O jednom hrabrom lavu, dobrim ljudima i cijeni života

Dopustite da vas povedem u jedan misaoni eksperiment...

Stojite pokraj pruge i primijetite vlak koji bez kontrole juri prema grupi od 10 radnika koji rade na pruzi. U isto vrijeme primijetite da se ispred vas nalazi sklopka koja može preusmjerti vlak na paralelni kolosijek na kojemu se nalazi samo jedan radnik. Radnici na oba kolosijeka su u potpunosti zaokupljeni poslom i nema šanse da vide vlak i da ga izbjegnu. Biste li povukli sklopku i preusmjerili vlak?

Možete li povući paralele sa pričom o maloj Nori? Možda vam sljedeća priča pomogne.

Doktor No radi u bolnici i zaposlen je na odjelu transplatacija. Na odjelu se nalazi 5 pacijenata kojima prijeti iminentna smrt ako ne pronađu donora. U isti tren, u bolnicu ušeće beskućnik i pijan se strovali na pod. Dobri doktor radi sam i dok obrađuje novog pacijenta primijeti kako bi bio idealan donor za njegovih 5 pacijenata. Nitko nije vidio beskućnika kako je ušao i nitko ga najvjerojatnije neće tražiti. Smije li doktor spasiti svojih 5 pacijenata koristeći „novopridošle“ organe?

Navedeni se primjeri odnose na takozvani " trolley problem". Ako ste kao većina istraživane populacije, gotovo biste sigurno potegnuli polugu. Kod druge priče, međutim, omjeri nisu na strani dobroga doktora. No, što nam sve to govori?

Ovakve priče od sredine 1960-ih omogućuju istraživačima naših moralnih prosudbi i emocija da čeprkaju po našem moralnom organu dok pokušavaju razaznati od čega je sastavljen, koji su mu kotačići i što ga pogoni. Ukratko, kroz ovake moralne dileme pokušavaju pronaći formulu po kojoj naš moralni procesor izračunava što je moralno, a što nije.

Ono što je sigurno jest da na pitanje „spasiti deset“ naspram „jednog“ života možemo gledati kroz "utilitarnu" prizmu samo ako taj problem vidimo na papiru ili ekranu, ako se ne odnosi na nas, na naše bližnje i ako rješenje možemo anonimno ponuditi u komentarima ispod članka na nekom portalu.

Kako onda procjenjujemo što je moralno, a što nije?

Pitanje nije jednoznačno niti jednostavno. Zapravo, pitanje je toliko kompleksno, a moralnih dilema ima toliko da bi bilo gotovo nemoguće obuhvatiti ih sve u jednoj knjizi, a kamoli blogu poput ovog. Ipak, jedan aspekt naših moralnih odluka možemo otkriti ako promotrimo ovu priču:

Stojite na nadvožnjaku iznad pruge i primijetite tramvaj koji bez kontrole juri prema grupi od 10 radnika koji rade na pruzi. U isto vrijeme primijetite da se pokraj vas nalazi iznimno krupan čovjek i opasno se naginje preko ograde. Dovoljan bi bio mali potisak da debeljko padne na prugu i zaustavi tramvaj. Biste li bili spremni gurnuti tog čovjeka?

Opet, ako ste kao većina ljudi, nećete biti voljni gurnuti našeg debeljka preko ograde. Taj se fenomen jako dugo istraživao u domeni moralne filozofije, no otkriće zbog čega smo tako moralno podijeljeni dolazi tek primjenom fMRI studija, poznavanjem ustroja našeg mozga i njegove evolucijske funkcije.

Joshua Greene, kognitivni neuroznanstvenik s Harvarda je tako primijetio da se, kada odučujemo potegnuti ručicu, u nama aktivira dio mozga zadužen za matematičke proračune i procijene, dok, kada razmišljamo o guranju debeljka, u mozgu se aktiviraju strukture odgovorne za moralno rezoniranje i za suosjećanje koje su se u nama oštrile milijunima godina. Naši nas zrcalni neuroni u trenutku stavljaju u poziciju tog čovjeka te strah koji bi taj čovjek doživio dok pada u nama izaziva trnce. Ideja guranja čovjeka odjednom nije toliko privlačna. To je sve izbjegnuto primjenom tehnologije, odnosno skretnice.

Ako to razumijemo, nije možda ni teško razumjeti kako s naizglednom lakoćom liječnici, vojni stratezi ili ekonomski stručnjaci MMF-a donose odluke koje utječu na milijune i koje se nama koji ponekad izvučemo deblji kraj čine krajnje nemoralnima.

Dakle, ako želimo suradnju i pomaganje, trebamo izazvati suosjećanje. Suosjećanje izazivaju lica i osobe s kojima se poistovjećujemo, pa čak i fotografije osoba, lica i očiju – sve što u nama okida naše zrcalne neurone i potiče empatiju. Tu su važne i priče; anegdotalni primjeri. Tople ljudske priče. Osobne priče o osobama za koje doživljavamo da su doživile nepravdu. Nepravda u nama ponovo izaziva moralnu reakciju i volju za ublažavanjem "boli". No, tu valja biti oprezan jer sâm "nepovoljan položaj" nije dovoljan kako bi se u nama izazvala potreba za pomaganjem. Prvenstveno je tome prepreka psihološki fenomen koji se naziva "vjerovanje u pravedan svijet (the just-world phenomenon)".

Prepreke na putu ka pomaganju i altruizmu

Vjerovanje u pravedan svijet psihološki je fenomen koji se odražava u vjerovanju kako je svijet temeljno pravedan te kako ljudi "dobiju ono što zaslužuju". Iako samo po sebi nije loše, iz tog vjerovanja, nažalost, proizlazi i vjerovanje da se zlim ljudima događaju loše stvari, što potom dovodi do toga da ljudi racionaliziraju razne nepravde i često okrivljuju žrtve. Sve u naporu da zadrže takav utopistički i, duboko usađen, pogled na svijet.

Mala Nora i njeni vršnjaci koji boluju od teških i nezlječivih bolesti imaju ipak malo sreće jer je teško zamisliti zbog čega bi jedan takav mali hrabri lav zavrijedio da mu se išta loše dogodi pa je i teže ljudima racionalizirati zbog čega ne zaslužuju pomoć. No, nemojte se dati zavarati. Iako nisu, primjerice, beskućnici koji se teško bore protiv ovog fenomena jer im se lako pripiše ovisnost, nesposobnost ili lijenost, ovaj je fenomen toliko usađen u našu psihu da svjesno racionaliziranje nije niti potrebno. Zbog uvjerenja da ako živimo dobro, dobre stvari slijede, svaki primjer poput male Nore, koji ukazuje da svijet nije uvijek pravedan, prijeti da poljulja naša temeljna vjerovanja o svijetu koji nas okružuje. Tada se osjećamo ugroženo i sposobnost empatije drastično opada.

Što zaželjeti za kraj?

Možemo se samo nadati da će ovakvo poznavanje ili, bolje rečeno, manipuliranje naše psihologije uspješno iskoristiti i druge udruge i pojedninci kako bi ispunile ovakve plemenite ciljeve jer, nažalost, čini se da su u tome vješti svi osim onih kojima stvarno treba pomoć.

Isto tako, vjerujem da su mnogi od vas na kraju bili ogorčeni zbog silne pompe oko ovog malog hrabrog lava, da ste se svi sjetili druge bolesne djece koja su ostala u bolnici u Hrvatskoj bez da se itko na njih osvrnuo. Ali, prije no što prestanete simpatizirati malu Noru Foru, sjetite se da ona nije neukusni novinarski napis, da nije zlo koje uzima prilike za život drugoj djeci, već preplašena curica koja želi život i koja je digla toliko prašine da će djeca koja do sada nisu imala šansu preživjeti možda ipak ozdraviti. Uostalom, od viška sakupljenih novaca jedan kikić već je krenuo na svoje liječenje.

Stoga, mislim da se moramo složiti da želimo da mala Nora uspije, želimo da mali strašni lav preživi, želimo da pruži nadu drugim klincima u istim problemima, želimo da se vrati i postane simbol koji će i dalje voditi organizacije poput udruge Hrabro dijete. Želimo da se iz ovoga izrodi jedna duga i uspješna humanitarna priča. Želimo da za koju godino njeno stanje više nije bolest zbog koje se hospitalizira, a kamoli mora odlaziti na skupa liječenja u SAD. Želimo to jer smo u naravi dobri i spremni pomoći svojoj vrsti. Dugoročno je, čini se, to ipak bila evolucijski isplativija opcija :)

Sretno, malac!

Pratite novosti iz evolucijske psihologije, psihologije i evolucijske...svega, i na Facebook grupi Darwinove ispovjedaonice i na Twitteru (mom, jel)