ORBANOV POUČAK Jednom kad si u Europskoj uniji, možeš što hoćeš

Nakon nedavne premoćne pobjede na parlamentarnim izborima, mađarski premijer Viktor Orbán potvrđuje se i kao važna ličnost europske politike. Mediji se bave time tko mu je sve čestitao - predvidivo, Marine Le Pen, ali i Boris Johnson, Jaroslaw Kaczyński i izuzetno srdačni Aleksandar Vučić. Ali bave se i analizom značenja njegove pobjede ponajprije za Mađarsku, pa zatim za druge istočnoeuropske zemlje i EU, kojom prevladava zabrinuti ton.

U posljednjem desetljeću pod Orbánovim vodstvom Mađarska je postala država autokratske vlasti, kombinacija “rodijačkog” kapitalizma i dešnjačke retorike s jednopartijskom kulturom kojoj možda najbolje odgovara naziv - demokratura.

I dok neki ovakvu vlast nazivaju “neliberalnom demokracijom”, predsjednik Centralnoeuropskog sveučilišta u Budimpešti Michael Ignatieff objašnjava kako je Orbán uspostavio novi model jednopartijske vladavine koja se proširila istočnoeuropskim državama, ali se - tvrdi - neće širiti na Zapad koji ima jako civilno društvo, nezavisne institucije i vladavinu zakona.

Orbán je od bivšeg razbarušenog marginalca postao opasan političar. Od samog dolaska na vlast 2010. ponaša se kao dječak iz magareće klupe. To je, za one koji ne znaju, zadnja klupa u razredu gdje je nastavnik slao za kaznu neposlušne đake koji su se tukli ili radili nered. Još prije, dobivali su šibom ili ravnalom po dlanovima.

Orbán je prošlih osam godina tvrdoglavo i samouvjereno ustrajao na vlastitim pravilima vladanja, od uplitanja u bankarske poslove, mijenjanja Ustava, manipulacije izborom ustavnih sudaca i restrukturiranja izbornog sistema do uspostave kontrole nad medijima ili podizanja žilet-žice kako bi onemogućio ulaz izbjeglicama.

“Odgojne mjere” EU, poput strogih i još strožih upozorenja, očekivano nisu imale učinka. On je i dalje ponavljao svoje “nestašluke” jer mu još nitko nije stao na kraj. EU nije našla pedagoške mjere koje bi funkcionirale, čak ni uskraćivanje fondova nije bilo dovoljno velika prijetnja.

Naime, ovakvo retrogradno ponašanje, nekooperativnost i klizanje demokracije ka autokraciji nije uopće predviđeno u dokumentima Unije. Doduše, postoji opcija kažnjavanja suspenzijom prava glasa, ali to EU nije primijenila iz vlastitih podijeljenih interesa.

Što nova pobjeda znači za samu Mađarsku, prilično je jasno. Uz slabu opoziciju, on ima mandat da radi što hoće. Budući da je pobijedio zahvaljujući antiimigrantskoj retorici i napadu na civilne udruge i medije koji su navodno plaćeni od G. Sorosa, odmah je najavio i kontroverzne zakone nazvane “Stop Soros” paketom. Rad civilnih udruga s imigrantima moći će se zabraniti budući da je imigracija proglašena pitanjem nacionalne sigurnosti. Financiranje ovih djelatnosti izvana bit će oporezovano. Trn u oku mu je i Sorosev Centralnoeuropski univerzitet kojem će, nema sumnje, zagorčati život.

Međutim, glasači su mu ponovo dali potporu, a on je njima, zauzvrat, ponudio - obećanja. Ključ kojim je osvojio srca svojih birača, jer populizam i jest usmjeren na osjećaje, jest obećanje zaštite: Orbán je uspio u tome da ga glasači dožive kao jakog vođu koji će svoj narod štititi od svih opasnosti, od vanjskih kao i unutarnjih neprijatelja.

Njegov izbor ima i veliko značenje izvan Mađarske, u drugim državama Istočne Europe. Još je 2016. J. Kaczyński rekao: “Vi ste nam dali primjer i mi od njega učimo”. Za istočnoeuropske populističke političare poput njega, Orbán - sada već u trećem mandatu - zaista je postao uzor. Ali u čemu je Orbán njihov uzor? U tome da su se drugi istočnoeuropski političari populističkih sklonosti osvjedočili kako ponašanje poput Orbánova, protiv i mimo EU instrukcija, zahtjeva i upozorenja, prolazi nekažnjeno. Orbánov poučak glasi: jednom kad si unutra, možeš manje-više raditi što hoćeš. Zbog toga i jest opasan.

Podrška Poljske itekako mu je važna, a tu su i drugi iz Višegradske skupine koja postaje sve homogenija. Situacija u EU ide na ruku populističkim tendencijama i nacionalizmu. Nezadovoljstva koja su i ranije tinjala između Zapada i Istoka isplivala su na površinu nakon izbijanja izbjegličke krize. Kako kaže Zsuzsanna Seleny, nezavisna članica parlamenta, Orbán je iskoristio činjenicu da se Mađari često osjećaju manje vrijedni i podčinjeni Zapadu: “...nismo imali vremena da uz pomoć civilnog društva izrastemo u pravu europsku demokraciju i ne sviđa nam se nesigurnost koja obilježava liberalnu demokraciju”.

Kad smo već kod važnosti psihologije za politiku, Istočna Europa ne poznaje drugi tip vlasti od autokratskog pa za njim čezne u konfuznim vremenima kada se osjeća ugroženom. U tome Hrvatska nije izuzetak.

Konflikt između zapadne liberalne demokracije i rasta jednopartijskih autokracija sve je očitiji. Može li EU izdržati ovu novu polarizaciju?