Pravo je pitanje 'tko je kovač nacionalne nesreće', a ne 'tko se pravi grbav'

Biti šaljiv i biti smiješan nije isto. Netko bi to morao objasniti bivšem hrvatskom ministru vanjskih poslova Miri Kovaču. Nakon što je prošli tjedan SDP-ovac Peđa Grbin njega i nasljednika mu Davora Ivu Stiera prozvao zbog, po svom mišljenju, propusta u provedbi procedure izlaska Hrvatske iz graničnog arbitražnog procesa sa Slovenijom, Kovač je uzvratio ad hominem porukom da se "Grbin pravi grbav".

Taj patetični pokušaj duhovitosti garnirao je trešnacionalističkom propovijedi o važnosti "jedinstva u obrani hrvatskog digniteta i suvereniteta", vulgarno izjednačivši svoju ličnost s nacionalnim interesom. Ipak, kada bi se i prihvatio takav diskurs, pravo pitanje ne bi trebalo biti "tko se pravi grbav", nego "tko je kovač nacionalne nesreće".

Kada se početkom 2014. godine prvi put pojavio pod svjetlima visoke politike kao novi međunarodni tajnik HDZ-a, Miro Kovač stigao je s imidžem prekaljenog profesionalca, iskusnog diplomata i - što je tada bilo iznimno važno - čovjeka koji ima iznimno kvalitetne veze u samom vrhu njemačke politike. Jer te veze bile su ključan dio HDZ-ova oporbenog djelovanja, gdje se naciji nudila ideja obnavljanja odnosa s tradicionalnim saveznicima - navodno uništenih sukobom tadašnje Milanovićeve Vlade s Njemačkom u slučaju Perković. Taj tobožnji povratak pod njemačko okrilje odvijao se u Kovačevoj koreografiji, simboličkim i praktičnim nastupima, od posjeta šefa HDZ-a drevnom "bundeskanzleru" Helmutu Kohlu do angažmana bavarskog ekonomskog instituta Ifo za izradu stranačkog gospodarskog programa. Sam Kovač nije štedio prilike kritizirati vanjsku politiku tadašnje Vlade i odnose prema Njemačkoj - tada se kritiziranje djelovanja Ministarstva vanjskih poslova, eto, nije smatralo "narušavanjem nacionalnog jedinstva".

U intervjuu za njemački tabloid Bild tako je, primjerice, objasnio: "Ljudi u naše obje zemlje se razumiju, ali sadašnjoj socijaldemokratskoj Vladi u Hrvatskoj definitivno nedostaje senzibiliteta za njemačko-hrvatsko prijateljstvo, ali i za razumnu europsku politiku".

Prosječan birač tako je trebao vjerovati da će odabirom HDZ-a na glasačkom listiću odabrati i sjajne odnose s najmoćnijom europskom državom, podršku možda i najvažnije državnice zapadnog svijeta te sve benefite koji iz toga proizlaze. Ipak, nakon dvije i pol godine "razumne europske vanjske politike" u izvedbi Kovača i demokršćanskog mu kolege Stiera, savezništvo Hrvatske i Njemačke jasno je prikazano u priopćenju njemačkog veleposlanstva objavljenom tek nekoliko sati prije čitanja odluke arbitražnog procesa o granici, gdje je ovdašnjoj Vladi hladno poručeno da se od nje očekuje da poštuje odluku u predmetu na koji je prisiljena nezapamćenom ucjenom drugog partnera, koji je potom uhvaćen i u pokušaju varanja u samom tijeku procesa.

Je li to primjer hrvatsko-njemačkog prijateljstva koje nam je obećavao Kovač? Sam bivši ministar, naravno, sada u svemu ne vidi ništa sporno: "Ne događa se ništa neobično, to su normalne pojave u odnosima među državama, pa i onda kada su saveznice. Svaka država ima svoje interese, svoja stajališta koja se mogu, ali ne moraju poklapati s onima drugih država. Nema tu prostora za romantiku i naivnost".

Doista, možda je bilo romantično i naivno vjerovati da će se država koju smatramo svojim "povijesnim" saveznikom u osjetljivom slučaju teritorijalnog spora ostati barem diplomatski suzdržana. No, ako je to naivno očekivati, što će nam onda Miro Kovač?

Priča o hrvatsko-njemačkim odnosima i arbitražnoj presudi utoliko je samo još jedno poglavlje sada već prilično debele hrestomatije nacionalne profesionalne nekompetencije. A te priče, iako tematski različite, uvijek imaju jednak tijek dramske radnje, koji počinje velikim obećanjima u futuru, a završavaju gorkim objašnjenjima razočaranja u kondicionalu, uz tvrdnje da je uložen velik trud i već poslovične pozive da se umjesto kritičkog propitivanja razloga podbačaja glave stave na kup. U slučaju bivšeg ministra vanjskih poslova stvar je vrlo jednostavna. Dvije godine nakon što je Hrvatska odlučila povući se iz arbitražnog procesa, propisani proces mirenja pred glavnim tajnikom UN-a nije pokrenut, presuda je donesena, jedna velika država članica EU već je jasno zauzela stranu kontra Hrvatske, a mi saveznika - barem onih koji su javno izrazili podršku - u Uniji zasad nemamo. Ako hrvatska diplomacija i jest uložila velik trud u aktivnosti oko arbitraže, zasad se taj trud čini prilično uzaludnim. Da ne bi i u budućnosti bio, posve je logično javno pitati je li nešto učinjeno krivo. I tko se onda tu zapravo pravi grbav?