SUMNJIVO LICE

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Šuti li hrvatska vlast iz straha ili zato što misli isto što i Mikromusolini

Benito Mussolini i Gabriele D'Annunzio
 Profimedia, AKG

Nakon što sam obišao izložbu o D’Annunziju i njegovim šatorašima iz 1919, odlično dizajniranu i postavljenu u veličanstvenim prostorima bivše peškarije, prvo što mi na um pada je ovo: da su kojim slučajem Srbi, ili Srbijanci, kako se to u podcjenjivačko-šovinističkom diskursu vladajućih hrvatskih politika i podložnih im medija i pojedinaca kaže, kojim slučajem priredili ovakvu izložbu na temu nekoga svog, istina primitivnijeg i rudimentarnijeg Danuncija, i njegova stvarnog ili metaforičnog osvajanja nekoga danas hrvatskog grada, nadigla bi se do Bruxellesa i New Yorka sva hrvatska politika, kako desna tako i lijeva, u domoljubnoj misiji zaustavljanja srpsko-srbijanskih prisezanja za hrvatskim teritorijem, poviješću, identitetom. Sjetimo se samo kako je ministrica Andrea, pardon Nina Obuljen Koržinek energično nasrnula na svoga srpskog parnjaka s ambicijom pohrvaćenja Nikole Tesle i Ive Andrića. Pa zašto, majku mu, gospođa sad šuti kao kamena dubrovačka svinga na ovu tršćansku izložbu, koja se ne bavi dvojicom ljudi, nego cijelim jednim gradom?

Dva su moguća odgovora. U dobrohotnijoj, optimističnoj varijanti, hrvatska politika šuti na najnoviju danuncijadu kao što je prešutjela i prethodne talijanske i madžarske kulturno-umjetničke i povijesno-historijske akte komadanja Hrvatske, njezina teritorija i kulture, naprosto zato što se Talijana (kao i Madžara) plaši. U manje dobrohotnoj, a možda i realističnoj varijanti, hrvatska politika šuti na vrlo živahne teme talijanske Dalmacije, Istre i Rijeke zato što Matea Salvinija, zvanog Mikromusolini, najizglednijeg kandidata za Ducea još otkako su partizani prošlog Dučea objesili naglavce kao prasca, doživljava politički, ideološki i duhovno bliskim, kao i Viktora Orbána, uostalom.

O tome što se može vidjeti na izložbi, ali i, što je vjerojatno i važnije, kako je izgledao D’Annunzijev pothvat iz 1919, kakva je bila talijanska politika tog doba i na koji je način tretirala Slavene - neka se vladajući u Hrvatskoj ne uvrijede, ali Hrvati su također Slaveni, kao i, da prostite, Srbi - briljantan je tekst u Magazinu od 7. rujna objavio Jonathan Bousfield, britanski novinar, pisac i putopisac, kojeg je život naveo u Zagreb, te ga uputio na hrvatsku kulturu, što bi, i to da se razumijemo, da je u Hrvatskoj pismenih, i da hrvatski politički i ini prvaci doista vole i poznaju svoju zemlju, i da joj žele dobro, svakako bilo važnije od dolaska u Zagreb i u Hrvatsku Ivana Rakitića Rakete i svih drugih športskih prvaka i šampiona puke tjelesnosti. Pamet je ljudska, međutim, ograničena, za razliku od gluposti koja je bezgranična. Pa trči od gola do gola, od korner zastavice do korner zastavice...

Gabriele D’Annunzio bio je sjajan hohštapler, protoavangardist i protofašist, militarist i vrlo moderan čovjek. Ne samo da je u ono vrijeme bio moderan, nego bi takav bio i danas. Zalagao se za revolucioniranje tradicionalnih vrijednosti, za paradoks. I umro je, Bog da mu dušu prosti, od sifilisa. Njegova riječka kampanja, vođena pod borbenim sloganom “Fiume o Morte”, predstavlja se kao bizaran povijesni incident s kraja Velikog rata, kao jedna - ovaj put desna i nacionalistička - u nizu lokalnih revolucija, koje su redom završile propašću, i koje su djelovale kao tektonsko smirivanje tla nakon velikog potresa, i kao utopijski pokušaj da se na ruševinama staroga svijeta napoprijek sagradi novi, i to na najluđim, najšašavijim, najnemogućijim pretpostavkama. U Rijeci D’Annunzio je zamislio korporativnu državu, temeljenu na devet - što bi Tuđman rekao - stališa. I desetom koji čine nadmoćni muškarci, nadljudi, hrvatski: ibermenši, ratni heroji, pjesnici i glazbenici… Bio je to samo početak, s jednako urnebesnim nastavkom.

“Danuncijada: romansirana kronisterija riječke tragikomedije 1919.-1921.” naslov je jednog od zanimljivijih romana-kronika hrvatske književnosti, skrajnut i nepročitan, kao i većina onoga istinski vrijednog u hrvatskoj književnosti. Autor Viktor Car Emin knjigu je objavio u pravi čas, godine 1946, a D’Annunzijevu je akciju prikazao kao kontinuirani histerični ispad jednoga čovjeka, koji je, i ispad i čovjek, privlačio sljedbenike. Rečeni ispad je, međutim, prestao biti povijesna bizarnost kada je bivši socijalist Benito Mussolini u D’Annunziju, u njegovoj književnoj i umjetničkoj imaginaciji, ali i njegovoj političkoj koncepciji i histeričnom načinu djelovanja pronašao svog uzora. I to je ona tačka u kojoj i tršćanska izložba postaje problematična. Vesela, razdragana, avangardna, završava prizorom džinovske talijanske zastave, bez riječi ili slike uvida u Drugog, u te jebene riječke druge, u Hrvate i ostale Ugre i Slavene koji su podnosili šesnaest mjeseci D’Annunzijeve histerije. Oni su nebitni, oni ne postoje, kao što iz dominantne današnje hrvatske perspektive ne postoje Srbi, pa se onda predsjednici dogodi da Hrvate u Varšavi označi najvećim antifašistima u Drugome svjetskom ratu, što je trebala biti svojevrsna samohvala, a nije bila naprosto zato što su ti antifašisti bili oni prešućeni, ukinuti, nestali hrvatski Srbi.

Proizlazi li iz tršćanske izložbe, ili općenito iz novotalijanske legende o D’Annunziju, to da je Rijeka ustvari talijanska ili da bi u budućnosti, ako se okolnosti sretno rasporede, Rijeka ponovo trebala biti dio Italije? Odgovor, naravno, nije izričit. Zasad, prikazuje se samo zgodna i literarno strašno privlačna, povijesno i psihosocijalno bogata i raskošna legenda o 1919, koja će u publici probuditi maštarije o staroj domovinskoj i nacionalnoj slavi, pune melankoličnih reminiscencija, stvarnih i fantomskih sjećanja i osvajajuće nostalgije. Iz tih, najednom oživjelih nostalgičnih razloga Rijeka ponovo biva talijanska. A od te emocije, od maštarije, pa do ozbiljne ideje o tome da Rijeka pripada Italiji nije tako dug put. Pogotovo uz Mikromusolinija, koji, kako čujemo ovih dana, najavljuje, ni manje ni više, nego “marš na Rim”.

Ali zašto sam ja, zapravo, išao u Trst, na izložbu? Zato što bih u Trst išao i inače, da prošetam gradom, da se nadišem Svijeta, kao što to i inače činim. A s izložbom je problem što sam vidio upravo ono što sam očekivao da ću vidjeti. Samo nešto oskudnije u postavi, raskošnije u dizajnu i drskije u političkoj i emocionalnoj manipulaciji. Bousfieldov sam članak tek na povratku pročitao, ali svejedno bih išao i da sam ga ranije čitao, sve u nadi da ću vidjeti i nešto drugo, i da stvari nisu tako jednostavne kao što izgledaju. Između tršćanske izložbe i nevelikog transparenta navijača Crvene zvezde na kvalifikacijama za Ligu prvaka “Dogodine u Kninu” razlika je samo u šansama za pobjedu. Tršćanske su šanse nemjerljivo veće, što onda hrvatsku šutnju čini još glasnijom.

Gabriele D’Annunzio zamislio je svoju fijumansku talijansku državicu kao svojevrsni političko-umjetnički eksperiment. Rijeka je u tih njegovih šesnaest mjeseci doista bila ono što danas nije u stanju biti: europska prijestolnica kulture. Samo što iz te činjenice ne proizlaze nužno dobre i plemenite posljedice. Međutim, iz onoga tome suprotnog, iz dekultivirajuće prakse vladajuće hrvatske politike, ali i svih vladajućih riječkih politika u proteklih trideset godina, nužno proizlaze zlo i propast. I nacionalizam kao jedini sadržaj obezduhovljenih, praznih i šupljih glava nepismene i nekulturne čeljadi. D’Annunzio je nudio nekakav sadržaj, kao što i tršćanska ljupka reminiscencija nudi vrlo moćan sadržaj, a kakvim sadržajem današnja Hrvatska može odgovoriti? Ili današnja Rijeka, čije uzdizanje u europsku prijestolnicu kulture do kojeg je, uostalom, i došlo isključivo iz političko-ideoloških razloga, jer je izbornoj komisiji Rijeka zvučala antifašistički, što ta današnja Rijeka ima od kulturnog i civilizacijskog sadržaja kojim bi odgovorila ne samo na D’Annunzija, nego kojim bi pred poviješću pravdala tu okolnost da je Rijeka danas hrvatska, a ne talijanska?

Gabriele D’Annunzio Hrvate je vidio kao podunavski narod, koji nema ništa s Dalmacijom i Mediteranom, osim što mu, kao i drugim Slavenima, treba pružiti mogućnost da preko jedne luke na Jadranu komuniciraju sa svijetom. To je mjera današnjeg talijanskog velikodržavlja, na kojemu Mikromusolini gradi svoj politički marketing. Ali to je nešto od čega se napadnuti ne brani tenkovima, nego se brani kulturom, duhom, sadržajem. Brani se odgovorom na pitanje po čemu je to današnja Rijeka kulturnija, svjetskija i lokalnija od Rijeke kakva bi danas bila da je ostala u Italiji? Ima li hrvatska Rijeka više knjižara, kina i kazališta nego što bi ih imala talijanska Rijeka? Ili je hrvatstvo samome sebi smisao, ukras i sadržaj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 07:57