Prvih 100 dana nove Europske komisije ostalo u sjeni nepredvidivih izazova

Italija, kao treća najveća ekonomija Europske unije, trenutačno je pod blokadom i najveća karantena na svijetu. Mnoge druge države zatvorile su škole, otkazale sportske i kulturne događaje. Ekonomija je pod strašnim pritiskom, a recesija gotovo neminovna. Na vanjskim granicama EU migranti pokušavaju ući, a na njima se dokazuje sila EU u zaštiti tih granica. Nitko ne pita za ljudska prava.

Države članice nisu se pomaknule sa svojih stajališta o višegodišnjem financijskom okviru. Nema solidarnosti između članica EU oko pomoći medicinskom opremom, maskama i tekućini za dezinfekciju jer svaka država gleda svoj interes, makar time kršila i pravila EU. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen sigurno nije zamišljala da će u takvim okolnostima morati predstaviti rezultate svojih prvih 100 dana na čelu Europske komisije.

I naravno da je malo tko bio zainteresiran slušati riječi zadovoljstva postignutim rezultatima, uglavnom kroz usvajanje i predstavljanje strategija, u vrijeme kada se svi pitaju što EU može napraviti kako bi pomogla državama koje se ne mogu nositi ni s pritiscima u bolnicama, koje nemaju ni dovoljno aparata s kisikom za ljude koji umiru od virusa, što može napraviti za one koje će ova pojava gospodarski uništiti.

Ali Von der Leyen je odlučila predstaviti rezultate, jer u suprotnom bi ostavila dojam da i Komisija upada u paniku koju treba izbjegavati.

Bez sumnje najvažniji događaj od 1. prosinca do sada je takozvani “Europski zeleni dogovor”, strategija koju je usvojila Europska komisija prema kojoj bi Unija trebala postati klimatski neutralna do 2050. godine. Industrijalci se boje da će taj plan predstavljati teret, a zeleni aktivisti smatraju da nije dovoljno ambiciozan. Kao i sve drugo, implementacija će biti ono po čemu će se mjeriti uspjeh, a za to će trebati čekati puno godina.

Usvojeno je i stajalište Europske komisije o konferenciji o budućnosti Europe. Neki smatraju da je nedovoljno ambiciozna te da je Komisija popustila pred pritiskom država članica. Za to je u Europskoj komisiji zadužena potpredsjednica iz Hrvatske Dubravka Šuica i, ako se ne promijene planovi, sve bi formalno trebalo početi u Dubrovniku na dan Europe 9. svibnja. Šuica je rekla da je Komisija “spremna za sve opcije”, uključujući i mogućnost promjene temeljnih ugovora ako će građani i države članice to željeti.

Najavljeni prijedlog o minimalnoj plaći na razini EU bio je nedovoljno jasan i zapravo ne predviđa takvu mogućnost. Neke države članice žele zadržati mogućnost da se plaća uređuje kroz kolektivno pregovaranje kako je kod njih tradicija, a ne da im to nameće Europska unija.

U vanjskoj politici nema pomaka. Iako je Europska komisija sebi dala epitet “geopolitička Komisija” uloga u svijetu nije ni vidljiva ni ambiciozna. Unija je još prije prestala biti važan faktor u svijetu, a tako će ostati i s ovom Komisijom. Davati sebi epitete i otkrivati čudne i zanimljive nazive poput “Europa koja djeluje za građane” ili “zaštita europskog načina življenja” neće promijeniti činjenice.

Međutim, Komisija je ono što države članice žele. Ne može Komisija napraviti čuda ako iza sebe nema jedinstvo svih država članica. Što ona može više oko koronavirusa kada nema novca. Može odustati od kažnjavanja država koje će same davati injekcije svojim gospodarstvima, može pozvati države članica na veću suradnju, može poslužiti i kao adresa preko koje će se napori koordinirati, ali više od toga ne.

Ovo je zadnja godina višegodišnjeg financijskog proračuna, a novi još nije dogovoren. U ovom proračunu, osim za humanitarnu pomoć, nema novca za nešto konkretno. I kada daju potporu za istraživanje koje može dovesti do cjepiva za koronavirus, riječ je o iznosu koji se potroši za jedan transfer malo boljeg nogometaša.

Od Europske komisije zato ne treba očekivati čuda ni u prvih 100 ni u 1000 dana. Ona je tu da bi odradila svoj posao, ali i dalje uspjeh EU ovisi o državama članicama, a ne o Europskoj komisiji koja je u njihovoj službi. A države članice imaju točno onakvu Europsku komisiju kakvu žele. Zato kada se pojavljuju ovakvi nepredvidljivi izazovi poput koronavirusa i prijetnja novom migracijskom krizom države članice moraju razmisliti zašto Komisija nema više moći niti financijskih sredstava učiniti više.