Olmov transfer - novi Pogba ili novi Rabiot?

Ako posljednjih dana čitate o zategnutim odnosima između Dinama i Danija Olma, o tome da nema elegantnog silaska s klackalice na kojoj piše “ili rekordni transfer ove zime ili trenutačno i obvezno produženje ugovora”, a nije vam do kraja jasno zašto klub i najveća zvijezda ne uspijevaju pronaći kompromis, nudim vam besplatnu pomoć. Dakle, ovako, u prezimenu Olmo iza slova “m” dopišite slovo “l”. Neka se za potrebe ovog teksta mladić iz Terrasse iz ofenzivnog veznog igrača pretvori u palindrom i preziva Olmlo, tako da se s obje strane čita isto ili možda još jasnije - da se dijeli bratski.

Jer u tom je detalju kvaka priče koja polako prerasta u obiteljsku dramu. Prema važećem ugovoru, naime, kamp Danija Olma s Dinamom dijeli ulazni transfer po formuli pola-pola. Uzmete lijepo palindrom iz prethodnog odlomka pa Dinamo dobije “ol” s lijeve strane, baš kao što igrač čvakne isti zalogaj s desne strane, nakon čega ono “m” u sredini ostane kao simbolički podsjetnik da kusur od transfera valja poslati u Međugorje. Možda potrošačka košarica u BiH nije skupa kao u Hrvatskoj, ali to ne znači da vlada u izbjeglištvu može poslovati bez troškova.

No, vratimo se ipak ishodištu priče. Ako sutra na maksimirska vrata zaista zakuca Barcelona s rekordnom ponudom od, recimo, 25 milijuna eura, to će značiti da je Dinamo prodao sada već izbrušen dijamant za “samo” 12,5 milijuna. I dalje znanstvena fantastika za Hajduk, Rijeku ili Osijek, ali zapravo osjetno niža zarada nego na transferu Marka Pjace u Juventus (23 milijuna eura) ili Luke Modrića u Tottenham (21 milijun eura). Puno premalo za igrača koji bi mogao obilježiti sljedeće desetljeće svjetskog nogometa, pogotovo u svjetlu činjenice da je Dinamo navikao operirati godišnjim proračunom od 50-ak milijuna eura. A osim toga, ta Barcelona nikako da zakuca na vrata.

Postoji li izlaz iz slijepe ulice? Kada već preturamo po škrinji s jezičnim blagom, u zbirci obrtaljki koju pronalazim na internetu jedan se palindrom nudi kao moguće rješenje - imaju Arapi i para u jami. Nekog bi se šeika zacijelo dalo šarmirati idejom da za sljedećeg superstara iskešira 40 ili 50 milijuna eura, jer za promjenu ne ulaže novac u dinosaura koji igra svoju posljednju sezonu, nego u igrača na kojem u perspektivi može bogato zaraditi. Opet, znamo da je ovakav scenarij u stvarnosti nemoguć. Olmo je tek 21-godišnjak, zna da je novac na podu i da se samo treba sagnuti i pokupiti ga. On danas traži karijerni iskorak, mora se okušati u velikom klubu, nestrpljiv je u želji da se nadmeće s najboljima u konkurenciji “liga petice” i da na taj način zadrži priliku upasti u momčad Luisa Enriquea za završni turnir Eura 2020. Ne bude li tako, napetost može samo rasti. Baš kao što kaže narodni mudrijaš u još jednom palindromu - idu ljeta pate ljudi.

Transferna formula fifty-fifty poslovni je relikt iz doba vladavine Zlatka Canjuge. Dok je sredinom i krajem devedesetih u Maksimiru slagao turbo momčad, pred naletima jastrebova iz glamuroznih liga on se branio tako što je igračima jamčio polovicu zarade od prodaje, jednom kada Celtic, Newcastle i Inter zakucaju na vrata s lukrativnim ponudama. Kasnije je klub napustio ovu praksu, ali očito ne u potpunosti. U talent tinejdžera koji je demonstrativno napustio La Masiju kako bi otputovao u nepoznato, Dinamo nije vjerovao do kraja. U suprotnom bi zadržao sva ugovorna prava i poštedio i sebe i igrača neugodne situacije u kojoj Nenad Bjelica kao vojnik kluba sada igrača mora suočiti s ultimatumom - potpis novog ugovora ili selidba na tribinu.

Nije zgodno ni ugodno kada se veliki klub i veliki nogometaš nađu u ovakvom škripcu, zaštitno lice momčadi odjednom je pod prijetnjom sankcija, nije rijetkost da igrača zatim i navijači uzmu na zub s onom jeftinom spikom “a gdje je lojalnost, ovaj klub te lansirao u orbitu”, ali Dinamu i Olmu za utjehu neka posluži podatak da se u novom vrlom svijetu nakon “Bosmana” slične situacije događaju gotovo svakodnevno. Nisu na ovu bolest imuni ni oni najbogatiji i najambiciozniji. Moć igrača i njihovih agenata postala je zastrašujuća otkako su slobodni birati poslodavce s kojima potpisuju ugovore na određeno.

Pojavi li se Barcelona na maksimirskim vratima do kraja siječnja, što je roba koju španjolski sportski dnevnici oprezno prevrću, Olmova će putanja karijere vjerno pratiti krivulju Paula Pogbe. Juventus ga je uzeo za sitniš iz Manchester Uniteda kao 19-godišnjaka u kojem Alex Ferguson nije prepoznao perspektivu. Torinski velikan vratio je igrača u kazalište snova četiri godine kasnije po prijateljskoj cijeni od 105 milijuna eura. Dinamo bi bio daleko benevolentniji prema Barceloni, pristao bi na tri ili čak četiri puta nižu otkupninu.

Nije to novac zbog kojeg bi se Josep Bartomeu i suradnici nešto jako znojili, no ovakva matematika ipak pati od jednog ozbiljnog nedostatka. Na lige poput 1. HNL bogati klubovi gledaju iz pomalo kolonijalističke perspektive: u pregovorima s Dinamom, Crvenom zvezdom, RB Salzburgom ili Club Bruggeom utvrdit će se na gornjoj granici od dvadesetak milijuna eura i eventualno počastiti pregovarača nekim bonusom od sljedeće prodaje. Njihov je oprez razumljiv jer što ako se igrač ne snađe? Na svakog Modrića i Brozovića u konačnici dođe po nekoliko Halilovića ili Rogova. U tom smislu ilustrativan je svježi primjer norveškog vunderkinda Erlinga Halanda. Njegovih 28 golova za “bikove” iz Salzburga u jednoj polusezoni (od čega čak osam u Ligi prvaka) privuklo je skaute Man Uniteda, Juventusa i Borussije Dortmund, ali ne do te mjere da bi na licitaciji izgubili glavu i počeli lupati astronomske svote. Borussia ga je na koncu dobila za 20 milijuna eura.

Drugim riječima, Dinamovi izgledi da izlicitira rekordni transfer u slučaju Danija Olma sredinom siječnja 2020. ne izgledaju bajno, a samim time ni šanse da španjolski reprezentativac preraste u dvojnika Paula Pogbe nisu realne. Ne pronađu li kompromisno rješenje, u komparativnu igru ulaze neki drugi slobodni agenti koji se sa svojim klubovima nisu razilazili u prijateljskim odnosima. Na pamet prvi padaju Emre Çan, kojeg je zov Juventusova novca odvukao s Anfielda, a onda, po inerciji, i Adrien Rabiot čijem je rastanku s Paris St. Germainom prethodila neukusna medijska sapunica. Usput neka uđe u zapisnik: nakon što su dočekali kraj ugovora i bez odštete napustili klubove, ni Çan ni Rabiot u novoj sredini nisu uspjeli dokazati da je njihov talent bio vrijedan tolikog taktiziranja i nadmudrivanja.