PIŠE ELLA DVORNIK Za prijatelje biram ljude s ekstremnom poviješću, ‘oštećeni’ su za mene savršeni, ne vjerujem onima koji imaju previše prijatelja...

Svake dvije do tri godine doživim nekakav “životni slom”. Pritom ne mislim ništa negativno. Inače sam tip osobe koji siluje sve dok joj se ne zgadi i zatim prelazi na nešto drugo. Mijenjam mišljenja k’o čarape i osobnosti isto. Budući da u mojem životu nema umjerenosti, imam naviku naglo prestati s nečim i započeti nešto novo. To me čini jako nesigurnom i nepredvidivom drugim ljudima. Bude mi sve to jako zanimljivo i onda mi nažalost dosadi.

Dosade mi iste priče, isti problemi, ista rutina i predvidivost određenih ljudi i situacija. Nikada nisam imala nekog tko me mogao pratiti u stopu kako bi se reklo, uvijek bih pretrčala ispred pa što bude. I mnogo puta su mi ljudi rekli “ne možeš tako”, “to nije u redu”, “tako se ne živi”, ali ja zaista ne mogu reći da sam požalila ijednu takvu odluku.

Nekoć davno bila sam tip koji se vezao uz ljude do kojih mi realno nije baš toliko stalo. Više sam stvarala nekakvu naviku u prijateljstvu. Nitko od tih ljudi mi realno nije bio dobar prijatelj, u biti su mi radili više problema nego što su mi olakšavali. Našla sam se tako u nekoliko situacija gdje su prijateljstva naglo prestajala zbog nekih predjetinjastih drama, i onda bih shvatila da sam gubila vrijeme na ljude koji vremena nisu vrijedni. Sada tretiram ljude vrlo realno. Dajem koliko želim i ne očekujem ništa natrag, ne vežem se ni uz kog i ne vjerujem nikome. Ne vjerujem ljudima koji imaju “previše” prijatelja, jer ne vjerujem da postoji osoba koja je svima draga, i trudim se da moji prijatelji nisu međusobno povezani.

Biram ljude s ekstremnom poviješću, oni koji su za druge “oštećeni”, za mene su savršeni. Za sada su se takvi ljudi pokazali najboljima za prijateljstvo i jedino oni mogu biti u mojem društvu bez ikakvih osuda ili očekivanja.

Uskoro ću navršiti 27. Bliže sam tridesetima nego ikada. Ne osjećam se kao da imam 27, štoviše imam osjećaj da sam bliže 17 nego 30. Iako mi je život trenutno Disneyland, pa više nisam sigurna dugujem li i kojoj državi porez jer sam u svima manje od 4 mjeseca u godini, i to mi je dosadilo. Dosadio mi je London, dosadio mi je Zagreb. Dosadili su mi ljudi, razgovori, putovanja. Sve mi se nekako prorijedilo i postalo mi je monotono. Neke stvari koje su me prije jako veselile i koje su mi bile uzbudljive, dosadile su mi i nema gore stvari nego kada ti se to dogodi. Sjedila sam tako neki dan i zurila kroz prozor sa 80. kata londonskog hotela i pokušala sam sama sa sobom porazgovarati o svemu tome.

Ne veseli me više ni hotelska soba, ni aerodrom ni avioni, svaki drugi dan ih gledam. Blog više i ne stignem pisati jer sam non-stop na putu s užasno gustim rasporedima i jednostavno nemam vremena sjesti i posvetiti se onome što mi je na kraju krajeva i najdraže u svemu tome. I što čovjek ima kad ne može raditi ono što voli? Kada pretjera u svemu i izgubi uzbuđenje i strast? Nema ništa… samo naviku. Tako je i u ljubavi.

Odlučila sam da je krajnje vrijeme da si posložim prioritete u ovom svojem poslu. Ne mogu svaki vikend biti u nekoj drugoj državi, ne mogu živjeti iz kofera. Zadnja dva mjeseca se nisam raspakirala. Iako drugima zvuči kao nekakva bajka, takav život zna biti jako usamljen. Nekad se zaletiš i tako si organiziraš nekoliko mjeseci putovanja unaprijed, ne razmišljajući da možda nećeš moći sve to postići. Ja sam za Božić, kad nije bilo posla, prebukirala svoje vrijeme prije ljeta do te mjere da nemam apsolutno nimalo vremena za išta drugo osim razgledavanja. Međutim, ako pretjeraš u nečemu, to nije dobro. Nije zabavno kada si toliko umoran da više nisi ni uzbuđen. Kada te ono što te prije najviše veselilo, sada u najmanju ruku zamara.

Ja jako volim pisati svoj blog. Nekako mi daje odušak, smiruje me, ali kad trebam napisati 30 postova tjedno, postane mi naporno. Sada po mjesec dana zna biti prazan jer mi treba vremena da sve prebacim i sredim i uredim kad se vratim s putovanja, i ne sviđa mi se to, to nije poanta.

Rekla sam si zato da ću sada otputovati to sve što imam do ljeta u predsezoni i nakon ljeta si više neću dopustiti da svaki vikend odlutam nekamo. Ta putovanja po dva-tri dana u gradovima znaju biti jako umarajuća, moram si posložiti putovanja da budu kvalitetna i da ih pritom doživim u punom sjaju. Vrijeme između mogu iskoristiti radeći neke druge stvari koje volim, kao što su videi ili postovi nevezani uz putovanja, mogu možda naučiti kuhati ili nešto drugo, i onda kada mi dosadi biti doma, e onda se fino izguštati na nekom putovanju kako spada.

U svakom slučaju, treba biti barem malo bolje organiziran i malo umjeren. Super je živjeti život punim plućima, ali nekad i to postane naporno pa samo želiš sjesti na kauč i čitati knjigu sedam dana. U životu treba zaista biti umjeren, nije dobro pretjerivati ni u čemu. To je jedan od razloga zašto ne zavidim bogatim ljudima. Što veseli čovjeka koji ima apsolutno sve? Meni se to čini kao poprilično monoton život bez mnogo uzbuđenja.

Svakom čovjeku potrebno je “dovoljno”, sve iznad i ispod toga treba dolaziti u fazama i kao lekcija ili blagoslov. I blagoslovljena sam što mi je život omogućio da radim ono što volim, ali sam i naučila da ako to previše radiš, malo manje voliš. Želim vam svima umjerene praznike!