Prvi maj iz snova

Već dugo Praznik rada na ovim “našim” prostorima nije bio tako bogat različitim sadržajima. Proslave, prosvjedi, obljetnice, nogometni derbi, navijački neredi... Sve se to nabilo u subotu, na kraju i krvavu, gotovo tragičnu subotu. Napetost koja je titrala u zraku eksplodirala je na maksimirskom stadionu, kada se plamen navijačkih baklji proširio sa stadiona na ulice. Iskopano oko policajcu, prostrijeljeni navijač i deseci bespotrebno isprebijanih građana oko stadiona epilog je nesretnog obračuna. Bolje je ne pomisliti što bi se dogodilo da je umjesto desetak tisuća navijača stadion bio pun. Kao što bi i priličilo derbiju, nakon kojeg jedan klub slavi naslov prvaka.

- Trebao bih slaviti naslov, a mama me zove i pita jesam li živ - rekao je Tomislav Barbarić, mladi Dinamov nogometaš. Doista, preostaje nam samo žaljenje što HTV nije kamere rasporedio oko stadiona i prijenos pomaknuo na termin poslije utakmice. Da su barem dvije kamere s tartan staze premjestili dvjestotinjak metara dalje, na maksimirski asfalt, svi bismo gledali nešto puno zanimljivije od tužne utakmice. Bio bi to nezapamćen, spektakularan prijenos, kojem ne bi trebali ni komentatori. Urlici, psovke, uvrede i prijetnje, to se još može snimiti u ložama stadiona. Ali jauci, krckanje kostiju, krvave glave, provale policije u kafiće, navijača u policijske marice, potjere po gradu... To bi bio prijenos koji bi imao rekordnu gledanost. I odličnu marketinšku pokrivenost reklamama za hanzaplaste, antidepresive, privatne klinike za liječenje i rehabilitaciju.

Dva dana uoči derbija takav rasplet kao da je najavio gospodin Zdravko Mamić. Izgovorio je znakovitu rečenicu: “Vi mediji ste uništili sport, potičete zlu krv i sukob”. Gotovo nesvjesno, kao što to, uostalom, često i čini, postavio je i dobru dijagnozu stanja u društvu. Dakle, za sve su krivi novinari, a stanje je ovakvo:

Nogometašima ne valjaju navijači. Sindikalnim vođama nisu dobri radnici. Vlast nije zadovoljna narodom. Narodu ne valja vlast. Premijerki ne valja predsjednik. Predsjedniku premijerka. U Jasenovcu koncert zvižduka njoj, u Okučanima njemu. I konačno, braniteljima se ne sviđa proslava njihove pobjede na kojoj nitko od njih godinama nikako da dođe do riječi. Jer, uvijek se na bini nađe neki galamdžija da još malo pojača miris pečenih volova.

Iz ove perspektive, u kojoj je sve okrenuto naopako, jednostavno je zaključiti da svi možemo biti sretni što se te subote okupilo malo navijača, radnika, branitelja... I čudno je to, možemo čak i biti zadovoljni što je sve puknulo baš na stadionu, jer tko zna što bi se dogodilo u sukobu radnika s policijom ili branitelja s tko zna kim.

Iz ove perspektive, opet, gotovo je nemoguće zamisliti drugačiju subotu, 1. svibnja 2010. Te i takve subote više je radnika na prosvjedu, nego na grahu koji im servira rasplinuta gradska uprava i u kojem nema ni jednog hrvatskog sastojka. Jedino što je originalno u tom grahu je da mijenja pjesmu Bijelog dugmeta iz “depresija od graha i kupusa” u novu verziju “bulimija od graha i kupusa”.

Te i takve subote, na novom, lijepom i prepunom stadionu u Maksimiru, Dinamo i Hajduk igraju 4:4 nakon veličanstvene predstave pune preokreta. Dinamovi navijači pjevajući idu Maksimirskom. Do Kvatrića ih je sve više, a na Trgu bana Jelačića slavi se uz koncert. Torcida ne skandira policiji dok tuče BBB-e, nego mirno odlazi kući, umjesto da i oni, ni krivi, ni dužni, dobiju svoju porciju batina.

Te subote predsjednik države nakon svečanog otvorenja EXPO-a šeta Šangajem i pokazuje prelijepi Silađinov paviljon. Kinezi su, izvještava javna televizija, oduševljeni predstavljanjem Hrvatske, možemo ovog ljeta očekivati velik broj njihovih turista.

I napokon, na proslavi obljetnice Bljeska dojmljiv govor drži jedan od nedavno proglašenih heroja rata. S ponosom se na okučanskoj livadi postrojavaju sudionici akcije, veterani na čijim se izglačanim uniformama sjaje naglancana odličja. Do duboko u noć ori se pjesma pobjedničke vojske...

Priznat ćete, zvuči nemoguće, a zapravo tako bi trebala izgledati Hrvatska po mjeri naivčina koji se nadaju da je konačno došao kraj dvodesetljetnog mučenja. Ta kultura vrijeđanja, ponižavanja i omalovažavanja ove je subote kulminirala između policajaca i navijača. Odgovorni opet viču da “iz ovoga treba izvući pouku”. I to nakon što, kao i uvijek, “izvuku batinu”. Koja, zapisano je to negdje, ipak ima dva kraja.