IVAN VRKIĆ

Osječki gradonačelnik proživljava najteže razdoblje svog života: 'Izgubio sam glas, opet učim hodati, ali ne odustajem. Škoro predsjednik? Nema šanse'

Pred Vrkićem je duga i mukotrpna rehabilitacija, ali se unatoč tome vratio svojim poslovima u Gradsku upravu. “Ostajem gradonačelnik do kraja, a ako me zdravlje posluži, kandidirat ću se opet za novi mandat”
Ivan Vrkić
 Vlado Kos / CROPIX

Ivan Vrkić već je drugi mandat zaredom na čelu Osijeka. No, ovaj iskusni i etablirani hrvatski političar posljednjih mjeseci proživljava vjerojatno najteže razdoblje svoga života, protkanog brojnim usponima i padovima, borbama za preživljavanje i opstanak, ali i uspješnim projektima u kojima je njegov obol bio neprocjenjiv. Ipak, teret koji je nosio kao jedan od najmlađih sudionika Hrvatskog proljeća bio je manje je bolan od onoga što ovaj 72-godišnjak proživljava u posljednjih deset mjeseci, u kojima se dva puta doslovno borio za život.

Nakon što je u prosincu 2018. doživio srčani udar, zbog čega mu je u KBC-u Osijek ugrađeno pet stentova, Vrkić je 18. travnja 2019. ponovno završio na operacijskom stolu. Ovaj put u KBC-u Zagreb, gdje su mu zbog srčanih tegoba ugrađene dvije premosnice. No, muke ni tu nisu završile. Vrkić je, naime, osam sati nakon operacije u bolničkoj postelji dobio i moždani udar. Odmah je svima bilo jasno da je pred gradonačelnikom Osijeka dug i mukotrpan oporavak, koji i dalje traje, ali se unatoč tome nedavno vratio svojim poslovima u Gradsku upravu.

S obzirom na sve to, ali i činjenicu da je riječ o čovjeku koji je kao predsjednik Saveza omladine Hrvatske bio najmlađi sudionik poznate “sječe u Karađorđevu” 1971., kada je Josip Broz Tito smijenio hrvatsko političko vodstvo na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom, a danas je praktički jedini živući “proljećar” koji je i dalje u aktivnoj politici te da je u neovisnoj Hrvatskoj obnašao niz važnih dužnosti i funkcija, od kojih je najznačajnija ona u provedbi mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, Vrkić je odličan sugovornik za brojne aktualne, ali i teme iz prošlosti. Unatoč tome što otežano govori i hoda, Vrkić dobro misli i razmišlja, pokazuje golemu energiju i volju.

Kakvo je vaše trenutačno zdravstveno stanje?

- Još uvijek teško govorim i hodam, ali osjećam se puno bolje i mogu vladati mentalnim stanjem vezano uz poslove koje trebam voditi. Prije se može reći da sam se vratio poslovima, nego da sam se vratio na posao. Liječnici kažu da je operacija srca uspješno obavljena, ali kao posljedica moždanog udara ostali su problemi s govorom i hodom, zbog čega svakodnevno idem na rehabilitaciju u Bizovac. Govor me, nažalost, podsjeća na Bandića, što mi nije previše drago (ha, ha, ha), ali to što slabije govorim ne znači da slabije mislim.

Liječnici me uvjeravaju da će mi se s vremenom vratiti normalan i govor i hod. Rehabilitacija teče u skladu s planovima, a ovom prilikom zahvalio bih dr. Miri Kadojić i mom fizioterapeutu Igoru. Također velika zahvala ide i dr. Zorinu Makaroviću iz KBC-a Osijek i dr. Hrvoju Gašparoviću u Zagrebu, kao i medicinskom osoblju obje bolnice te Krapinskih toplica, gdje sam proveo prve tjedne oporavka nakon operacije.

Tko vam se sve iz svijeta politike javljao nakon operacije?

- Jako puno ljudi, a među njima i hrvatski premijer Andrej Plenković, koji me i posjetio u bolnici u Zagrebu, predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović, koja mi je poslala predivan poklon-paket, predsjednik SDP-a Davor Bernardić, Zoran Milanović, Tomislav Karamarko... Zahvalan sam svima na porukama podrške.

Na hrvatskoj političkoj sceni trenutačno su velike turbulencije, a top tema su međunacionalni odnosi i napadi na Milorada Pupovca, kao i neriješena pitanja nestalih osoba iz vremena Domovinskog rata, kao i procesuiranja ratnih zločina. Kako vi, kao jedan od ključnih ljudi mirne reintegracije, ali i kao povjerenik predsjednice države Kolinde Grabar-Kitarović za nestale, gledate na ovo što se sada događa?

- Kad je riječ o nestalim osobama i ulozi koju mi je namijenila predsjednica, mogu reći da je od starta sve išlo presporo. Sastao sam se na tu temu i s predsjednikom Srbije, gospodinom Aleksandrom Vučićem, u odličnim odnosima bio s njegovim posebnim savjetnikom za nestale osobe Vedranom Matićem, ali bolest me odvojila od te misije i nisam napravio ništa.

Vjerujete li da biste u tome uspjeli da vam se nisu dogodili problemi sa zdravljem?

- Mislim da smo mogli nešto napraviti, iako je bilo jako teško i siguran sam da bi to bio, kao što će nažalost i biti, jedan dugotrajan proces.

To nije nimalo obećavajuće za obitelji s obje strane koje traže svoje najmilije. Koje su kočnice u tom procesu?

- Najveća kočnica je to što mnogi Srbi još u sebi nisu riješili, shvatili i priznali da je to što se dogodilo u ljeto 1991. bio napad na Hrvatsku. Dok se to ne dogodi, nećemo naći mrtve.

Ali, prvi koji to ne priznaju su službeni predstavnici vlasti u Srbiji, pa tako i predsjednik Vučić!

- Rekao sam - mnogi Srbi.

Pitanje nestalih najosjetljivije je pitanje u smislu međunacionalnih i međudržavnih odnosa Hrvata i Srba, a posebno opterećuje Vukovar. Kako gledate na postupke gradonačelnika Ivana Penave?

- U potpunosti ga podržavam. Mnogi Srbi u Vukovaru nisu rekli ništa, a mogli su. Penava je u pravu, ali isto tako moram reći i da u Vukovaru ima jedan sjajan čovjek, ali kojeg Hrvati ne vole, a to je dr. Vojislav Stanimirović, koji je zajedno s generalom Jacquesom Paulom Kleinom i sa mnom puno uložio u provedbi mirne reintegracije. Također, tu je još jedan čovjek, a to je gospodin Pupovac, koji je Hrvatsku hvalio kada nitko nije.

To ipak nije riješilo ovaj problem. Cijeneći sve zasluge dr. Stanimirovića za mirnu reintegraciju, ostaje pitanje jesu li i on i Pupovac mogli učiniti više u rješavanju pitanja nestalih osoba?

- Možda su mogli da smo imali pravilan i dobar dijalog s njima, ali nismo.

Tko je za to kriv?

- Mi Hrvati, a tu mislim i na sebe.

Možete li to pojasniti?

- To seže u vrijeme mirne reintegracije. Oni, primjerice, nisu bili previše zainteresirani za getoiziranje, za posebne škole i da smo to stavili na stranu, a u prvi plan nestale osobe, priča bi davno bila završena. Dakle, pogriješilo se u korijenima dogovaranja budućih odnosa koji i danas opterećuju odnose u Vukovaru i Hrvatskoj, ali i između Hrvatske i Srbije.

Zašto premijer tolerira istupe i kritike gradonačelnika Penave?

- Premijer to s pravom tolerira, jer Penavi treba širina i mislim da bi on trebao preuzeti dijalog sa Srbima i da bi to donijelo najviše rezultata.

Ali, Penava i vukovarski Srbi su u ‘rovovima’. Kako bi to oni mogli voditi dijalog?

- Ja vjerujem u dijalog, ali trenutačno mu se mogu samo nadati. No, budem li zdrav i imao priliku, pokušat ću ih spojiti.

Što bi to bilo? Mirna reintegracija II?

- Može se i tako nazvati, iako ni ona prva još nije završena i zaokružena. Ona je bila najuspješnija u najteže vrijeme, a najmanje uspješna u vrijeme kada je to trebalo biti puno lakše.

Ne mislite da iza Penave stoje neki drugi ljudi i motivi koji bi trebali nauditi Plenkoviću?

- Ima pojedinaca u njegovoj pozadini koji ne zaslužuju njegovu vrijednost. No, to su dva različita pitanja. Plenković je jedan, a odnos Penave prema Srbima je drugi. I to što proziva institucije čini s punim pravom.

Kako gledate na napade na Pupovca, kojega se naziva četnikom i protuhrvatskim elementom?

- On nije četnik. Nisam čitao što je izjavio za Delo, a ono što je rekao oko NDH i današnje Hrvatske nije najsretnije formulirano, ali ja mu to opraštam. Pupovac nije protuhrvatski element i o njemu imam pozitivno mišljenje. Mislim da on i Stanimirović s jedne strane i Penava s druge strane mogu riješiti neriješena pitanja. Oni imaju svoju prošlost, ali i dovoljno snage i karizme da to naprave.

Premijer već dulje vrijeme ima puno problema. Napadaju ga i izvana i iznutra. Kako vi, kao svojevrsni kum vladajuće koalicije HDZ-HNS, gledate na stanje u državi i njihovu koaliciju?

- Jako pozitivno. Mislim da je to bila uspješna misija, jer je stvorila prostor da svi inputi u Hrvatskoj postanu pozitivni, od smanjenja proračunskog deficita, preko povećanja BDP-a, plaća... Gospodin Plenković je postao državnik, jednako kao što je dobar državnik bio i Milanović. Mislim da Plenković izvrsno vodi Vladu i Hrvatsku i da zaslužuje da završi mandat u kojem je pokrenuo brojne pozitivne društvene i državne procese.

No, vaš prijatelj Milanović s time se ne slaže. Tko je onda u pravu, vi ili on?

- Ja mislim da sam ja, a on misli da je on. To vam je tako u politici. Naravno da se on ne slaže i ja mu to ne zamjeram. Često smo u kontaktu, bez obzira na to što se oko nekih pitanja ne slažemo, no meni primjerice ne smeta Milanovićev stil, koji sada ima neke nove ciljeve. On je osebujan, ali vrlo jasan, radikalan i zna što hoće, no ja mislim da Plenković odlično vodi Hrvatsku.

Kako tumačite sukobe i napade na Plenkovića od strane njegovih stranačkih kolega?

- Oni koji se s njime ne slažu jednostavno ne razumiju što Plenković radi. Ja ga razumijem i podržavam, a on će izdržati sve napade jer ima energiju, snagu i viziju. Također, vrlo je racionalan i analitičan. Njegova analitika je dobra, pozitivna, smislena i on sve skupa jako dobro vodi i balansira.

Kažete da je Hrvatska iz koalicije HDZ-HNS profitirala, no čini se da je HNS veliki gubitnik tog saveza. Može li on to preživjeti?

- HNS je napravio svoju misiju i omogućio da se u Hrvatskoj pokrenu pozitivni procesi. Ako sada plaćaju ceh, onda je to cijena žrtve koju su dali da se Hrvatska krene razvijati u pozitivnom smjeru, no ne mislim da će nestati s političke scene. Kada se sve dobro analizira, onda se vidi da je HNS ostvario ciljeve koje je najavio kada je ulazio u koaliciju. HNS će na sljedećim izborima učiniti još jedan samoubilački potez, a to je samostalni izlazak i ja vjerujem da će ostati parlamentarna stranka, u čemu ću im i pomoći, ako mi zdravlje dopusti.

Predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak medijski se jako malo eksponira. Što se s njim događa i kako vidite njegovu ulogu?

- Nema ga u medijima, ali ga ima u poslovima. On jako dobro radi posao predsjednika stranke, stalno surađuje s premijerom Plenkovićem i u dogovoru s njim HNS-ovi ministri vuku prave poteze.

Bliže nam se predsjednički izbori. Kako ocjenjujete ono što se sada događa u pretkampanji?

- Prvo bih rekao da smatram kako bi za Hrvatsku puno bolje bilo da se predsjednik bira u Saboru, a ne na predsjedničkim izborima. Što se tiče kandidata, mogu reći da podržavam i aktualnu predsjednicu Grabar-Kitarović i njezina izazivača Milanovića.

Kako možete podržavati oboje? To baš ne ide jedno s drugim.

- Ide. U meni ima dovoljno širine da je svejedno tko će od njih dvoje pobijediti.

Ali ne možete oboma dati glas!

- Ne mogu i zato ću zažmiriti i dati glas onome kome ću dati, a sada ne znam tko je to od njih dvoje.

A gospodina Miroslava Škoru? Njega ste zaboravili? Tako žmireći mogli biste i njega zaokružiti.

- To se sigurno neće dogoditi. On radi dobro ono što radi, ali ja podržavam ovo dvoje.

U kakvim ste odnosima sa Škorom?

- Nas dvojica smo se pomirili, ali naše obitelji nisu.

O kakvoj je svađi riječ?

- Ne bih o tome. Ovo je sve što ću reći.

Bili ste glavni ravnatelj HRT-a u vrijeme kada je on bio direktor Orfeja. Kakva iskustva od tada imate s njim?

- O njemu neću reći ništa loše, a za dobro nisam spreman.

Škorina kandidatura izazvala je veliku podjelu među biračima desnog centra, pa čak i unutar samoga HDZ-a. Može li iz tog sukoba profitirati Milanović?

- Može. Iako sam ja skloniji desnom centru, taj sukob Milanoviću može donijeti profit.

Kako biste ocijenili mandat aktualne predsjednice?

- Ona je dobra predsjednica i opet bi to mogla biti.

Mnogi joj spočitavaju da često daje kontradiktorne izjave, pogotovo kada ode u inozemstvo, a to se posebno odnosi na teme antifašizma i NDH. Kako vi na to gledate?

- Oni koji joj to spočitavaju govore sami o sebi. To su ljudi koji nemaju njezinu širinu i viziju, pa ne razumiju ono što ona govori. Predsjednica je domoljub koji dovoljno razumije antifašizam i vodi računa o tome u kojem smjeru Hrvatska treba ići.

I vi ste 2014. bili u igri za HDZ-ova kandidata za predsjednika države. Što se dogodilo da to ipak niste postali?

- Gospodin Karamarko i ja razgovarali smo na tu temu prije nego što je HDZ odlučio kandidirati gospođu Grabar-Kitarović, no presudilo je to što sam bio star i nisam znao nijedan strani jezik, premda sam i kao takav proveo mirnu reintegraciju na hrvatskom jeziku. Nije mi žao zbog toga.

Vidite li Karamarka ponovno u visokoj politici i u vrhu HDZ-a?

- Jako sam dobar s njim i mogu reći da je mnogo bolji političar nego što je to pokazao kada je imao priliku. Mislim da nije radio onako kako je mogao i trebao.

Je li vas Milan Bandić zvao da se pridružite nacionalnoj platformi koju je navodno kanio okupiti za prošle parlamentarne izbore?

- Ja sam prestar za bilo kakvu platformu. Bilo je nekih poruka u tom smjeru, ali nikada nije došlo niti do razgovora.

Spomenuli ste mirnu reintegraciju. Kako je bilo raditi na tom procesu?

- Pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman kazao mi je da imam odriješene ruke i da pomognem gdje god mogu, ali to nije bio nimalo lagan zadatak. Bilo je jako puno opstrukcija. Više nego pomoći.

Među rijetkima s kojima sam se mogao dogovoriti bio je Stanimirović. Brojni Srbi, ali i Hrvati bili su protiv tog procesa. Bilo je HDZ-ovaca, saborskih zastupnika, koji su govorili da u Vukovar neće kročiti dok je tamo ijedan Srbin. Tada u mene nitko nije vjerovao, osim supruge Zore koja je cijeli život bila moj svjetionik, a zajedno s njom to su i sin Domagoj, kći Iva te unučad Ante, Mare i Šimun.

Možete li izdvojiti neki posebno težak i izazovan trenutak kojeg ste uspjeli riješiti?

- Bilo ih je puno, ali izdvojio bih dolazak Vlaka mira u Vukovar. Da nisam obećao Kleinu da će Hrvati zajedno s načelnikom policije, inače Srbinom, čuvati ulaz u grad, taj vlak nikada ne bi ušao u Vukovar. A ja sam na kraju u njemu sjedio u zadnjem vagonu. Toliko su držali do mene.

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja: Vrkić navodi da je veliku ulogu u toj operaciji imao Vojislav Stanimirović “kojeg Hrvati ne vole”, koji je zajedno s generalom Jacquesom Paulom Kleinom i sa mnom puno uložio u provedbu mirne reintegracije

Što biste danas poručili Srbima u Hrvatskoj?

- Poručio bih im da vole Hrvatsku, jer je ona i njihova domovina, ali bih poručio i Hrvatima da oproste Srbima.

Jeste li vi oprostili onima koji su vas zajedno s ostalim ‘proljećarima’ izbacili iz društvenog i javnog života tadašnje Jugoslavije?

- Jesam. Zar nije dovoljno da smo dobili Hrvatsku?

Kako danas gledate na Hrvatsko proljeće, odnosno te dane i godine?

- Tada sam bio politički zaljubljen u Savku, a danas u Miku Tripala i Krešimira Džebu. Danas znam da su njih dvojica bili kompletniji i bolji vizionari, širih nazora. Nemam ništa protiv Savke, ali imam puno za njih dvojicu. No, iznad svih njih je Tuđman.

Zašto to mislite?

- Zato što Savka i Miko nisu bili dovoljno radikalni ili iskreni u borbi za Hrvatsku. Jesu bili za Hrvatsku, ali u nekim etapama, dok je Tuđman uvijek bio izravan u borbi za Hrvatsku. Tako se i nametnuo svima ostalima i preuzeo lidersku poziciju, iako 70-ih nije bio u vrhu našeg pokreta. No, kasnije se bolje razvijao, više pisao i analizirao pripremajući se za ulogu vođe.

Kako je bilo na famoznoj sjednici u Karađorđevu?

- Mučno, teško, naporno... Počelo je u 10 sati ujutro i završilo sutradan u 6. Znam da smo u 4 sata ujutro jeli neki čobanac, ali atmosfera nije bila dobra. Ipak, na kraju nam je Tito rekao da naš slučaj neće staviti na sjednicu Predsjedništva SKJ, a kada smo se vratili u Zagreb, doznali smo da je to bila varka i da je on autonomno odlučio sve nas ukloniti. Sjećam se da me je po povratku u Zagreb osobno napao Zdravko Tomac govoreći da smo izdali njega i Hrvatsku, a danas se predstavlja najvećim Hrvatom.

Koje su posljedice bile po vas?

- Oduzeli su mi putovnicu i nisam je 18 godina dobio nazad. Bio sam bez posla tri godine, a živjeli smo od suprugine plaće, koja je prvo radila kao prodavačica, a onda u računovodstvu MIO Standarda. Tada su mi dali posao pravnika u Zavodu za zapošljavanje, a kasnije sam prešao u IGH.

Jeste li bili pod prismotrom policije i tajne službe?

- Prve dvije-tri godine gotovo svakoga dana sam im se morao javljati na razgovore, a onda su me pustili na miru.

Što mislite o Titu?

- Razgovarali smo u nekoliko navrata, ali nismo se previše razumjeli.

Kakav je dojam ostavio na vas?

- Bio je kompetentna osoba. Volio je sebe, ali i ulogu koju je imao i sve bi dao za Jugoslaviju.

Je li on zločinac?

- Ja bih radije o njemu govorio kao o nečovjeku, a ne o zločincu. Ali, da je negdje na rubu - jest. No, više je nečovjek, pri čemu mislim na cijeli njegov život, iako je u nekim fazama života bio samo jedno od toga, ali većinu života bio je nečovjek.

Imaju li tadašnji vodeći ‘proljećari’ danas u Hrvatskoj status kakav zaslužuju?

- Oni bi, da su živi, vjerojatno rekli da nemaju. No, po meni, imaju upravo onakav status kakav su i zaslužili s obzirom na ono što su radili početkom 90-ih. Ono što su radili u vrijeme hrvatskog proljeća nije bilo dovoljno za Hrvatsku, a onda su zakazali kada je trebalo jače zapeti.

Bili ste tada s njima. Zašto niste utjecali na njih da se jače i možda radikalnije angažiraju?

- Tada su mi oni bili bliži od Tuđmana, ali ni ja nisam prepoznao trenutak. Kasnije sam postao puno bliži Tuđmanu i njegovim metodama, u razgovorima s njim shvatio sam kakva Hrvatska zapravo treba biti. Ja sam Hrvatsku volio, ali nisam znao sve o njoj.

Kako ocjenjujete Tuđmanovu ulogu?

- Pozitivno i dobro, ali ne i najbolje, jer ne znam tko je najbolji i hoće li itko ikada biti.

Kakav ste odnos imali s Tuđmanom?

- On je u jednom trenutku bio spreman sve dati da ja prijeđem na njegovu stranu. Jednom prilikom dao sam mu da pročita moj rukopis aforizama, koji je on pregledao i ispravio, a onda mi ga je vratio preko moje prijateljice Vesne Škare-Ožbolt i rekao joj da bih to trebao objaviti, nakon čega sam to i učinio.

Davao vam je značajne uloge?

- Je. Jednom prilikom me pozvao na sjednicu VONS-a i nakon njegova izlaganja ja sam nešto izlanuo o tome, nastupila je tišina, a on je upitao: ‘Koja je budala to rekla?’. Svi su šutjeli i ja sam se javio, a on me pogledao i kazao: ‘Ivice, ispričavam se!’. I to je bilo sve. Nisam siguran da se on ikada ikome prije ili poslije ispričao.

Vaša odluka da se već sada vratite na posao, iako ste još u fazi rehabilitacije, mnoge je iznenadila. Zašto ste to odlučili?

- Htio sam se vratiti, jer je to dodatak mojoj radnoj terapiji i puno se bolje osjećam otkako povremeno dolazim na posao, iako sam i prije toga bio upućen u sve što se događa, jer su me zamjenici i pročelnici svakoga tjedna obilazili i obavještavali o tome što se radi te se savjetovali sa mnom.

Je li razlog možda neko nezadovoljstvo s radom vaših zamjenika Borisa Piližote i Žane Gamoš, koji su vas mijenjali dok ste bili odsutni? Puno je napada bilo, posebno na gospodina Piližotu od strane HDZ-a, a najviše zbog problema s komarcima.

- Ne. Oboje su me, svatko u područjima koja su pod njihovom ingerencijom, odlično mijenjali, a Boris je imao moju posebnu punomoć za upravljanje gradom i to je odlično radio. Napadi na njega bili su potpuno neopravdani, jer on je svoj posao odrađivao profesionalno, časno i korektno. Bio je izvrstan. I napadi zbog komaraca bili su neopravdani, s obzirom na to da je ovo bila ekstremna godina zbog vremenskih prilika. Na kraju smo to uz pomoć Vlade RH zajedno riješili Boris, ja i HDZ-ov župan Ivan Anušić, a jednako bi bilo i da sam ja tada fizički bio u Gradskoj upravi.

Jeste li nakon operacije razmišljali o podnošenju ostavke na dužnost gradonačelnika?

- Tada sam bio teško bolestan i vodio sam bitku za svoje zdravlje, pa o tome nisam ni razmišljao. Kako je vrijeme prolazilo, bolje sam se osjećao i više nije bilo razloga da o tome razmišljam. Ostajem gradonačelnik do kraja mandata, a ako ozdravim, razmišljam i o kandidaturi za još jedan mandat.

To je malo iznenađujuće. Nije vam dosta politike?

- Ne, ali ponavljam - to ovisi o mom fizičkom oporavku, jer se mentalno osjećam odlično. Ako osjetim da zdravstveno to ne mogu izgurati, onda se neću ni kandidirati, ali prije nego što su mi se dogodili ovi problemi, ozbiljno sam razmišljao o još jednoj kandidaturi. Sada ona ovisi o mojem zdravlju.

Očekujete li pokušaje destabilizacije gradske vlasti i preslagivanja u Gradskom vijeću?

- O tome ima različitih informacija i pogovora, no ja sam čvrstoga stava da ekipa koja je na vlasti treba i završiti ovaj mandat.

Ako se ponovno kandidirate, očekujete li opet podršku SDP-a i HNS-a u utrci za treći mandat?

- S njima sam u izvrsnim odnosima i računam na njihovu podršku jer želim da zajedno završimo projekte koje smo počeli ili ćemo početi, a njih je mnogo. Već smo realizirali niz velikih projekata u izgradnji i dogradnji predškolskih i školskih ustanova u Osijeku, koje i nastavljamo. Spajamo šetnicom i biciklističkom stazom Gornji i Donji grad. Uskoro ćemo raditi i projekt odvodnje u Industrijskoj zoni Nemetin.

U Tvrđi u ovom trenutku radimo projekte vrijedne 200 milijuna kuna, a u narednih nekoliko godina taj će iznos narasti do 500 milijuna kuna, pri čemu planiramo u prostor nekadašnjeg diskokluba Vega preseliti Muzej Slavonije, a na vanjskim obodima Tvrđe podići pet kula, onakvih kakve su bile u izvornom izgledu Tvrđe. Pri kraju je obnova Trga Vatroslava Lisinskog i gradnja hostela Stara pekara, a ubrzo kreću i veliki radovi kojima ćemo zamijeniti kompletnu podzemnu infrastrukturu Tvrđe, kojoj tako vraćamo povijesni sjaj. Tu su i 100 milijuna eura vrijedna ulaganja u modernizaciju mreže javnoga gradskog prijevoza.

Puno je planova i projekata. Vi očito niste osoba za mirovinu, duge šetnje promenadom, čitanje knjiga, pisanje...?

- Nisam. U mladosti sam mnogo čitao, ali danas gotovo ništa. Samo novine.

Pišete li?

- Ne često. Zadnji put sam nešto napisao prije 4-5 godina, bile su to pjesmice za djecu, a zadnja knjiga koju sam izdao bila je dokumentaristička knjiga ‘Mirna oluja’ o mirnoj reintegraciji 1998. godine. U gimnaziji sam pisao pjesme, a potom i pripovijetke koje sam izdavao pod različitim pseudonimima. Izdao sam osam knjiga, bilo je tu putopisa, poezije, dječjih knjiga, aforizama...

A vaša biografija? Bilo bi to zanimljivo štivo, naravno ako bi bilo necenzurirano.

- Pisao sam je, a onda sam sve bacio. Ne želim da išta takvo ostane iza mene, jer u Hrvatskoj ionako nitko ništa ne čita, pa ni to ne bi vrijedilo. Ništa mi ne treba i ništa ne volim, osim moje Zore.

Jeste li taj rukopis bacili ili zapalili?

- Bacio.

Što ako ga netko pronađe?

- Ne brinite. Neće.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 18:39