PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Povijest španjolske gripe: privatna i društvena povijest čovječanstva

Malo što će me u selidbi sa Sepetarevca tako dojmiti kao otkriće one dvolisnice trgovačkog papira, na kojoj je Franjo Rejc pisaćim strojem ispisao kratku autobiografiju, iz koje ću doznati podrijetlo srčane astme, koja će ga ubiti početkom listopada 1972. Pedeset i četiri godine ranije, u ljeto 1918. prebolio je španjolku (španjolsku gripu, groznicu…), koja mu je, najvjerojatnije, oštetila srčani mišić, što će liječnici krajem pedesetih i početkom šezdesetih dijagnosticirati kao srčanu astmu, ne ulazeći u pretpovijest pacijentova stanja. Danas se termin srčana astma (kardijalna astma) više ne koristi, budući da se i ne radi o jedinstvenoj bolesti, nego o simptomu otežanog disanja u bolesnika kojima je, iz različitih razloga i zbog različitih bolesti, oslabio srčani mišić, a pretpovijest bolesti više se ne zanemaruje, jer je u njoj, možda, ključ izlječenja.

Okolnost španjolske gripe meni je, pak, važna zbog ovoga: ona kapljična infekcija iz 1918. zbila se četrdeset i osam godina prije moga rođenja. Da Franjo Rejc nije bio relativno otporan na virus kojim je zaražen, da su uvjeti u zarobljeničkom logoru bili lošiji ili da naprosto nije imao sreće, pa da je podijelio sudbinu između pedeset i sto milijuna ljudi koji su u svijetu tokom sljedeće dvije godine i u tri naleta epidemije umrli od ove bolesti, ne bi postojali uvjeti da se ja u svibnju 1966. rodim. Ali nije me to dojmilo u mom otkriću, nego nešto drugo: da je mog djeda mašila bolest, od koje je u te dvije godine oboljela trećina čovječanstva, ili da mu nije “otišla na srce”, pa da nije umro 1972, nego da je poživio sljedećih desetak godina, pa da je doživio godine u kojima mu je umirao otac, umjesto da ode s jedva navršenih sedamdeset i pet, drukčiji bi bio i moj život. Uz njega bih stjecao druga znanja, drukčija bi mi i bogatija bila imaginacija, možda bih imao veće samopouzdanje, ne bih sklanjao pogled, težio provaliji, lako gubio samopouzdanje… Franjo Rejc bio mi je više od djeda, bio je ono što mi moj otac nije mogao biti.

I tako, premda je nisam doživio, španjolska je gripa važna okolnost u mom životu. Toliko važna da je već upitna i sama konstatacija da je nisam doživio. U određenom smislu, slučajno otkriće anamneze djedove srčane astme, dovodi u pitanje službeni datum moga rođenja, budući da su se važni događaji u mom životu zbivali već u ljeto 1918.

Malo po stogodišnjici početka epidemije španjolske gripe, a u vrijeme sezonske epidemije gripe u siječnju 2019, objavljena je kod zagrebačkog V.B.Z.-a i u prijevodu Petra Vujačića knjiga britanske znanstvene novinarke Laure Spinney (1971.) “Blijedi jahač”, podnaslova “Kako je španjolska gripa 1918. promijenila svijet”. Izvanredno napisana društvena povijest bolesti, povijest pojma i fenomena, s antropološkim, sociološkim i kulturološkim uvidima, ova knjiga je svojevrsni, posve neočekivani nastavak onoga što je najavljeno na onoj dvolisnici trgovačkog papira. Otkriće sa Sepetarevca je, naravno, privatno, ali i povijest španjoloske gripe, kao i svaka povijest bolesti, je privatna. Tiče se bolesnih, njihovih obitelji, a tek posredno zajednice. Epidemija španjolke nije se proširila samo na Antarktik, budući da tamo nema ljudi. Za razliku od rata, čije žrtve bivaju inkorporirane u kulturu zajednice, bolest je privatna stvar. Nigdje ne postoji spomenik žrtvama španjolske gripe, premda je sasvim moguće da je njihov ukupni zbroj veći od ukupnog zbroja žrtava u oba svjetska rata. Netko će reći da su ovi ratovi, za razliku od epidemije španjolske gripe, mijenjali društvene zajednice, države i civilizaciju. Laura Spinney, međutim, pokazuje kako je španjolka mijenjala upravo zajednice, države i našu civilizaciju. Ono što epidemija, međutim, nije imala i po čemu se bolesti, pogotovu one brze, nagle i kratkotrajne, razlikuju od ratova, jest velika zajednička pripovijest, epska naracija, pouka za ustavnu preambulu, svjedočenje kolektivnog identiteta. Bolest je uvijek privatna stvar.

Ali evo što sve u bolesti nije privatno, a što saznajemo iz ove knjige. U vrijeme kada se zaraza širila Europom trajale su finalne vojne operacije na svim frontama, lomio se prethodno neizvjestan ishod Velikog rata. Masovno su od španjolke umirali francuski i njemački vojnici, a da se ni na jednoj ni na drugoj strani o bolesti nije znalo gotovo ništa. Pomor je bio takav da je broj mrtvih po rovovima, stacionarima i vojnim bolnicama uveliko nadmašivao broj onih koji su u isto vrijeme ginuli u borbama. Ali na obje strane - ili na svim zaraćenim stranama - vojna je cenzura učinila sve da se vijest o bolesti na linijama fronte slučajno ne proširi. Tako je, posve logično, morala biti zatajena i ona druga vijest: o bolesti u pozadini, koja se širila po gradovima i selima, morila čitave obitelji, ulice i gradske kvartove, a da nije riječju spomenuta.

Španjolska je, stjecajem okolnosti, ostala neutralna u oba svjetska rata, tako da za Velikog rata u Španjolskoj nije bilo vojne cenzure. I kada se gripa s istoka proširila - a sve velike epidemije su kroz povijest stizale s istoka - kada je, dakle, u Španjolsku došla iz Francuske i Njemačke, tamošnje su se novine raspisale, nadigla se velika dreka, te se prvi put po Europi raščulo za bolest. I naravno, kako su samo Španjolci o njoj pisali i govorili, tako su Francuzi, Nijemci i svi ostali uključeni u Veliki rat, po logici vijesti bolest nazvali španjolskim imenom. Najprije španjolska groznica, a u nas, skraćeno, i španjolka, a poslije, kada je riječ gripa ušla u širi opticaj, i španjolska gripa.

Naravno, Španjolce je to frustriralo. Kako i neće, pa oni ne samo da bolest nisu skrivili, nego im je ona došla iz komšiluka. Ali kako će oni to znati, kad je posvuda vladala vojna cenzura. Dana 29. lipnja 1918, nekako baš u vrijeme kada će se Franjo Rejc razboljeti, španjolski ministar zdravlja Martin Salazar je u Kraljevskoj nacionalnoj liječničkoj akademiji u Madridu objavio da nigdje u Europi nije zabilježena bolest koja, eto, pomori Španjolsku. U prvi mah bolest je po lakokazališnoj hit predstavi nazvana napuljskim vojakom. Karakteristično je, međutim, da je ova bolest širom svijeta imenovana po istom principu, tako što bi ponijela ime prvih susjeda ili stranaca koji se za bolest smatraju krivima. U Senegalu bila je to brazilska gripa, u Brazilu je bila njemačka, a u Danskoj bolest s juga. Poljaci su je nazivali boljševičkom bolešću, Perzijanci engleskom, dok su Japanci, gle čuda, španjolsku gripu nazvali sumo gripom. Nije što su im hrvači bili nešto krivi, nego se epidemija pojavila u vrijeme nekog hrvačkog prvenstva.

Kada bi se našao netko da napiše našu lokalnu povijest španjolske gripe, zacijelo bi se u njoj našlo mjesta za Milana Steinera, hrvatskoga slikara i crtača, jednoga od meni najvažnijih naših umjetnika. Tako se u povijesti Laure Spinney našao secesijski klasik i veliki crtač Egon Schiele, s onom njegovom slavnom, nedovršenom slikom, kojoj sam nije nije dao naziv, ali je svi zovu “Obitelj”. Riječ je o autoportretu zemljanih boja, koji izvire iz tame, gole i koščate figure, kojoj među nogama sjedi mlada žena, kojoj je među nogama dječačić. U slučaju da ništa prethodno o njoj ne znamo, lijepa, veoma nježna i pomalo tužna slika. Sve što bi moglo izazvati ovodobne ćudoredarstvenike vješto je skriveno, osim golih ženskih grudi.

To je slika sa Schieleova posmrtnog štafelaja, posljednja na kojoj je radio prije smrti. Umro je s navršenih dvadeset i osam. Tri dana ranije umrla je Edith. Bila je u šestom mjesecu svoje prve trudnoće. Ona je žena sa slike. Dječačić među njenim nogama nije, međutim, njihov nerođeni sin, nego je Egonov mali nećak Toni. I gotovo posve je nevjerojatno da je slika nastajala nakon Edithine smrti. Ali gledatelji kojima nikada nije dosta drame, a s njima i Laura Spinney, žele vjerovati da je slikar sve ovo naslikao da bi odmah zatim i sam umro, kao nemoguć i nevjerojatan autoepitaf i autonekrolog.

Ljudi ne prepoznaju čudo, pa im zato čuda nikad dosta, nego išću nešto veće, čudnije i čudovišnije. A veliko je, da veće ne može biti, već to što je baš ovakvu sliku slikao dok su svi još bili zdravi, a Edith je čekala dijete. Slikar je požurio, pa je Tonija stavio na sliku, umjesto da pričeka vlastitu kćer ili sina. Nije znao da nema vremena. I tako je nastala slika obitelji koje nikad neće biti, slika koja savršeno precizno i istinito dopričava povijest španjolske gripe.

“Blijedi jahač” je u cjelini vrlo zanimljiva, a nekima i važna knjiga. Meni, recimo. Našavši onu djedovu autobiografiju s kratkom bilješkom o preležanoj španjolki, ušao sam u Schieleovu sliku.