PIŠE JELENA VELJAČA Model braka dugo je bio 'ona pegla dok on gleda vijesti, ona kupa dijete dok on puši...' Sada žene mogu živjeti kako žele

Mnogo je ljudi dugo, čak i u generacijama naših roditelja, čak i u generacijama između nas i naših roditelja, čak i u našem stoljeću koje tako kratko traje, živjelo onako kako su im rođenjem zadale rodne uloge. To ne uključuje samo ono što se u velikoj većini obitelji prešutno podrazumijeva i danas - da žena mari samo “za kuću”, da je briga o djeci na majkama većinu vremena, da kuhaju, da peru i čiste, da je stanje stana ogledalo njezine vrijednosti, da su submisivne, bez vlastite imovine i automobila na svoje ime, iako sudjeluju u financijama paralelno dok podižu mladunčad. To je uključivalo i spolnost. Naprosto, rođena si kao žena?

Rođena si, dakle, za rađanje, za produženje vrste, za poneko ljepljivo magično ljeto, ako si jako sretna ili ako se okolnosti tako poslože, možda i dva, tijekom kojeg će se oko tebe plesti igra zavođenja, pokoji seks na plaži bez zaštite, ali i bez orgazma, koji možda već ujesen završi vjenčanjem, a možda i ne, ali to je ukratko to od čarolije života i životnih odabira. Jer vrlo brzo i one mladenačke ljubavi i ljubavi koje spaja geografija bliskih fakulteta postanu bolno ponavljajući model braka kakvog jedino poznajemo - ona pegla dok on gleda vijesti, ona kupa dijete dok on puši, ona je nesretna dok njega nije briga.

Pa kad me je prije jedno godinu-dvije dobar prijatelj kojem se žena odmetnula opisanom modelu i muškom rodu pitao, čak ne ljutito, ni povrijeđeno, za što mu dajem doista veliku medalju za hrabrost i još veću za dostojanstvenost, nego iskreno zainteresirano, kako to da se sve više žena upušta u veze sa ženama, palo mi je na pamet samo jedno - sada, konačno, mogu živjeti onako kako žele. I ja sam tada, pomalo nezainteresirano, to pripisala činjenici da mnoge od nas svoje prave spolne prirode zatomljuju, što pred drugima, što pred sobom, ne samo zato što je tako lakše ili očekivano, nego i zato što, zapravo, nikad nisu ni pomislile da ih zanima nešto drugo.

Nisu stigle od silnog očekivanja društva, naime, promisliti o tome što to one to doista žele, a zbog silnih promotivnih poruka koje nam se od rođenja šalju (pogledajte pod: biti princeza, biti spašena princeza, biti lijepa, biti mršava, biti zaljubljena, biti uredna, biti ponizna, biti pristojna, biti počešljana, biti udana, biti trudna, biti vesela majka koja zna raditi srca i od gline i od brašna), jednostavno nam bilo što ekstremno drugačije od reklame za Coca Colu, koja je, osim što se razlikuje u tehnici, zapravo istog sadržaja već cijelo stoljeće, nije ni u fokusu.

No, u ove dvije godine, koliko je prošlo od postavljenog mi pitanja, čula sam od prijateljice prijateljičine prijateljice, od mamine strine iz Danske, od profesoričine kćeri itd, priče o tome kako se žene u kasnim tridesetima i četrdesetima, nakon razvoda ili propalih heteroseksualnih dugačkih veza, sve više odlučuju za partnerstvo sa ženama. Prestalo je to biti statistička “nije znala da je lezbijka, a sada je shvatila” greška, postalo je nešto puno neočekivanije toga.

Događao se odjednom, naravno, većinom u svijetu, ali sve više i u ovoj žabokrečini, slobodan izbor partnerica ne nužno i ne samo prema spolnim, nego i prema emotivnim potrebama osobe koja bira. Ponuda na drugoj strani, naime, jednostavno više nije dovoljno dobra, a kupovna moć žena je, srećom, sve veća i veća. Pod “kupovna” dakako mislim na stupanj ekonomske neovisnosti, stupanj obrazovanja i na povezivanje sa svijetom zahvaljujući dostupnoj literaturi, dostupnim putovanjima, filmovima i televizijskim serijama koje pričaju inspirativne priče i dokazuju da život može biti nešto drugo, te novim tehnologijama.

Živimo u doista nevjerojatnom trenutku za žene - postajemo hrabrije, glasnije, verbalnije, vidljivije, povezujemo se, dijelimo iskustva. Muškarci su traljavo dočekali ovu emotivnu revoluciju. Čak i oni koji su ispravno postavljeni, čak i oni u koje vjerujemo, čak i naši očevi, sinovi, muževi, čak i najbolji od njih imaju izazova s prihvaćanjem novog poretka u kojem su, konačno, ženske potrebe prema važnosti stavljene na isto mjesto na kojem su muške potrebe stoljećima. I uopće me ne čudi što neke od nas nakon dobrog broja natezanja s frajerima koji se bore sa svojim kompleksima, s očekivanjima vlastite obitelji, s ljubomorom, s dinamikom moći u odnosu, s kastracijom zbog toga što ona više zarađuje, bolje izgleda, brže poentira foru ili bilo što od nečega što ste i same doživjele u svojoj vezi, pomisle:

‘Ali bolje me razumije ona’. Nakon katastrofalnih veza koje izgledaju kao iz lošeg TV križanca fikcije i reality programa, u kojima se odjednom nađeš upetljana u borbu protiv birtija, teretana, nekih ženskih imena s emotikonima kraj imena ili naprosto s nemogućnošću tvog partnera da prihvati da se svijet promijenio i da se sada, po prvi put od Isusa Krista, svijet obraća i nama, i da smo se mi za to izborile.

Jako mi je teško pisati tekst o svjesnoj odluci da neka žena želi biti u partnerskom odnosu iz partnerskih, a ne nužno samo seksualnih razloga, jer se panično bojim da ne uvrijedim žene koje su oduvijek jedino i isključivo privučene ženama. Ali događa se taj nevjerojatni, za mene sladostrasni fenomen koji je dio zanimljivog “crni labud” momenta u evoluciji, koji muški znanstvenici očito nisu predvidjeli, što iz straha, što iz puke indolencije - jednostavno, želimo bolje.

I, paradoksalno, žene se tako ničega ne odriču - ni seksa, ni sigurnosti, ni zaštite, ni ekonomske stabilnosti. Moja urednica s druge strane spolnosti (od moje) upozorila me je da pripazim da ne esencijaliziram žene, jer nisu sve ni vesele, ni emotivne, ni pune razumijevanja, i kaže da bi ona ipak ovaj novi oblik partnerstva nazvala novim valom izbora heteroseksualnih žena. A meni se čini da negdje daleko na obzoru postoji svijet u kojem spolnost nije određujući faktor identiteta.