Odgovori na upitnik EU važan su korak za BiH, ali rješenja za prave probleme i dalje - nema

Prije otprilike godinu dana Sarajevo je posjetio glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg. Taj norveški političar sin je nekadašnjeg međunarodnog izaslanika za bivšu Jugoslaviju Thorvalda Stoltenberga, koji je dio karijere kao veleposlanik proveo i u Beogradu. Mlađi, Jens, koji je sada šef NATO-a bio je impresioniran onime što je vidio u BiH. Inače, svi političari koji pamte BiH iz devedesetih impresionirani su onime što vide danas ako u međuvremenu nisu bili tamo. No, uzme li se u obzir da su od kraja rata prošle 23 godine, ako se pogleda gdje su danas druge države, pa i one u regiji, onda građani BiH nemaju previše razloga biti sretni samo zato što tamo više nema rata. Ono što se tada posebno dojmilo glavnog tajnika NATO-a jest jedinstvo koje su trojica članova Predsjedništva BiH pokazala oko Membership Action Plana, poznatog u žargonu kao MAP. To je dokument o provedbi planova za članstvo u NATO-u. Priča o tom jedinstvu oko MAP-a možda najbolje ilustrira komplikacije koje BiH ima i zbog unutarnjeg uređenja i oko budućeg procesa koji se i dalje zove Euroatlantske integracije. Dakle, sva tri predstavnika sva tri konstitutivna naroda BiH složila su se oko Provedbenog plana za članstvo u NATO-u, o MAP-u. No, kad je novinar upitao ima li u trojnom predsjedništvu BiH sloge oko aspiracija za članstvo u NATO-u, odgovora nije bilo. Jer ga nema. Zato što Milorad Dodik to ne dopušta. BiH ima slogu svih triju naroda o provedbenom planu, ali ne i o cilju do kojeg bi se došlo provedbom istog plana. Nije problem samo u tome što se srpski entitet, pod utjecajem Rusije, protivi članstvu BiH u NATO-u, već i u podjeli vojne imovine te drugim pitanjima vezanim za obranu.

Ako u BiH ne postoji konsenzus oko članstva u NATO-u, barem postoji o članstvu u EU. Ali taj je put nešto teži i znatno duži od onoga prema NATO-u. Vidi se to i na primjeru Albanije koja je već gotovo deset godina članica NATO-a, no još nije dobila datum za otvaranje pregovora o članstvu u EU. BiH je jedina država regije koja je predala formalni zahtjev za članstvo u EU a da još nema ni status kandidata. Iako u Bruxellesu već dugi niz godina nema žurbe u procesu proširenja, za sporost u stjecanju statusa kandidata za BiH više od briselske birokracije odgovorni su u Sarajevu. Naime, BiH značajno kasni u predaji odgovora na upitnik.

Radi se o proceduri prema kojoj, nakon što jedna zainteresirana država zatraži članstvo u EU, države članice daju mandate Europskoj komisiji da izradi mišljenje ispunjava li ta država potrebne uvjete, Komisija šalje upitnik i čeka odgovore. Kao u nekom testu u školi, Komisija će proučiti odgovore, postaviti i potpitanja te na kraju dati svoju ocjenu.

Tek će danas u Sarajevu na posebnoj ceremoniji biti predani odgovori na spomenuti upitnik. Nije slučajnost što će to biti učinjeno upravo na dan kad u Sarajevu boravi predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, koji trenutno dovršava svoju zapadnobalkansku turneju. Još jedan formalan, simboličan korak BiH u procesu proširenja služi i kao dokaz da se već počela provoditi strategija proširenja koju je na Junckerovu inicijativu nedavno usvojila Europska komisija. Valja očekivati da će članovi Predsjedništva BiH Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović na sastanku s delegacijom EU pokazati jedinstvo oko cilja. No, čim gosti odu, vjerojatno će nastaviti po starome. Oni, kao i svi drugi domaći političari ispod njih, najodgovorniji su za stanje u kojoj se BiH nalazi. Razmak između njih i ostalih država regije u procesu proširenja veći je nego ikada. Jedino je Kosovo iza BiH, ali i to zato što tu državu nisu priznale sve članice Europske unije. A nije ju priznala ni BiH koja se izblamirala organiziranjem sastanka ministara vanjskih poslova država regije jer se, zbog toga što nije pozvano Kosovo, nisu odazvale ni Makedonija ni Albanija. Zapravo, BiH oko Kosova ima još oštriji stav od same Srbije. I to je odraz unutarnjeg političkog uređenja, ali i dokaz da se ni poziv EU o “inkluzivnoj” regionalnoj suradnji ne može ispoštovati..

Tako je u BiH čak i pisanje odgovora na upitnik Europske komisije, što je krajnje administrativan posao, pretvoreno u političko pitanje, kao i sve drugo u državi. Sarajevska administracija smatrala je pripremu odgovora na pitanja iz tog upitnika najznačajnijim izazovom. Kako će tek biti kada jednom počne proces pregovora i ispunjavanje kriterija EU ako im je tako teško bilo sastaviti odgovore koji trebaju samo opisati realno stanje u državnoj administraciji.

U Bruxellesu i u državama članicama Europske unije imaju simpatije prema BiH zbog svega kroz što je ta država prošla. Međutim, i Sarajevo mora imati na umu da je sada na europskoj političkoj sceni nova generacija političara koja zbog propusta iz prošlosti neće BiH pregledati kroz prste u procesu pristupanja EU. Istina je da je Europa odgovorna što je dopustila genocid u BiH. Istina je da je današnja BiH tako neuredno uređena, u političkom i institucionalnom smislu, jer je međunarodna zajednica tako htjela. Ali oni koji danas odlučuju u EU neće priznati pogrešku sa svoje strane, već će inzistirati da se promjene dogode iznutra. Dakle, proces reformi, borba protiv korupcije i organiziranog kriminala, depolitizacija sudstva i javne administracije, bit će stalni uvjet za napredak na putu prema EU. To će biti puno teže nego pisati odgovore na pitanja koja šalje Bruxelles. Za to će se tražiti i dokazi. Ne samo pisana izvješća o broju zakona koji su usvojeni, nego i sudske odluke o kažnjavanju visokih dužnosnika za organizirani kriminal i korupciju, o oduzimanju imovine stečene protuzakonitim radnjama i zabrani obnašanja dužnosti onima koji su umiješani u takve radnje. To je i dodatni razlog zašto treba biti skeptičan da će sadašnja garnitura političara u BiH imati volju da svoju zemlju doista vode naprijed prema članstvu u EU.

Jedan od razloga zašto bi EU sada htio proboj BiH u procesu proširenja jest i strah od utjecaja drugih faktora s međunarodne scene, prije svega Rusije i Turske. Te dvije države dugo su bile saveznice zapada u politici prema BiH, Rusija kroz davno zaboravljenu Kontakt grupu i Vijeće za implementaciju mira (PiC), a Turska kao članica NATO-a i također PiC-a. No, Zapad više ne vidi Rusiju kao strateškog partnera, već kao strateški “izazov”, što je pristojni izraz za prijetnju. I Tursku se u Bruxellesu sada gleda drukčijim očima nego prije i smatra da se Ankara svjesno udaljava od standarda Unije. Utjecaj koji Rusija ima u Republici Srpskoj, a Turska među Bošnjacima zabrinjava Bruxelles. No, i Unija mora znati da je predugo oklijevala, godinama ponavljala iste fraze o prevladavanju podjela iz prošlosti i okretanju budućnosti, a BiH kočila zbog stvari koje je sama međunarodna zajednica zakuhala, poput izbornog zakona, i tako izgubila svoj utjecaj premda je uvijek bila najveći donator pomoći.

Danas su centri moći koji imaju utjecaj u BiH ponajviše Moskva i Beograd, Ankara, Zagreb i Washington, a najmanje Bruxelles. Pa čak i hrvatska predsjednica, iako je Hrvatska članica EU, ide u Ankaru tražiti pomoć turskog predsjednika oko rješenja problema u BiH.

Odgovori na upitnik pokrenut će postupak na putu BiH prema EU, ali neće dati odgovore na mnoge probleme u toj državi. Još nema dogovora oko reforme izbornog zakona, a teško je da će ga uskoro i biti. Pitanje je kako će onda teći izbori na jesen i kako će se nakon toga formirati vlada. U vrijeme kada BiH računa na napredak na putu prema EU lider najbrojnijeg konstitutivnog naroda u toj državi, Bakir Izetbegović, najavljuje pogoršanje odnosa s Hrvatskom, jedinim susjedom članom Europske unije i državom koja je, bez obzira na zabrinutost i interes Hrvatske u BiH, bez sumnje jedan od najvećih zagovornika integracije te države u EU. A ako se ne dogode promjene u Republici Srpskoj i ne bude li poboljšanja odnosa između Zapada i Rusije, pitanje je hoće li se u nekoj daljoj budućnosti Republika Srpska uopće složiti s ciljem ulaska BiH u EU, jer su EU i NATO na neki način dvije strane iste medalje. I, što je za BiH još veći problem, ponovno se govori o podjeli država u regiji na etničkim linijama i precrtavanju granica, na što međunarodna zajednica ne reagira dovoljno jasno i odlučno.