KLASA OPTIMIST

PIŠE ANTE TOMIĆ Tri ministra potjerana su poput kakvih nikogovića. Ovdje više nitko nije siguran...

Na fotografiji: Slaven Dobrović
 Goran Mehkek / CROPIX

Užasna je socijalna nesigurnost u nas. Takvo je gadno vrijeme došlo da nitko ne zna hoće li dobiti plaću idući mjesec? Ima li smisla uopće odlaziti na posao? Je li njegovo radno mjesto danas još uvijek tamo gdje ga je jučer ostavio?

“Danas je sjednica Vlade, tko zna kad će završiti. Nemoj me čekati s ručkom”, rekao je, na primjer, u četvrtak ujutro jedan ministar pozdravljajući se sa ženom, a ona je veselo kontala kako ima cijeli dan samo za sebe, kako će otići u šoping, ili na frizuru, ili popiti kavu s prijateljicom, ili možda nazvati ljubavnika. Sat i po kasnije po prilici ležala je na krevetu polugola i željna, samo u kratkom svilenom ogrtaču i čarapama s podvezicama, kad se s ulaza začulo škljocanje brave.

“Čekam te u spavaćoj sobi!”, dobacila je ona drhtavo, a na vratima se neočekivano ukazao njezin muž.

“Aaaa!”, vrisnula je ministrova žena kao da je vidjela sablast, pa skočila i sklupčala se na jastuku skupljajući krajeve ogrtača na prsima. Međutim, ministar je ušao kao da ništa čudno ne primjećuje, u cipelama i kaputu sjeo na rub kreveta, spustio aktovku na pod i odsutno se zagledao preda se.

“Ljubavi, otkud ti? Zar nije sjednica?”, upitala je žena kad se oporavila od šoka.

“Plenković mi dao otkaz”, šapnuo je ministar izgubljeno.

“Plenković ti dao otkaz?”, ponovila je ona zgranuto. “Pa kad?”

“Prije pola sata.”

“Pa kako? Je li on to može?”

“Nemam pojma.”

Ministar i njegova žena šutke su zurili nekoliko trenutaka jedno u drugo, kad je s ulaza odjeknuo razdragani uzvik:

“Juhu! Evo me!”

Ljubavnik ministrove žene pojavio se časak ili dva kasnije u spavaćoj sobi skakućući na jednoj nozi i skidajući nogavicu s druge. Tu se zaustavio kao gromom ošinut. Shvaćajući da ministar nije na sjednici, nego kod kuće, samo je zinuo.

“Plenković mu dao otkaz”, objasnila je ministrova žena.

“Plenković mu dao otkaz!?”, ponovio je ljubavnik zaprepašteno. “Ne možeš vjerovati. Je li to onda znači da je pala Vlada?”

Ministar je slegnuo ramenima, a zatim pogledao svoju ženu i njezinog ljubavnika. Još uvijek snažno pod dojmom otkaza, i dalje nije uočavao ništa nesvakidašnje, ni u prizoru polugolog nepoznatog muškarca u svojoj spavaćoj sobi ni da mu je supruga odjevena kao prostitutka.

“Šta je za ručak?”, upitao je po navici, tek da nešto upita.

“Rekao si da te ne čekam pa nisam ništa kuhala”, rekla je ona.

“Hoćeš da naručimo pizzu?”, predložio je ministar.

“Meni s kulenom i feferonima”, javio se ljubavnik besramno.

Takvu su prepast izazvali otkazi što ih je premijer Andrej Plenković u četvrtak oko podneva naprasno dao trojici ministara iz koalicijskog Mosta, da biste nakon toga zaista mogli zamisliti bilo što. Čak i neku priču poput ove. Ništa više nije uvrnuto ili blesavo. Plenkovićev nas je postupak, uvrnutiji i blesaviji od ičega, sve zatekao, pa i možda samoga Plenkovića.

Ako mene pitate, kad je predsjednik Vlade najurio trojicu suradnika, on možda nije dobro ni shvaćao što govori, niti je razmišljao o posljedicama svojih riječi. Činio se to kao jedan od onih trenutaka kad se u čovjeku nešto čudnovato otme iz mračne dubine nesvjesnog, kao kad na površinu ispliva mjehur zraka iz davno potopljene galije.

Politički analitičari hvale kako je sabrano, ne povisujući glas dao tri otkaza, ali meni upravo njegova mirnoća zgodu čini jezivijom. Da je Andrej Plenković udario šakom o stol, prevrnuo čašu, gađao nekoga kemijskom, pokazao bilo kakav znak bijesa i frustracije, to bi djelovalo normalnije od sabranoga: “Predlažem odluku o razrješenju ova tri ministra.” Iz Plenkovićeve ravnodušnosti izbija jedna očajna pomirenost, to je ton nekoga tko nema što izgubiti.

Kako bilo, dogodilo se nešto vrlo čudno. Tri ugledna i moćna muškarca potjerana su s posla kao da su kakve proleterske ništarije i nikogovići. Tri ministra završila su na ulici brže nego tri nevoljnice što za dvije i po tisuće mjesečno režu salamu u supermarketu. Treba li vam jasnije potvrde da nitko ovdje više nije siguran? Da se baš nad svima nama nadvija sjena propasti?

Dapače, pogledate li bolje, ministarska su zanimanja čak među socijalno ugroženijima. U posljednjih smo osamnaest mjeseci promijenili ministara i premijera koliko bi negdje drugdje dostajalo za dvadeset godina vladanja. Jedva što ste ministru upamtili ime, on je već lagano odjahao u suton. Vratio se natrag u anonimnost. Mjesec dana kasnije jedva ga prepoznate u autu.

“Ma, oprostite, jeste li vi ono bili u ‘Ljubavi na selu’?”

“Ne, žao mi je.”

“Onda ste nastupili u televizijskom kvizu ‘Potjera’.”

“Ni to.”

“Odakle onda ja vas znam?”

“Vodio sam Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku”, reče čovjek sramežljivo.

“Joj, da! Da, tako je, sad se sjećam. Pa kako vam je sad ovdje u Uberu?”

U ministarstvima se ljudi izmjenjuju takvom brzinom da bi možda bilo razumno to i ne kontati kao pravi, ozbiljan posao, već da se ministar uzme na mjesec ili dva kao sezonski radnik, da ga angažiramo preko Student servisa. Napokon, mnogi naši ministri i nisu osobito kvalificiraniji od studenata što okreću hamburgere. U bilo kojem McDonald’su, uvjeren sam, našli bi najmanje jednoga mladića ili djevojku što inteligencijom, poštenjem i marljivošću šišaju trojicu koje je Andrej Plenković u četvrtak otpustio.

Ne vrijedi se zbog toga uzbuđivati. Pa i ako sam Plenković ode, ni on nije vrijedan gubitka vašeg sna i apetita. Osvjedočili ste se, napokon, Hrvatska bez premijera i ministara znala je biti i uzornije vođena država nego s premijerom i ministrima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 14:26