PIŠE SLAVENKA DRAKULIĆ Terorizam ili možda ne?

U novom terorističkom napadu noževima dvojica mladih islamista prerezali su grlo katoličkom svećeniku u crkvi u Saint-Étienne-du-Rouvrayu na sjeveru Francuske. Samo par dana ranije mladić iranskog porijekla upucao je devet ljudi u predgrađu Münchena, a zatim presudio sam sebi. Još se sjećamo i napada sjekirom u vlaku u Bavarskoj, da ne govorimo o kamionu koji je pokosio 84 osobe na proslavi nacionalnog praznika u Nici. Obojicu napadača, jednog izbjeglicu iz Afganistana a drugog porijeklom iz Tunisa, ustrijelila je policija. I sve se ovo dogodilo u desetak dana.

Najnovija krvoprolića prijelomni su događaji, tako da sve TV stanice satima emitiraju mutne filmove događaja i nagađaju je li to organizirani teroristički napad ili napad “usamljenog vuka”. U tom se nagađanju ogleda slika vremena. U zadnje vrijeme, nakon napada u Parizu a zatim Bruxellesu, prva je pretpostavka da je svaki ovakav napad - teroristički čin. Pa i kad pacijent ubije doktora, što se dogodilo nekidan u Berlinu. Naravno, to nije čudno.

Zbog otvorenih prijetnji ISIS-a, odnosno rata najavljenog zapadnoj civilizaciji, stvorena je psihoza u kojoj se iščekuju novi napadi. Malo kome će danas prvo pasti na pamet da bi pokolj mogao izvršiti kakav poremećeni tip. Uostalom, takav napad u postojećim okolnostima ispada kao utjeha. Ako je riječ samo o luđaku, naravno da je cijeli događaj strašan, ali smo kao društvo manje-više sigurni.

Ne treba zaboraviti niti sigurnosni aspekt rata protiv terorizma uvođenjem izvanrednog stanja i suspendiranjem nekih građanskih prava kao u Francuskoj - to stanje može opstati samo ako vlast drži da su napadi teroristički čin. Masovno ubojstvo koje je počinio obični psihički bolesnik teško će opravdati vojsku na ulicama.

A još relativno nedavno većina sličnih napada u Europi bila bi okarakterizirana upravo kao čin bolesnika. Danas je drugačije ne samo zbog prijetnji ISIS-a, nego zbog atmosfere straha koja je zavladala zbog masovnog dolaska imigranata. Već se udomaćilo uvjerenje da su počinitelji izbjeglice, iako se najčešće radi o domaćim muslimanima. Je li, međutim, danas svaki napad jednako okarakteriziran kao terorizam? Zanimljiv je primjer slučaja u Münchenu u kojem je sin iranskih useljenika Ali Sonboly pobio devet ljudi tamnije boje kože jer je umislio da je predstavnik njemačkog naroda. Prema svjedočanstvima, ciljao je ljude imigrantskog porijekla i vikao “Ja sam Nijemac” i “Mrzim strance”.

Nakon napada šef policije izjavio je da je to možda djelo poremećenog pojedinca. Ispostavilo se da je Sonboly bio pod utjecajem desnog ekstremista Andersa Breivika, koji je na isti dan prije pet godina u Norveškoj ubio 77 osoba. Ako nije baš sigurno je li njegov čin teroristički, postavlja se pitanje jesu li kriteriji za napade koje su izvršili muslimanski radikali isti kao i za napade desničara? Je li napad inspiriran zločinom Andersa Breivika manje teroristički čin? Izgleda da je tako.

Naime, New York Times piše upravo o toj razlici: “...muslimani i grupe za ljudska prava brinu da se usamljenog luđaka češće naziva teroristom ako je musliman što - smatraju oni - ohrabruje strah i sumnju u muslimane. Kao posljedica toga straha sve je više antimuslimanskih napada, kako u Europi tako i u SAD-u...

Analitičari kažu da nema prave razlike između osobe koja počini nasilje iz političkog razloga ili onoga kojega tjeraju njegovi vlastiti demoni. No, teško je prihvatiti ovu istinu jer se u tom slučaju mora prihvatiti nesigurnost tko je sve potencijalna opasnost i kako spriječiti napad. Odbijanje nas vodi do čudnog zaključka da napad u Münchenu, inspiriran čuvenim teroristom, sam po sebi nije teroristički čin”.

Međutim, u novonastaloj situaciji naknadno razlikovanje terorista i bolesnika teško da može ublažiti već stvorenu atmosferu straha. Poznanica iz Beča mi priča kako je nekidan u lokalnoj samoposluzi opazila da kupci i prodavačice s oprezom i sumnjom gledaju mlađeg tamnoputog muškarca koji se nekako predugo šetka po dućanu. Ovakvi sumnjičavi pogledi važni su jer nas opasno približavaju rubu.

Ako u jednom društvu prevladaju nervoza i strah od imigranata kao potencijalnih terorista, taj će strah negdje izbiti na površinu. Kad je agresija u zraku, onda je samo pitanje vremena kada će “osviješteni” građanin napasti ako ne i upucati tamnoputog sumnjivca za kojega mu se čini da je krenuo izvaditi pištolj, a zapravo je posegnuo za novčanikom. I što je najgore, taj će čin po svoj prilici biti pravdan opasnošću od terorizma i pokušajem sprečavanja većeg zla.

No to onda znači da pojedinci uzimaju pravdu u svoje ruke. Je li slučaj u Münchenu - “obrana” od imigranata - upravo takav pokušaj? Svakako jest u smislu uzimanja pravde u svoje ruke.

Prošlog su tjedna jedne strane novine objavile karikaturu na kojoj bakica sjedi u podzemnoj željeznici okružena specijalcima. Jedan s uperenom puškom kaže: Viknuli ste “Alahu Akbar!” A bakica odgovara: “Momci, pa ja sam se samo željela dokopati praznog sjedala!”

Ova karikatura odlično ilustrira strah od terorizma. Došli smo do toga da se sada i bakicu tretira kao potencijalno sumnjivu. Gdje je granica i tko je određuje - zar samo porijeklo odnosno boja kože?