EKONOMSKI ANTIBARBARUS

RATKO BOŠKOVIĆ Porez na nekretnine vraća nas u komunizam

 Vojko Bašić/EPH

Svi znamo što je i koliki je porez na dohodak. Od onoga koliko se uspijete pogoditi sa svojim poslodavcem najprije državi platite razna osiguranja, a onda od preostaloga još 12, 25 ili 40 posto poreza i prirez. Ako ste samostalni novinar, pisac, programer ili slično, nakon odbitka paušalno priznatih troškova, platite 25 posto. I tu bi trebao biti kraj. Ono što vam ostane možete staviti u metaforičku čarapu.

Ali, zamislite da vam i dogodine dođe poreznik i iz čarape uzme četiri-pet posto. Pa isto toliko i sljedeće godine, i svake sljedeće, sve dok vam ne uzme čitav neto dohodak. Ali ni tada nije kraj: i svake sljedeće godine uzme vam četiri-pet posto na dohodak koji vam je već uzeo čitavog. I tako do vaše smrti. Kolika je onda stvarna stopa poreza na dohodak? Beskonačna!

A upravo to je porez na nekretnine: sto-i-više postotni, zapravo beskonačni, porez na dohodak. I takav bi nam porez uveo novi mandatar Vlade Tihomir Orešković. Za njegovo uvođenje zalaže se i, primjerice, ugledna mainstream ekonomistica Sandra Švaljek. I mnogi drugi. Smatraju da taj porez “ima mnoge prednosti”, “poželjna ekonomska obilježja” i “velik potencijal”. No, priznaju da postoje i neke dileme i problemi s tim porezom.

Država ne zna tko ima i koje nekretnine, a nije jasno ni koliko te nekretnine vrijede, dakle, na koju osnovicu bi trebala razrezati porez (u prošlosti su se kuće oporezivale prema broju prozora). Nije jasno ni bi li taj porez samo nadomjestio (razumljivu i opravdanu) komunalnu naknadu, ili bi imao i neku širu ulogu. No, sve su to samo tehničke, posve nebitne stvari.

Ono što je suštinski kod dileme uvesti porez na nekretnine ili ne, jest to da se hrvatsko društvo mora odlučiti hoće li uvesti kapitalizam ili neće. A ako želi imati kapitalizam, ako želi formiranje (privatnog i državnog) kapitala kao temelja za investicije i razvoj, onda kapital neće oporezivati. Štoviše, štitit će ga od svake otimačine, eksproprijacije, nagrizanja i umanjivanja - pa tako i poreznog. To, da se kapital ne smije oporezivati, nije nešto što se može argumentirati i dokazivati. To jednostavno mora biti općedruštveno opredjeljenje. Izbor. Aksiom. To je šire i dublje od ekonomske znanosti, to je etičko, svjetonazorsko, civilizacijsko pitanje oko kojega se društvo mora odlučiti. Ako kapitalizam, onda nema oporezivanja kapitala. Ako se kapital oporezuje, onda nema kapitalizma. Vraćamo se u komunizam i socijalističku utopiju, bezvlasnički politički ustroj. Može i tako, no to smo već probali i nismo daleko dospjeli.

Jer, oporezivanje nekretnina je oporezivanje kapitala (što ni Sandra Švaljek ne taji). Osobito u Hrvatskoj, kao i na cijelom južnom ili mediteranskom, katoličanskom obodu Europe, nekretnine su daleko najvažniji kapital građana, tvrtki, ustanova, pa i države. To je ono što im ostane nakon što plate sve poreze iz dohotka od nesamostalnog ili samostalnog rada, te iz poduzetničke dobiti.

U viđenju svijeta ovoga autora, za razliku od marksističke interpretacije stvarnosti, ne postoje radnici i kapitalisti. Svi su ljudi kapitalisti. Svatko je kapitalist sa svojim kapitalom. Jednome je kapital njegova fizička snaga, drugome strojevi. Trećemu znanje i vještine, četvrtome brod, novac i dionice; petome nekretnine. I svatko sa svojim kapitalom ulazi u ugovorne odnose, sklapa poslove s drugim kapitalistima. Svakome je njegov kapital temelj njegove osnovne ljudske slobode, da može birati s kim će ulaziti u poslove, a ne da ovisi samo o jednom suugovaratelju, o jednom “poslodavcu”.

Oporezivanjem kapitala želi se uništiti taj temelj ljudske slobode. Prema mišljenju ovoga autora, to je Hrvatskoj apsolutno neprihvatljivo. Ekonomski je štetno i u suprotnosti s temeljnim principima suvremene znanosti o oporezivanju i ustavnim načelima zaštite prava vlasništva.

Naravno, oporezivanje nekretnina vlastima je atraktivno. Za razliku od gotovine, zlata, dijamanata, umjetnina i drugih sličnih oblika kapitala, nekretnine su svima vidljive i ne mogu se sakriti. Kad se prevladaju tehnički problemi sa zemljišnim knjigama, procjenom vrijednosti i ostali, porez na nekretnine doista bi državi mogao donijeti stanovite prihode. No, pritom se dokazuje da bi oporezivanje nekretnina omogućilo snižavanje poreza na dohodak, pa time i “rasterećivanje rada”, a s njim i veće zapošljavanje. Kakve li besmislice!

A otkud bi ljudi mogli plaćati porez na nekretnine, ako ne “iz rada”, iz penzija ili drugog tekućeg dohotka? Porez na kuću teško bi mogli plaćati ciglama i crjepovima koje bi svake godine skinuli s kuće. Građanima bi možda bio rasterećen lijevi džep (dohodak), ali bi im jednako bio opterećen desni (imovina), a kako bi to moglo povećati ljudima volju za radom, to bi doista netko trebao objasniti. Druga je, i posve opravdana stvar, oporezivati dohodak od nekretnina.

Također je posve nedopustivo da se oporezivanje nekretnina uvodi kao kazna zato što one “nisu u funkciji”, kako to kaže mandatar Tihomir Orešković, a želio je provesti i bivši ministar financija Slavko Linić. Vlasnike nekretnina želi se “kaznenim” oporezivanjem prisiliti da svoje nekretnine “stave u funkciju”, ili da ih prodaju, i kad oni to sami ne žele, i uz gubitke, čak i budzašto.

Osim što je to nasrtaj na vlasnička prava, koji sigurno pada na Ustavnom sudu, porez mora biti neutralan u odnosu na izbor ljudi što će činiti, a što neće, i ne smije tjerati ljude da čine nešto što sami ne žele ili im ne odgovara. Zato su svi suvremeni porezi “automatski”.

Čudo da još nikome u Hrvatskoj nije palo na pamet oporezivati nezaposlene, ili žene koje nisu rodile, ne bi li ih se tako prisililo da se “stave u funkciju”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 02:01