barem Musk. Umjesto toga, zbog hakerskih napada (kojima je, kad je već zastranio, a zastranio je već sa 16 kada je prvi put hakirao banku, dobro zaradio) sjedit će prvo u Remetincu, a onda tko zna gdje, bez pristupa računalu. Umjesto da nas vodi u budućnost, razvijajući u Hrvatskoj nove tehnologije, on će prvi osjetiti posljedice povratka u ekonomsku prethistoriju. Nažalost, zasluženo, jer zlodjelo je napravljeno.

Ministrica Blaženka Divjak boji se robota, piše u prošlom broju Globusa, nakon odbijanja Ministarstva znanosti da Hrvatsku priključi deklaraciji Europske unije o suradnji na području umjetne inteligencije. A da se ministrica ne boji, i da se nisu bojali ministri prije nje, možda bi klinac iz Zaprešića imao šansu, možda bi neki drugi, njemu sličan klinac koji će u toj situaciji biti sutra, dobio bolje ocjene pa uspio upisati “informatičku školu” u koju hakera iz Zaprešića nisu primili zbog loših.

Nisu Hrvati jedini koji se danas boje umjetne inteligencije. Od nje strahuju mnogi. Globusov autor Damjan Raknić tu prepoznaje dugotrajnu društvenu paranoju: “Za svakog dobrodušnog kapetana fregate Datu, tu je zli Borg. Za svaku Siri, tu je HAL 9000”, piše. Ali malo tko danas više zna da je HAL samo za jedno slovo pomaknut IBM, a IBM postoji od 1911., kada su ga već smatrali futurističkom kompanijom. Arthur Clarke, pisac koji je stvorio HAL, bio je inače jedan od najvećih fanatika novih tehnologija.

Predviđanja scenarija budućnosti često se pokažu pogrešnima, ili pretjeraju ili podcijene. Kada je 1980. američko protumonopolsko vijeće raspravljalo o opasnostima rasta telekomunikacijskog diva AT&T, jedne od tada najnaprednijih tehnoloških kompanija na svijetu, konzultantska kuća McKinsey predvidjela je da će do 2000. na svijetu biti oko 900.000 mobilnih telefona. Samo desetljeće kasnije toliko ih je registrirano svaka tri dana, a danas ih ima više nego stanovnika Zemlje.

Još ranije, u doba prije mobitela, John Maynard Keynes je predviđao i da će u 21. stoljeću zahvaljujući tehnologiji nastupiti era slobodnog vremena, kada ćemo raditi tek nekoliko sati dnevno, radi osobnog zadovoljstva (Economic Possibilities for our Grandchildren, 2030.). Doista ne znam što bi o tome rekao Marx, kojega danas opet svi citiraju, ali nekako je lakše povjerovati da bi bio manji optimist od Keynesa. Era tehnologije je stigla, ali mi radimo više, a slobodnog vremena je sve manje. Povijesno iskustvo, međutim, pokazuje da je tehnologija ipak stvorila više radnih mjesta nego što ih je uništila.

A Ivici Todoriću ipak treba priznati podizanje tehnološke razine domaćeg agrobiznisa. Agrokor nikad neće biti hi tech kompanija, možda ga uskoro neće ni biti, ali njegove težnje prema monopolu i postavljanju poslovnih pravila u cijeloj državi, iako su bile manjeg dometa, posve su usporedive s ambicijama Jeffa Bezosa i njegova Amazona. Jedino što je Todorićev model biznisa, kao i model njegovih partnera, stigao barem pola stoljeća prekasno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 22:27