AZIJSKI REŽIMI

Regionalne sile koje nisu ‘raj na zemlji’

Dva azijska režima s atomskim bombama u arsenalu i s ljudskim pravima u škripcu - iranski i kineski - opet su pod povećalom, ali na razne načine i u različitim povodima.

Svjetska glasila, pod snažnim i definitivno pretjeranim anglosaksonskim utjecajem, užasno su se uzbudila što je jučer smrtonosnom injekcijom u Urumqiju, glavnom gradu Istočnog Turkestana (Xinjianga), smaknut britanski državljanin Akmal Sheikh (53), jer je u Kinu ušvercao 4 kilograma heroina.

Smrtna kazna je barbarska mjera, po sadašnjim kriterijima na Zapadu (ali ne treba zaboraviti da su Englezi i Francuzi do još prije nekoliko desetljeća vješali, odnosno sjekli glave giljotinom, da je Vatikan smrtnu kaznu ukinuo tek pod Pavlom VI., da u Sjedinjenim Državama Amerike i dalje smiču, pa i pouzdano nevine, da u Rusiji strijeljaju, da se u nekim članicama Ujedinjenih naroda pogubljenja još obavljaju i kamenovanjem). Smrtna kazna nije preodgoj, nego odmazda, a teško je dopustiti državi pravo na odmazdu. Tvrde Britanci da je Sheikh psihički bolesnik i da su se njime poslužili zločinci, uvalivši mu kovčeg a da nije znao što je u njemu. Sheikhova familija tvrdi da je pokojnik patio od bipolarnog sindroma (što se zna biti i sinonim za “običnu” depresiju).

Jednaka ljudska prava

Kinezi pak tvrde da im o tome nije dostavljena nijedna liječnička potvrda datirana prije Sheikhova hvatanja. I s pravom se indigniraju što im Britanci prijete pogoršanjem diplomatskih odnosa.

U britanske teze bi se moglo vjerovati da su u međuvremenu tamošnji organi nahvatali zločince koji su unajmili Sheikha, a još prije da su ih izručili Kini u zamjenu za svoga mentalno oboljela građanina. Uostalom, ako je Sheikh bio tako bolestan da nije razlikovao kilograme heroina od uobičajene prtljage - kako to da je mirno putovao preko pola svijeta, kako to da je imao putovnicu, kako to da nije bio pod paskom svoje obitelji i socijalnih službi? London - konkretno premijer gubitnik Gordon Brown i ministar vanjskih poslova David Miliband - pokazuje aroganciju koja samo može štetiti ljudskim pravima, jer je utemeljena na predrasudi da život i prava jednog Evropljanina vrijede daleko više od tisuća koliko ih svake godine premine na stratištu kineskog pravosuđa. Ljudska prava, kao i pravda, jesu to što jesu samo ako su jednaka za svakoga (i nešto jednakija za nešto slabijega).

Kina se mijenja

Britanska indignacija istodobno minira vjerodostojnost posve umjesne indignacije zapadnih sila što je Liu Xiaobo, sada već najpoznatiji kineski disident, osuđen na 11 godina zatvora jer je “htio svrgnuti demokratsku narodnu diktaturu kineske nacije i socijalistički sustav”. Zaradio je treću višegodišnju zatvorsku kaznu u posljednjih 20 godina jer je tražio više pozornosti spram ljudskih prava, odvajanje partije od države te trodiobu vlasti (zakonodavne, izvršne i sudbene). Kineske vlasti su ga osudile na Božić, nadajući se smanjivanju odjeka na Zapadu, a odbile su suditi ne samo tisućama potpisnika njegove peticije, nego i onim stotinama (navodno 300) koje su zahtijevale da se sudi i njima.

A onda Britanci zaglušuju sve to reagirajući žešće na prodavača smrti, švercera heroina, nego na mučenika za ljudska prava.

Više desetaka tisuća potpisa na Liuovu peticiju znak su da se u Kini i dalje nešto mijenja. Potpisali su se, prezimenom i imenom, ne samo disidenti, izbjegli i ostali, nego čak i članovi Partije, dakle čeljad koja se opredjeljuje za socijalizam, ali smatra da socijalizam mora biti demokratski, a da je etatizam, pa još partitokratski, antisocijalistička rabota.

Deseci tisuća su sićušan broj u usporedbi s milijardom i 350 milijuna stanovnika, koliko ih broji Kina, ali politički ipak nezanemariv.

Iran se ljulja

Na drugom kraju Azije, u Iranu, sustav se ozbiljno ljulja. Većina - pokazali su to i predsjednički izbori - nema ništa (ili ništa efikasno) protiv sadašnje garniture na vlasti i protiv sustava koji je omogućuje i perpetuira. Manjina je, međutim, do te mjere očajna da se ne susteže ni od akcija u kojima se gubi glava. Krv se prolijeva po ulicama Tehrana, pa čak i “svetog grada” Qoma, češće i bezobzirnije nego u posljednjem periodu režima dinastije Pahlavi (1925. - 1979.). Nije to očaj fanatika koji su spremni izgubiti život u samoubilačkom atentatu uvjereni da će tako zaraditi vječnost u raju. To je očaj onih koji nemaju što izgubiti osim lanaca i nesreće i koji su spremni riskirati glavu, od Nede Soltan do nećaka spriječenoga predsjedničkog kandidata Mir Hosseina Mousavija.

Sprovod velikog ajatolaha Montazerija u Qomu je s te strane amblematičan. Montazeri je bio službeni nasljednik šijitskoga vjerskog poglavara, ajatolaha Ruhollaha Mousavija Homejnija, pod čijim je duhovnim vodstvom i utjecajem svrgnut šahi-n-šahov režim 1979. Izgubio je to mjesto i sveden na disidenta jer je i primijetio i govorio da autoritarni sustav pod Homejnijem nije ona demokratska Islamska Republika za koju i za kakvu se borio.

Zahtijevanje demokracije

Sada u Iranu više nije u pitanju samo profil Islamske Republike, nego njen koncept; demonstranti više ne zahtijevaju povratak izvornim idealima Islamske Republike, nego zahtijevaju demokratsku republiku tout court.

Nakon trideset godina u pitanju je model, a ne izvedba.

I kineski i iranski model su pretrpjeli velike potrese i preobrazbe, jedan kroz 60, drugi kroz 30 godina. I jedan i drugi su obećavali i eshatološku sreću na duge staze (jedan u budućem raju na Zemlji, drugi u raju na Nebu - jedan i drugi poslije smrti generacija koje su iznijele prevrat), ali i veliki boljitak u sadašnjosti, s mnogo više pravde, više blagostanja i više sreće. I jedan i drugi su iskorijenili jedne nepravde, ali unijevši nove, i jedan i drugi su znatno poboljšali prosjek materijalnog blagostanja. I jedan i drugi su od svoje zemlje učinili regionalnu silu sa svjetskim odjecima. Ni jedan ni drugi nisu time kupili ni zadovoljstvo ni sreću svih svojih državljana, zapravo podanika.

Ipak se sada čini da se mnogo jače klima mlađi iranski nego radikalniji i stariji kineski model. Razlog je možda u tome što Kina opet ekonomski grabi velikim koracima, dok Iran opet ekonomski posrće.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 12:30