PIŠE NEVEN SESARDIĆ

O BARIŠIĆEVOJ FUSNOTI 'Čak je i ona sama sasvim dovoljna kao dokaz ne samo za plagijat nego i za zaključak da Barišić ne bi smio ostati ministar'

Čak i sama ta fusnota sasvim je dovoljna kao dokaz ne samo za plagijat nego i za zaključak da Barišić ne bi smio ostati na funkciji ministra znanosti
 Ranko Šuvar / Hanza Media

Premijer Plenković i mnogi drugi brane ministra Pavu Barišića od optužbe za plagijat, tvrdeći da je riječ samo o jednoj fusnoti.

Njihova je tvrdnja netočna. Prijava za plagijat protiv Barišića uključivala je i mnogo drugih vrlo kompromitirajućih elemenata, pored te famozne fusnote iz njegova članka u časopisu Synthesis Philosophica iz 2008. godine. Ali želio bih ovdje pokazati da je čak i sama ta fusnota sasvim dovoljna kao dokaz ne samo za plagijat nego i za zaključak da Barišić ne bi smio ostati na funkciji ministra znanosti. Pogledajmo činjenice.

Činjenica 1: U toj Barišićevoj fusnoti postoji jedan odlomak od 50 riječi koji je potpuno identičan, od riječi do riječi, s odlomkom iz članka političkog komentatora Stephena Schlesingera (kojeg Barišić niti citira niti spominje).

Naravno, posve je isključeno da bi takva podudarnost mogla biti rezultat slučajnosti ili koincidencije. To može biti samo jedna od dviju stvari: pogreška ili plagijat. Barišić tvrdi da je bila pogreška. Štoviše, on kaže da je tu pogrešku ubrzo sam primijetio, a nekoliko puta je eksplicitno tvrdio (npr. i na svojoj mrežnoj stranici) da je kasnija verzija tog članka, s ispravljenom “pogreškom”, bila objavljena u španjolskom časopisu Dokos, i to već 2010. godine, dakle prije nego što je on uopće bio prijavljen za plagijat. (Prijava je bila podnesena u veljači 2011.)

Ali ako je točno da je kasnija (ispravljena) verzija Barišićeva članka doista objavljena prije nego što je on bio prijavljen, zar nije logično očekivati da bi on onda taj objavljeni ispravak sigurno spomenuo u svom odgovoru na optužbu za plagijat, koji je podnio tom istom tijelu u veljači 2011. Ali to se začudo nije dogodilo.

Činjenica 2: U svom podnesku Odboru za etiku u kojem odgovara na optužbu za plagijat Barišić uopće ne spominje kasniju verziju svog članka za koju danas tvrdi da je tada već bila objavljena i u kojoj je ta “pogreška” već navodno bila ispravljena.

Kako objasniti to da Barišić nije iskoristio najbolji mogući argument u svoju obranu? Je li moguće da je, pišući Odboru za etiku, jednostavno zaboravio reći da je ispravio pogrešku i prije nego što je optužen za plagijat? Naravno da to nije moguće! Ali što onda preostaje? Što se zapravo dogodilo? Jedina realna mogućnost, čini se, jest da Barišić danas svjesno govori neistinu kad tvrdi da je ispravljena verzija njegovog članka već bila objavljena i prije prijave za plagijat. Srećom, postoji i neovisan dokaz koji potvrđuje da je njegova današnja tvrdnja neistinita.

Činjenica 3: Uz broj španjolskog časopisa Dokos u kojem je objavljena nova verzija Barišićeva članka stoji informacija da je njegovo internetsko izdanje bilo objavljeno u siječnju 2012. (dakle, gotovo godinu dana nakon prijave). Također, izdavačka kuća Plaza y Valdés Editores, koja je izdavala Dokos sve do 2015. godine, odgovorila je na upit hrvatskog novinara Nenada Jarića Dauenhauera i potvrdila da se i tiskano izdanje dotičnog broja časopisa pojavilo isto tako u siječnju 2012.

Prema tome, nekoliko puta iznesena Barišićeva rezolutna tvrdnja da je Dokos, u kojem je bio i njegov članak, izašao još 2010. godine ne odgovara istini. I svaki put kad je Barišić to tvrdio, znao je da govori neistinu. A i premijer Plenković je u pismu Hrvatskom saboru ponovio tu neistinu i time faktički sudjelovao u obmanjivanju hrvatske javnosti.

Još jedna stvar zbunjuje: da je Barišić stvarno tako rano primijetio svoju “pogrešku” koja jako izgleda kao plagijat, zar ne bi bilo logično da je on poslao ispravak u onaj časopis (Synthesis Philosophica) u kojem je njegov članak i bio objavljen? I to što prije! Zašto bi on novu verziju (i to na španjolskom!) s tako važnom ispravkom slao u neki opskurni španjolski časopis za koji je rijetko tko čuo i koji vrlo malo knjižnica uopće ima u svojoj kolekciji? Zašto je dakle izabrao časopis koji gotovo nitko ne čita i koji nije uspio ući čak niti u vrlo neselektivan popis od 1779 časopisa iz humanistike koje pokriva baza Arts & Humanities Citation Index? Postoji odgovor na to pitanje.

Činjenica 4: Barišić je jedan od članova uredništva časopisa Dokos, a glavni urednik Dokosa je pak objavio šest članaka u hrvatskim časopisima koje je uređivao Barišić, a također je sudjelovao i na trima konferencijama u Hrvatskoj koje je organizirao Barišić.

Nije li ovdje stvorena neka vrsta simbioze između te dvojice filozofa koji prema principu “ja tebi, ti meni” jedan drugome čine usluge i time pokušavaju stvoriti privid da imaju neku međunarodnu reputaciju? I nije li Barišić svoj članak poslao u Dokos upravo zato što je mogao računati na to da će glavni urednik, njegov dobar poznanik, nastaviti biti “kooperativan” te da će u odgovoru na eventualna “neugodna” pitanja potvrditi njegovu konstruiranu priču o “pogrešci” i tobožnjem ranom ispravljanju te “pogreške”? Neka čitatelj sam prosudi.

Bilo kako bilo, zaključak da nešto nije u redu s tom Barišićevom pričom o “pogrešci” nametao se već i na osnovi jedne ranije poznate činjenice.

Činjenica 5: Komentirajući prijavu iz siječnja 2011. u kojoj je bio optužen za plagijat između ostalog i na osnovi pojavljivanja tog identičnog dugačkog odlomka u njegovu i Schlesingerovu članku, Barišić u svom odgovoru iz veljače 2011. ne samo da ne spominje nikakvu pogrešku nego apsolutno negira da ima ičega spornog u njegovu članku. On u svom tadašnjem podnesku piše: “Svi uspoređeni dijelovi teksta bjelodano potvrđuju da nema niti jednoga odlomka, niti jedne jedine rečenice, koji su preuzeti od drugih autora bez odgovarajućega navođenja izvora.”

Dakle, Barišić danas tvrdi kako je još 2010. godine bila objavljena nova verzija njegovog članka u kojoj je on “pogrešku” već ispravio, ali obraćajući se Odboru za etiku 2011. godine, on tada tu pogrešku ne samo da ne spominje, nego je i decidirano negira! Ovakva je izravna proturječnost konkluzivni dokaz njegovog nepoštenja.

Barišićev pokušaj da sebe opravda ima toliko rupa i nekonzistentnosti da je vrlo teško razumjeti kako je bilo moguće da toliko ljudi proguta sve te izmišljotine i stane u njegovu obranu. Koliko njih stvarno nije bilo u stanju prepoznati ogromnu dokaznu snagu optužbe za plagijat? A koliko ih je pak podleglo političkim pritiscima ili je zaključilo da potpora ministru može dobro poslužiti nekim njihovim osobnim interesima?

O čemu god da je bila riječ, javno su ga podržali mnogi hrvatski filozofi, i to prema mojoj gruboj kalkulaciji u omjeru 4 prema 1. Također, podržali su ga akademici poput Vladimira Paara, Mislava Ježića, Slobodana Vukičevića i Željka Reinera, kao i veliki broj članova hrvatske znanstvene zajednice. Bezrezervnu podršku mu je dao i Andrej Plenković, Predsjednik Vlade Republike Hrvatske, a velikom većinom mu je izglasao povjerenje i Sabor Republike Hrvatske. (Oporbene stranke su se pak, usprkos očiglednom interesu da sruše Barišića i nanesu udarac HDZ-u, pokazale nesposobnima jasno artikulirati bar neke od ključnih i neospornih dokaza Barišićeva plagijata.)

Na kraju, nije li apsurdno da je Barišić, takav kakav jest, u nekim krugovima postao simbol zaštite hrvatskih interesa i domoljublja, a da su njegovi kritičari često svi stavljani u isti politički koš i proglašavani ljevičarima, politikantima i ljudima sumnjivih motiva? A u stvari, nije li upravo obratno? Nije li znak velike nebrige za dobrobit Hrvatske postavljati na važne funkcije ljude poput Barišića koji su spremni ne samo na intelektualnu krađu nego i na višestruko obmanjivanje javnosti, a sve samo u cilju očuvanja vlastite karijere i stjecanja veće političke moći?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 11:19