PIŠE ANTE TOMIĆ: Meni ne bi bilo mrsko imati ni predsjednika s Downom

Imala je četrdeset dvije kad je ostala noseća s našim drugim djetetom, a ginekolozi ženama te dobi preporučuju napraviti medicinsku pretragu kojoj ja uvijek zaboravim ime pa mi se ljudi smiju. Dakle, am-ni-o-cen-te-za. Zahvat je više neugodan, nego bolan, rekli su, ali njoj je baš bilo ovo drugo. Izašla je stisnutih zuba i u suzama iz ambulante i čitav joj je dan bio grozan.

Nekoliko tjedana kasnije došao je nalaz i sve je s našom, tada smo saznali, curicom bilo kako treba, kromosoma su prebrojali točno koliko ih je trebalo biti, račun je štimao uzornije nego samostanska blagajna, i mi smo, naravno, sretno odahnuli. Ipak, razmišljajući o ovome kasnije, i ona i ja smo došli do jednakog zaključka, kako je ta amio... anmio... no, pretraga, bila zapravo nepotrebno mrcvarenje. Jer, da i vijesti nisu bile dobre, da su našli gensku anomaliju ploda, u bitnome se ništa ne bi promijenilo. Porođaj bismo, istina, dočekali nespokojnije, bili prestravljeniji nego inače, ali naša bi mala, zdrava ili bolesna, bila naša mala koju bismo voljeli više nego sebe same. Kako bi drugačije uopće moglo biti?

Ima u jednom romanu irskog pisca Roddyja Doylea prekrasno smiješan trenutak kad najstarija kći dolazi roditeljima kazati da je noseća, a tata bubne: “Sharon, hoćeš li ga zadržati?” i svi se u kuhinji zapanjeno okrenu prema njemu. “Kako to misliš?” pita mama mršteći se, a tata slegne ramenima. Izletjelo mu je, Jimmy Stariji nije ustvari ni znao što govori. Bila je to samo rečenica koju je čuo da likovi u filmovima u takvim prilikama izgovaraju. Moja gospođa i ja po prilici smo jednake tvrde, tradicionalno nasađene budale.

Ispunjeno srce

Downov sindrom? Pa, Bože dragi, ima i u njemu veselja. Može se i s time lijepo živjeti. Upoznali smo parove s takvim klincima i znali da im nije lako, jer roditeljstvo ni inače nije lako, i kad je sve u redu to je film strave koji se ne preporučuje onima slabijih živaca, a mogli smo samo naslutiti frustraciju i žalost kad vam kći ili sin svakodnevne vještine poput pijenja iz čaše ili vezivanja cipela usvajaju sporije od vršnjaka, no bez iznimke smo otkrivali da je njihovo dijete medeni bombončić, socijalno funkcionalno, plaho, pristojno, nježno, milo i voli se smijati. Ovo posljednje meni je jedna od najljepših ljudskih osobina. Ništa mi ne može ispuniti srce kao kad se netko slatko smije. Da sam katolički teolog, vjerojatno bih napisao knjigu kako je raskošni vedri hihot jedno od očitovanja Duha Svetoga.

Ljudi su, međutim, opaki. Oni čine loše stvari zbog straha, zadrtosti ili naprosto samo zato što im se sviđa vjerovati da su bolji od nekoga, a to je, znamo, možda najgore zlo čovječanstva. Vjerovanje da ste bolji od nekoga, na primjer, u korijenu je svakog genocida, odnijelo je milijune i milijune života. Umirali su tako i mališani s Downom, ili nekom drugom intelektualnom poteškoćom, zajedno sa Židovima, Ciganima, homoseksualcima, duševnim bolesnicima i drugim otpacima arijevske rase, u Hitlerovim plinskim komorama ili od smrtonosnih injekcija, a ja za njima žalim više nego i za jednom drugom žrtvom. Ni u čemu mi se nakaznost nacističkog režima strašnije ne ogleda kao u trovanju te bespomoćne i nedužne djece.

A odbacujemo ih i dandanas. Ne, istina, ovako okrutno, ali čuli smo mnogo tužnih i posramljujućih priča da je netko negdje težak život osobe s Downom učinio i težim, zalupio joj vrata pred nosom, obespravio je, ponizio i rasplakao. Novine koje držite zauzimaju se da se ta bezdušnost zaustavi, da se jedna socijalna prepreka sruši i barem djeca integriraju u vrtiće i škole, no još su mnoge prepreke ostale, mnogo cesta čovjek još mora proći da bismo ga nazvali čovjekom, da se poslužim besmrtnim Dylanovim stihom. Valja se boriti za mnogo više, za pravo da ljudi s Downom rade, da se vole i vjenčaju, pa i, zašto ne, dati im građansko pravo da biraju i budu birani. Činit će vam se možda radikalno, ali nemojte se uzbuđivati, i Martin Luther King se ispočetka tako činio.

Upoznao sam, rekao sam, nekoliko njih s Downovim sindromom i, neću poricati, oni imaju problema, ali s druge strane, tko ih od nas nema. Djeluje li vama premijer Zoran Milanović kao netko tko nema problema? Svi smo mi jednaka, prestrašena i zbunjena bića i nitko nije bolji ili gori od drugoga. Između stotinu i pedeset časnih muškaraca i žena koje smo izabrali u Sabor ja bih, potpuno ozbiljno, mogao zamisliti i zastupnike s Downom. Dapače, mislim da bi bilo ispravno i pravedno uzeti nekoga da predstavlja taj dio populacije. Oni bi donijeli neke svoje vrijednosti i mudrosti koje bi zacijelo vrijedilo čuti. Vjerujte, ugodno bi vas iznenadilo da ih čujete. Ljudi s Downom, naposljetku, iskreni su i dobri, a ne treba ni spominjati kako iskrenosti i dobrote tragično nedostaje u našem nacionalnom parlamentu.

Ljudskija država

Drznut ću se pa otići i dalje. Meni ne bi bilo mrsko imati ni predsjednika države s Downovim sindromom. Ljekovito bi, mislim, bilo vlast, koja uvijek i svugdje mora biti moćna i gorda i svečana, zamijeniti s vlast koja je krhka, suosjećajna, nježna i šašava. Država bi nam bila ljudskija da je vodi takav netko.

Pa i nije to, ruku na srce, bogzna kako složen posao. Kad imate dvanaest savjetnika, koliko je teško biti predsjednik države? Dobro, našlo bi se vjerojatno zlobnika koji bi primijetili da nam je predsjednik malko blesav, ali ja bih samo odmahnuo rukom. Eh! Da vi samo znate kakve su nas budale vodile.

Zaista, predsjednik s Downom bio bi to vladar pred kojim bih se ja bez imalo skanjivanja i zazora spustio na jedno koljeno.

“Šta to radite?” začudio bi se on.

“Gospodine predsjedniče, dopustite”, kazao bih ja, “odvezala vam se cipela.”