KLASA OPTIMIST

PIŠE ANTE TOMIĆ Njima perfektno odgovara da pametni odlaze, nezaposleni i neobrazovani njihovi su najodaniji glasači

 Nikolina Vuković Stipaničev/CROPIX

Kada sam krenuo u prvi razred osnovne, nas je u dva razreda bilo više od šezdeset. Četrdesetak godina kasnije, 2015., tu je upisan jednoznamenkast broj prvašića. Tek je sedam, ili možda devet, ne pamtim točno, mališana iz Donjeg Prološca ove jeseni ušlo u školu, jednu od onih jednostavnih, ali funkcionalnih i skladnih, dugačkih katnica od klesanog vapnenca kakve je socijalistička vlast nakon Drugog svjetskog rata tipski gradila po selima Dalmatinske zagore.

Prenerazio sam se kad sam ovo čuo, premda ustvari nisam trebao. Ta i sam sam dijelom kriv za izumiranje rodnog mjesta. Odselili smo se i ja, i moj brat, i veći dio naših rođaka. Po duši govoreći, nitko od nas koji smo toplog rujanskog popodneva u dvorištu pod murvom uz kavu i rakiju zdvajali nad užasavajućim demografskim činjenicama zavičaja nije tu dočekao noć. Prtljažnike smo natrpali vrećama krumpira, gajbama grožđa i pletenkama vina, izljubili se sa slijepim i nepokretnim tetkama i stričevima koji nas više ne prepoznaju i otišli u sumrak, gledajući kako se pale svjetla na obroncima. Kako godine prolaze, sve je manje tih žutih žižaka. Jednom će, vrlo skoro, ostati samo gluha tamna brda i hladni radijatori u pustim učionicama seoske osnovne škole. Zaraslim će uličicama između naših oronulih kuća hodati srne, zečevi, vukovi i krda veprova, upravo kao ona zvjerad koju su nedavno snimili kako luta napuštenim černobilskim krajolikom.

Odlazimo polako, ali postojano i neumitno s djedovske zemlje. U jednom naraštaju dobacimo do gradova, a već smo u sljedećoj negdje daleko u tuđem svijetu. Jedan iz mog razreda, školska godina 1976/77., vodi zgodan mali građevinski obrt u nekom gradiću u Sjevernoj Rajni Vestfaliji. Ima šetero zaposlenih, ime na boku bijelog Volkswagenova kombija i znatan ugled u zajednici. Baumeister Mijo oženjen je Švabicom i pije pivo iz keramičkog vrča s mjedenim poklopcem. Žena ga pokrije dekom i poljubi zaspe li na kauču kasno navečer, slušajući na ProSiebenu onespokojavajuće vijesti o sirijskim izbjeglicama koji dolaze oteti radna mjesta dobrim Nijemcima.

Sretnemo se on i ja koji put o Velikoj Gospi, ili u proljeće na poljskoj cesti uz vinograde, a koji put neočekivano naletimo jedan na drugoga na pokretnim stepenicama na frankfurtskom aerodromu. Zaustavimo se kratko razgovarajući što je život donio našoj generaciji. Gotovo svi smo otišli, odselili smo se u stotinama, u tisućama iz sela, bez kajanja ostavili sive kamene križeve na grobovima predaka da potonu u zemlju, među maslačke. I, generalno gledajući, što smo bili bolji, dalje smo otišli, dulji je put ostao iza nas. Sporiji i gluplji su se nevoljko vukli i zaostajali, a oni poduzetniji, okretniji i bistriji su odjurili ne osvrćući se. Najbolji su završili ispod polarnog pojasa ili u Americi, a mi sentimentalniji, koji nismo mogli bez Hrvatske i koji smo se plašili širokog svijeta, zapravo smo talog. Gori dio naroda. Neugodno je to kazati, ali mi koji još živimo ovdje plod smo negativne selekcije. Mi smo krezubi socijalni slučajevi. Pijanci koji biju žene.

Istina, brojni su pokušaji da se to promijeni i nama što smo ostali dade jedan bolji, dostojniji život. Političari se bez iznimke trse naći nam posao u domovini, daju sve od sebe da nam sinovi i kćeri ne putuju preko Dubaija i Singapura, da ne šaljemo kulen i sudžukice DHL-om i skajpom razgovaramo s unucima. Obećavaju sve neumjerenije, deset, dvadeset, pedeset, sto tisuća, milijun do dva novih radnih mjesta, ali u četiri godine naposljetku obično samo zatvore još neka stara koja su čudom preživjela pustošenje.

Sastali su se tako prije nekoliko dana, izvijestili su iz Hrvatske demokratske zajednice, Milijan Brkić, Josipa Rimac i još nekolicina njihovih zastupnika sa studentima u Virovitici i, riječ po riječ, gorko zaključili kako “SDP-ova Vlada nije ispunila obećanje o otvaranju radnih mjesta, zbog čega više od pedeset posto mladih razmišlja o napuštanju Hrvatske”. I Brkić, i Rimac, i drugi ugledni hadazeovci bili su, razumljivo, konsternirani stravičnim podacima o raseljavanju Slavonije te se na dječje zdravlje i materin grob studentima zakleli da će to zaustaviti.

Ali, zaista, kako bi oni to mogli učiniti? Kad je ijedan njihov išta slično napravio? U posljednje dvadeset četiri godine HDZ je čak šesnaest, dvije trećine vremena, bio na vlasti, a ja ne pamtim da je ikoga igdje zaposlio a da to, jasno, nije bilo u Ministarstvu prometa, Protuobavještajnoj zajednici, Hrvatskim željeznicama ili Županijskoj upravi za ceste. Pomozite mi, gdje su te fabrike, gdje su farme i nasadi, gdje su hotelska naselja, pilane, toplice i lječilišta, izvoznici softvera, uslikajte mi i pošaljite na e-mail nađete li jedan jedincati gospodarski subjekt koji je od 1991. do danas otvoren zahvaljujući samoprijegornom domoljubnom trudu Milijana Brkića, Josipe Rimac ili bilo koga drugoga iz toga žalosnog društva.

Dapače, činili su obično sve suprotno. U mom su kraju, na primjer, u posljedna dva desetljeća zatvorili tvornicu rublja, upropastili jedan strojarski pogon, ugasili Agrokoku i smrvili u prah vinariju. Napravili su, ukratko, sve što je trebalo da broj prvašića u osnovnim školama po selima Imotske krajine padne ispod deset, a kad je trebalo otvarati radna mjesta, lokalnim je hadezeovcima u usamljenom proplamsaju poduzetničkog nadahnuća palo na pamet... ajde, pogodite što? Zatvor! Gospodarski su procvat proročanski prepoznali u mogućnosti da njihovi sinovi obnoć zaključavaju lupeže i ubojice, a njihove kćeri im na plastičnim tacnama poslužuju piletinu s graškom i restanim krumpirom. Zatvorska je industrija jedino čega su se dosjetili u našem švercerskom, odmetničkom kraju, a ni to na kraju nije upalilo.

Unatoč tome, svi će u opet u visokom postotku glasati za HDZ ili za HČSP ili tako nekoga, i u mome selu i u svim selima okolo. Posljedica je to iseljavanja i, dok je tako, ni HDZ ni HČSP nemaju razloga ništa mijenjati. Njima zapravo perfektno odgovara da pametni odlaze, pogoduje im negativna selekcija, nezaposleni i neobrazovani njihovi su najodaniji glasači. Bože sačuvaj da ih zaposle i školuju. Istina, obećavat će im napredak i blagostanje, ali im ga, sve da i mogu, neće dati. Jer u napretku i blagostanju se krije njihova propast.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 01:17