KLASA OPTIMIST

Piše Ante Tomić: Ima li itko tko nije pet-nula?

Nastavimo li ovim trendom, pretpostavka je da će najkasnije do 2020. sva djeca u Hrvatskoj imati prosjek ocjena pet-nula

Jedna se splitska gimnazija u cijelosti popunila učenicima s prosjekom pet-nula, djecom koja u svjedodžbama dva završna razreda osnovne od vrha do dna imaju same odlične. U drugim gimnazijama jedva da su nešto manje izbirljivi. Negodovat će i zaprijetiti vam prstom, osuditi vaš roditeljski propust, ali naposljetku vjerojatno ipak zažmiriti da vam je mali neznatno posrnuo u manualnim vještinama s alatom pa nema nego vrlo dobar iz tehničkog odgoja. A možda i neće, manja šeprtljavost s lemilicom, odvijačem i turpijom udaljit će vašeg klinca iz bolje škole. U čitavom gradu za njega neće biti mjesta u gimnazijama.

“Upišite ga onda u nekakvu obrtničku školu”, kaže prosvjetni savjetnik prostodušno. “Dajte ga u limare.”

“U limare?!” zgranete se vi. “Ali, upravo sam vam objašnjavao, on ne zna s lemilicom.”

Prosvjetni pametnjaković bespomoćno raširi ruke, ne znajući kako bi mogao raspetljati ovaj paradoks. Naprosto, tako stoje stvari, toliko je onih s pet-nula-nula da gimnazijama ne treba ološ. Vodite odavde tu propalicu, tu mizeriju, tu bitangu, tu... tu... tu nesreću i taj užas s četvorkom iz tehničkog. Ne zna s turpijom?! Ho, ho, pa ne ide to tako, gospodine dragi. Mnogi su tako ovih dana bili ukoreni, posramljeno zagrlili dijete i teška se koraka odvukli iz klasičnih, jezičkih i matematičkih gimnazija. Ako im se nasljednik njihove loze do jučer činio kao bistar, marljiv i pristojan dečko, danas shvaćaju da ga mogu upisati samo u nekakvu strašnu srednju poljoprivrednu školu gdje učenici ćebuju profesore.

Obrazovni je darvinizam zaista postao prilično zastrašujući. Jednom zeznete sa zgrčkom i raznoškom, drugi put pomiješate Trpimira i Zvonimira, a treći zaboravite bilježnicu iz lektire i ćao, đaci. Završite na dnu hranidbenog lanca. Za čitav život vam se osveti da ste u osmom razredu jednu nepoznanicu preselili s lijeve na desnu stranu jednadžbe, a niste promijenili plus u minus. Završite kao beskućnik, na kartonu na pločniku, prolaznicima mahnito objašnjavajući: “Kada broj mijenja stranu jednadžbe, mijenja i predznak.”

“Vidiš”, pokazujem ja sinu prosjaka pred crkvom, “ni on nije htio čitati Dragutina Tadijanovića.”

Obožavam ga ovako prepadati, premda vjerojatno ne govorim istinu. Odlikaša, a posebno onih sa samim peticama u đačkoj knjižici, u doba kad je taj na kartonu pred crkvom išao u školu, nije bilo ni blizu kao danas. U naše vrijeme prosjek pet-nula bio je gotovo teorijski uspjeh, usporediv možda tek s Nadjom Comaneci kada je na Olimpijadi u Montrealu za vježbu na dvovisinskom razboju dobila sve desetke. Došli bi te snimiti za televiziju ako si imao pet-nula, gostovao bi u Nedjeljnom popodnevu kod Saše Zalepugina. Drug Tito bi te pozvao na Brijune. Drugarica Jovanka dala bi ti čokoladu ako si imao sve petice.

A danas, majku mu, svaki mulac ima taj prosjek ocjena. Gnjavi ga da ga uopće pitaš takve pizdarije.

“Pet-nula”, reče on umorno, ni za tren ne prekidajući kompjutorsku igricu dok razgovara s vama.

Tu shvatite u kakvoj je zabrinjavajućoj krizi naš obrazovni sustav. Čitava tlapnja o društvu znanja razbije se pred otkrićem da se čitava jedna gimnazija, sto sedamdeset mjesta u klupama, od osam do podneva napunila samo superodlikašima. Ne obezvređujući ničiji pojedinačni trud, nijednog nastavnika, roditelja ili djeteta, nešto mora biti trulo i lažno u tome blistavom, potpunom uspjehu. Naše osnovne škole proizvode odlične đake baš kao što je sovjetska industrija proizvodila udarnike, a ne moram vas, vjerujem, podsjećati kako je završila sovjetska industrija.

Kriterij izvrsnosti nepovratno umire ovom ubrzanom, umjetnom, pojačanom GMO proizvodnjom izvrsnih. Da sva djeca završe razred odličnim uspjehom uistinu je za goru paniku od razreda u kojemu sva djeca imaju prosjek za dovoljan. Učinit će se možda proturječno, ali oni prvi, koji su svi odlikaši, strašnija su slika poraza vrijednosti i malodušnosti naših loše plaćenih učitelja i nastavnika.

“Evo ti dva, samo da te ne gledam”, rekli bi u naše vrijeme profesori bezvoljno. Danas vam, čini se, obično daju odličan. Ima li išta da bi poraznije moglo posvjedočiti o letargiji koja je zavladala našim obrazovnim sistemom od ove olakosti, od toga da više nema radosti u petici. Čak i nastavnici koji možda nisu sasvim obeshrabreni i bezvoljni podijelit će naposljetku odlične ocjene možda samo zato što znaju da to čine u drugim školama, a oni ne žele svojim učenicima otežati upis u gimnaziju. Kada to jedan počne raditi, čitava se zgrada vrijednosti nezaustavljivo ruši. Kao što nam se, velikim dijelom, već i srušila.

Nastavimo li ovim trendom, pretpostavka je da će najkasnije do 2020. sva djeca u Hrvatskoj imati prosjek pet-nula, a dobre tri četvrtine njih na karti svijeta neće znati naći Aziju. Svi će biti odlikaši, a pingvini će se razmnožavati fotosintezom. Kakva će to biti katastrofa, možda je najbolje opisati primjerom katastrofe koju je, kao ministrica branitelja, napravila sadašnja premijerka Jadranka Kosor.

Već za koju godinu vidim potpuno identičan scenarij. Odličnih đaka bit će jedva kojih petnaestak tisuća manje nego hrvatskih branitelja. Javnost će ogorčeno tražiti da se objavi koji su pravi, a koji lažni odlikaši. Ministarstvo obrazovanja i športa stavit će oznaku tajnosti na Registar odlikaša, sve dok ga nepoznati počinitelj ne ukrade i objavi na internetu.

Slučaj lažnih branitelja bit će potpuno, jedan kroz jedan, sukladan sa slučajem lažnih odlikaša. Čak i u rješenju. Onako kako je Jadranka Kosor braniteljima masovno dijelila invalidske mirovine i mi ćemo naše odlične učenike, odmah nakon petnaeste, ravno iz osnovne škole moći slati u penziju. Jer tko bi normalan takvim benama i tudumima dao da išta rade.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 13:23