LINIJA ŽIVOTA

PIŠE JELENA LOVRIĆ Hrvatska će na izborima odlučivati o svojim civilizacijskim sidrima. Birat će između slobode i neslobode

 Dragan Matić, Goran Mehkek/CROPIX

Bit će to nimalo rutinski izbori. Pred Hrvatskom je dosad možda najneizvjesnija, pa stoga i dramatično zaoštrena izborna odluka. Kampanje su uvijek napumpane kao da je riječ o pitanju života ili smrti. Ali ovoga puta zaista nismo daleko od toga. U 25 godina višestranačja malo je bilo važnijih izbora. Predstojeći mogu imati karakter povijesne prekretnice. Na stolu su pitanja mnogo bitnija od onih hoće li zemljom vladati ljevica ili desnica. O čemu će to Hrvatska na skorim izborima zapravo odlučivati?

Na prvoj razini riječ je o izboru između Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka. Parlamentarni su izbori postali jako, neprirodno personalizirani. Kao da je riječ o izboru između dvije političke ličnosti, a ne dvije političke opcije. Sužavanje fokusa lako je objasniti. Njih su dvojica jedini izgledni kandidati za premijera. Usto, obojica su svoje stranke pretvorili u vlastite slijepe sljedbe. HDZ je danas isto što i Tomislav Karamarko. Kao što je i SDP jednako Zoran Milanović. Oni diktiraju političku agendu, kao i ukupnu kadrovsku vertikalu. Izborne su liste nakrcali svojim prijateljima i poslušnicima. Činjenica da je Hrvatska prisiljena birati između njih dvojice govori prije svega o bijedi hrvatske političke elite. Jer, u ovom slučaju sasvim sigurno nije riječ o sudaru političkih titana.

Premda su cijelu političku scenu zagušili svojim borbenim pokličima, kristalno je jasno da se ovdje nije namjerio junak na junaka. S mnogo se više razloga može govoriti o srazu dva politička antiheroja: jednog autista koji je potkraj mandata postao žestoki populist i jednog konspirativca koji politikom pokušava upravljati iz sjene i mraka, bježeći s javne scene. S jedne strane, nesumnjivo inteligentan, dobro obrazovan i diplomatskom karijerom glaziran zagrebački fakin, koji se više voli tući nego raditi i gardom ekstremnog narcisa skriva vlastite komplekse. S druge strane, prema poslu jednako komotan, ali uvelike provincijalan lik, vrijednosno i karijerno formiran u bigotnim crkvenjačkim krugovima i rigidnim obavještajnim službama, koji politiku prakticira kao permanentni rat protiv uglavnom izmišljenih neprijatelja.

Kako raste strah od Karamarkova desnilom zadojenog prijekog suda, tako se Milanović sve češće doživljava kao jedini branitelj ne samo ljevice, nego i dostignutih civilizacijskih standarda, nekakve građanske i pristojne Hrvatske. Premda nikada nije bio ljevičar i nikada nije znao funkcionirati kao faktor kohezije. Ali šef mu je HDZ-a omogućio taj status. Snažno je pomogao njegovu uzgonu. Milanović, istina, ne okuplja, ali Karamarko antagonizira. Istraživanja koja smo prethodnih dana objavljivali pokazuju da je prihvaćenost aktualnog premijera veća od kapaciteta njegove stranke, pa i koalicije. Dok šef HDZ-a istodobno nikako ne uspijeva postati vođa desnice. Desnica je danas bez lidera, ne zato što Karamarko ne bi baratao desničarskom retorikom, dapače, u tome je postao pravi šampion, nego zato što nije sposoban stati na čelo kolone, karizma mu je nikakva. Izborna se kampanja, dakle, pretvorila u žestoki duel između jednog instant lidera i jednog nikad lidera.

Na drugoj razini izborna se utakmica pokušava predstaviti kao veliki sraz političkih, prije svega gospodarskih programa. Što bi Hrvatskoj, s obzirom na dramatične ekonomske okolnosti, moralo biti prioritetno. Ali tu se zapravo nema što birati. I SDP-ova i HDZ-ova koalicija javnosti prodaju mačka u vreći. Ekonomski su im programi slični. Sličan je i napor da se što više sakrije od javnosti. Iz objavljenog, naime, o stvarnim se namjerama ništa ne može saznati. Milanović se svog izbornog Plana 21 ni dosad nije držao. HDZ-ov naveliko najavljivani gospodarski program nitko nije vidio. Javnosti je predstavljena samo lista lijepih želja. Između ljutih konkurenata nema u tom pogledu nekih velikih razlika. Pogotovo ih nema u odnosu prema reformama. Na obje strane o tome šute kao zaliveni. Javnosti će obećati brda i doline, ali ni spomena odakle pare, kako će se ta njihova Potemkinova sela financirati.

Vladimir Gligorov, uvijek brutalno iskreni analitičar Bečkog ekonomskog instituta, tvrdi da SDP laže kad govori da su rezovi i reforme već odrađeni, dok će za HDZ-ov program reći da je prazan, nerealan i populistički. Ključne političke stranke i koalicije puštaju maglu i složno skrivaju što bi se na ekonomskom planu nakon izbora zaista moglo događati. Zato objavljene programe, zbirke bajki za izborno drogiranje javnosti, ne treba uzimati ozbiljno. Ali, izostanu li reforme, kako se iz njihovih deklaracija može razumjeti, Hrvatska će nakon izbora vrlo vjerojatno biti izložena diktatu konglomerata vanjskih faktora: EU-a, međunarodnih političkih i financijskih struktura. Primjer Grčke pokazuje da neće moći birati. U pola godine slomili su Alexisa Tsiprasa, pa će i novog hrvatskog premijera, ma tko on bio. Bivši ministar Borislav Škegro ironično konstatira da nema straha od loših stranačkih programa, jer nijedan od njih neće dobiti šansu da se realizira. “Lugar iz Bruxellesa donijet će svoj program. Njega će provoditi hrvatska vlada, koja god bila.” U suprotnom, zavrnut će se financijske slavine, neće biti servisiranja postojećih dugova, presušit će bankomati...

Kako stvari sada stoje, kao osnovna dilema predstojećih izbora nameće se odluka koja se tiče primordijalnih, pretpolitičkih vrijednosti. Nije riječ o izboru između ideoloških blokova, pa ni svjetonazora, nego će Hrvatska na predstojećim izborima odlučivati o svojim civilizacijskim sidrima. Birat će između slobode i neslobode. Potvrdit će ili osporiti demokratski karakter države. To je izbor koji je pred naciju postavio Tomislav Karamarko, koji upravo na tom planu najavljuje promjene. U prvom redu radikalan otklon od dostignutih standarda sloboda te građanskih i ljudskih prava. Jedno vrijeme on je to nazivao lustracijom, ali s vremenom iz njegovih se izjava moglo razumjeti da šef HDZ-a ne zagovara obračun s najzloćudnijim ostacima obavještajnog aparata bivše države, nego zapravo najavljuje pravu “kulturnu revoluciju”. Teror jedne partije nad cijelim društvom.

U više navrata HDZ je javno deklarirao svoju namjeru da s osvajanjem vlasti preuzme ne samo upravljanje državom, nego i kompletnim društvom. Kao da je to najnormalnije, Karamarko se na sva usta hvali da će kao premijer diktirati društvene procese. Najavljuje lobotomiju i inženjering ljudskih duša. Dominacija je politike u Hrvatskoj i dosad bila prevelika. Šef je HDZ-a dodatno kani pojačati. Politički će podjarmiti i okupirati sve društvene strukture. Nakon što je zaprijetio Državnom odvjetništvu pa slobodi medija, preko riječkog kazališta najavljuje suspendiranje umjetničkih sloboda. Lustraciju, odnosno progon iz javnosti navijestio je uglednim intelektualcima koje je po vlastitom ukusu proglasio nepodobnima. Hrvatskoj će, kaže, određivati što ima misliti. Želi vladati glavama građana zato što je takvim policijskim umovima sumnjivo sve što ne kontroliraju, sve što slobodno raste i cvate. Zato neprestance prebrojavaju i provjeravaju ljude, tragaju za nedomoljubnim elementima, nedovoljno dobrim Hrvatima, državnim neprijateljima. Na žalost, takav je diskurs odlika zatvorenih, a ne demokratski otvorenih društava. Prevlada li, Hrvatska će reducirati indeks već osvojenih sloboda, političkih, društvenih, možda i individualnih. Bio toga svjestan ili ne, ali Karamarko zagovara povratak u ozračje totalitarnog sustava.

Čudna je stvar s tim velikim Hrvatima i samozvanim čuvarima domoljublja. Dok s jedne strane rone krokodilske suze nad slabim demografskim pokazateljima i svaki su porod spremni honorirati s tisuću eura, istodobno će velike dijelove nacionalnog korpusa bez milosti škartirati.

Šef HDZ-a tvrdi da bi s njegovim dolaskom na vlast broj Hrvata narastao na pet milijuna, ali on bi istodobno dobru polovicu nacije prekrižio i amputirao. Njegovo hrvatstvo nije inkluzivno, nego je isključujuće. Samokastrirajuće.

Dok se otvarajući kampanju, na prvom HDZ-ovom predizbornom skupu u Osijeku, Tomislav Karamarko prigodno izjašnjava, kako je rekao, protiv ideologije podjela, kor njegovih rasova zborno grmi: satrat ćemo, zgazit ćemo, razvalit ćemo, demolirat ćemo... Koga? Pa naravno, one koji nisu s njima.

Možda se sve to na koncu pokaže predizbornom varkom, pumpanjem adrenalina radi dizanja vlastitih birača, možda nakon izbora okrenu ploču, ali to je tek jedna od mogućnosti.

Zoran Milanović s pravom govori da HDZ nikada nije bio gori. Njegova je tragedija da bi ga i takav, nikad gori, HDZ na koncu mogao pobijediti. Nije sramota izgubiti od boljega. Ali od gorega...?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 10:49