Nije siromah onaj tko ima vikendicu

Većina vikendica u Hrvatskoj nastala je u zlatno doba inflatornih kredita, kad je samo prvih nekoliko mjeseci ili godina bilo naporno otplaćivati ratu, a potom bi je pojela inflacija.

Danas su one vlasništvo umirovljenika ili njihovih nasljednika. Te kuće imaju od 60 do 100 kvadrata i godišnje svojim vlasnicima odnose od 5 do 15 kuna po četvornom metru poreza na stanove i kuće za odmor.

Uz te “socijalističke vikendice”, skrpane da bi djeca i unučad imali gdje ljetovati, a roditelji se u njima skrasili kad se povuku u mirovinu, niknule su proteklih dvadeset tranzicijskih godina vile i viletine, stvorene da bi njihovi vlasnici pokazali koliko imaju. Oni danas plaćaju možda dvostruko veći porez na imovinu nego vlasnici socijalističkih vikendica. Na tržištu ta vikendica vrijedi 100, najviše 200 tisuća eura ako je na stvarno dobroj lokaciji, a cijena vile računa se u milijunima.

SDP-ovac Gordan Maras jučer se u Saboru obrušio na državu koja voli i štiti bogate preko primjera Nadana Vidoševića, koji za svoje imanje u Gorskom kotaru plaća godišnji porez od 500 kuna.

Vidošević je tu samo sinonim. Tisuće su još imanja poput njegova u koja su njihovi vlasnici pretočili tko zna kako stečen novac. SDP već godinama pokušava progurati raspravu o poštenijem oporezivanju imovine, ali uvijek to radi diskretno, u strahu da ne ostane bez glasova vlasnika stotinjak tisuća jedva skrpanih vikendica.

To poštenije oporezivanje znači oporezivanje svih nekretnina za stanovanje ili odmor, i to prema njihovoj vrijednosti, a ne prema površini.

Mogu se pritom nekretnine do određene vrijednosti osloboditi poreza, mogu se i stambeni kvadrati do određene veličine osloboditi poreza, ali se jednom mora oporezovati ono čega Hrvati najviše imaju: nekretnine.

Vlastiti stan ili kuću ima više od 90 posto građana, a u znatno bogatijoj Njemačkoj takvih je samo trećina.

Istodobno, udio poreza na nekretnine u ukupnim prihodima od poreza i doprinosa u EU je prosječno dva posto, dok je u Hrvatskoj taj udio smiješnih 0,1 posto.

Ma koliko okrutno zvučalo, tko ima vikendicu ili apartman, nije siromah. Možda nema dovoljno prihoda za pristojan život, možda je ostao bez posla, možda jedva preživljava zbog kredita kojima otplaćuje stan, ali je činjenica da ima nekretninu kakvu si u zapadnoj Europi mogu priuštiti samo dobrostojeći.

Jednako tako, umirovljenik koji usred grada ima stan od sto kvadrata nije siromah iako možda nema dovoljno ni za plaćanje režija, a stan nije oličio već dvadeset godina.

Logika je okrutna: ako ne možete održavati imovinu koju imate, nemojte je imati. Ako u održavanje ulazi i porez na tu imovinu, izbor je jednostavan: ili ga platite ili se selite u nešto manje i jeftinije.

Još 2007. godine napravljena je studija koja je pokazala da bi, sa smanjenjem PDV-a na 20 posto, bez nulte i međustopa, s limitiranjem poreza na dohodak na najviše 35 posto, s neznatno većim porezom na dobit i s porezom na imovinu od jedan do dva posto prihodi proračuna bili jednaki. A u ovoj krizi bili bi i stabilniji, upravo zbog poreza na imovinu, koji nije podložan potresima kao potrošnja. Štoviše, kriza je pokazala sve slabosti financiranja države temeljenog uglavnom na potrošnji, jer je pad potrošnje srezao i prihode od poreza.

Nema logičnog objašnjenja zašto se svaka vlada do sada žestoko opirala uvođenju poreza na imovinu i istodobnom smanjenju poreza na dohodak, nužnom da Hrvatska postane imalo konkurentnija.

Da, oporezivanje imovine krupan je korak koji traži sređivanje vlasničkih knjiga, ali baš bi takav porez ubrzao sređivanje jer tko bi lud pristao plaćati porez na imovinu koju ne uživa? Učas bi se obavili desetljećima odgađani prijenosi vlasništva, zbog čega se većina kupoprodaja nekretnina pretvara u višemjesečni lov na papire.

Što prije uvedemo porez na imovinu, prije ćemo moći smanjiti neki drugi, koji strane investitore sada tjera što dalje od Hrvatske, a domaće poduzetnike guši.