KRAFTWERK - 'TRANS EUROPE EXPRESS'

PJESMA DANA ALEKSANDRA DRAGAŠA Kraftwerkov simbol Europe bez granica kakvu smo znali prije korone

 

Svatko od nas već kuje planove što će, kad prođe ova koronahisterija, napraviti pa mnogi razmišljaju i o tome kuda bi željeli otputovati. Divovski pesimist u meni kaže mi da ću se na jesen, opet zarobljen u stanu, sjećati kako se u doba izolacije još ipak barem dobro jelo i pilo, a patuljasti optimist da možda neće sve biti tako crno i da ću se jednog dana ponovo zaputiti vlakom po Europi.

Onako kao 1989. godine kad sam se Interrailom zaputio na Reading Festival u Engleskoj pa se usput smucao po Frankfurtu, Kölnu, Londonu, Briselu i Amsterdamu. Budala, kakva sam bio, nisam do kraja iskoristio taj Interrail “pokaz” pa iz Londona krenuo prema Manchesteru i Edinburghu ili iz Amsterdama prema Hamburgu, Kopenhagenu, Stockholmu i Oslu, ali ne mogu reći da tijekom života nisam vidio barem nešto svijeta.

Dakle, bude li sve u redu, volio bih da opet “vodi me vlak v daljave”, a u takvom razmišljanju u glavi mi tutnji hipnotizirajući elektronsko-industrijski ritam Kraftwerka. Kad bih trebao izabrati ultimativnu pjesmu o putovanju, onda bi to bila njihova “Trans-Europe Express”, prije negoli “Autobahn” o putovanju automobilom ili “Tour de France” o bicikliranju. O svemu tome imao sam sreću u dva navrata razgovarati s Ralphom Hütterom, osnivačem Kraftwerka, koji mi je o “Trans-Europe Express” rekao:

“Ta je pjesma u početku bila zamišljena kao glazbeni stroj, odnosno posveta sve bržim i sve modernijim vlakovima koji su na suvremen i udoban način počeli povezivati razne europske gradove poput Pariza, Düsseldorfa ili Beča. Nešto kasnije, 1981. godine, prvi smo put imali priliku nastupiti u tadašnjoj istočnoj Europi.

Bilo je to u Poljskoj i Mađarskoj, pokušavali smo srušiti granice i barijere između europskih država i kultura, zamišljali smo Düsseldorf poput Detroita, a Europu bez granica; poput Amerike, ali uz zadržavanje europskih kulturalnih posebnosti. Naša glazba je zrakom ipak prelazila preko Berlinskog zida i dolazila do slušatelja iza željezne zavjese.”

Željezna zavjesa odavno je pala, no posljednjih godina zbog bezumnog straha od izbjeglica nicale su žilet-žice na granicama europskih država, a zbog histerije oko korone sve je upitniji i projekt EU. “Europe Endless” iz uvodne pjesme albuma “Trans-Europe Express”, inspiriranog i berlinskim druženjem kraftwerkovaca s Bowiejem i Iggyjem, pokleknula je pred “nevidljivim neprijateljem” koji je potaknuo stara neprijateljstva i nove razdore između bogatog Sjevera i siromašnog Juga Europske Unije, a ni stara podjela na Zapad i Istok još nije prebrisana.

Hoće li i kakva EU opstati jedno je od temeljnih pitanja koje nam je na stol bacila ova pandemija zbog koje već sada znamo da će nam socio-ekonomska budućnost biti jako sumorna.

Bit ćemo sretni ako ne bude novih pandemija, gladi i rata, a sve povrh posla i hrane vjerojatno će postati luksuz, time i moje putovanje vlakom po Europi bez granica. Volim krstariti automobilom po sporednim cestama, drago mi je i brodom zabroditi do naših otoka, što bih također volio na ljeto učiniti, ali najljepše se putuje vlakom jer tako putnik najviše vidi, a putovanje željeznicom podsjeća me i na dječju opsesiju lokomotivama i vagonima Mehanotehnike Izola.

Uz to, trideset i tri sam godine živio uz željezničku prugu, a i dvadeset godina kasnije nedostaje mi kloparanje teretnih vagona, brundanje dizel-lokomotiva, zujanje putničkih elektro-vlakova. Ponovo proputovati vlakom Europu s najboljim prijateljem moja je najveća postpandemijska želja, no zbog “nove normalnosti” svo putovanje bi mi moglo, sukladno nazivu finalnog instrumentala albuma “Autobahn”, ostati svedeno na “Morgenspaziergang” po Novom Zagrebu uz psa, ali i to je nešto jer dokle god čovjek može hodati i biciklirati gradom, valja mu biti zadovoljnim.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 23:37