SDP ili HDZ? Svejedno, s njima spasa nema

Recentni predsjednički izbori privlačili su intenzivnu pozornost medija i javnosti u proteklih nekoliko tjedana. Svašta smo vidjeli i čuli: sučeljavanja, optuživanja, podmetanja, puno ostrašćenosti i malo argumenata.

Realno gledajući, predsjednički su izbori od drugorazredne političke važnosti za Hrvatsku, no većina analitičara suglasna je da imaju veliku simboličku važnost za daljnji politički razvoj. Smatra se da pobjeda Kolinde Grabar Kitarović predstavlja podršku politički nadirućem HDZ-u, a poraz Ive Josipovića znači za SDP kraj bilo kakve nade da se nakon parlamentarnih izbora mogu održati na vlasti.

Poslijeizborne analize bave se i scenarijima budućih političkih odnosa. Pritom neki, pozivajući se na retoriku nove predsjednice u kojoj središnja mjesta zauzimaju pojmovi zajedništva i jedinstva, ozbiljno razmišljaju o tome da izlaz iz lošeg socio-ekonomskog stanja treba potražiti u postizanju konsenzusa među svim relevantnim političkim snagama. Politički bi se takva razmišljanja operacionalizirala, po uzoru na Njemačku, u velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a. Drugi drže takvu ideju vrlo naivnom i smatraju kako ćemo u idućim mjesecima svjedočiti dodatnom produbljivanja podjela, očekujući da će se i HDZ i SDP s velikom revnošću upustiti u takvu igru. Tako će HDZ i Tomislav Karamarko pozivati na rušenje s vlasti “onih koji Hrvatsku nikada nisu željeli”, a SDP i Zoran Milanović će uzvratiti upozoravajući da na vlast ne treba vratiti “one koji Hrvatsku nisu zaslužili voditi”.

Koliko sam puta u ovom tekstu spomenuo SDP i HDZ? Puno, previše. Naime, odmaknemo li se od dnevne politike i pogledamo unazad na proteklih 25 godina, sasvim se opravdanom i razumnom čini konstatacija da SDP i HDZ ne mogu biti rješenje naših nagomilanih problema, nego su upravo te dvije stranke naš najveći problem. Te dvije stranke, odnosno vlade koje su one formirale, iskazale su u proteklih 25 godina gotovo potpuni izostanak kapaciteta za kvalitetno javno upravljanje i vođenje države.

Ovdje odmah treba napomenuti da takva konstatacija nipošto ne znači njihovo izjednačavanje u svim segmentima djelovanja. Jasno je da ih, unatoč nedavnim problemima u SDP-u ( Marina Lovrić Merzel i Željko Sabo), razlikuje odnos prema političkoj korupciji. HZD-ova vlada u vrijeme dok ju je vodio Ivo Sanader bila je povezana s političkom korupcijom u suvremenoj Europi rijetko viđenih razmjera. Osim toga, razlike su očite u nizu svjetonazorskih pitanja.

Uočavanje tih razlika između HDZ-a i SDP-a ne bi, međutim, trebalo odvratiti od prepoznavanja niza sličnosti. Upravo te sličnosti prepreka su društvenom razvoju Hrvatske. Vjerojatno najvažnije i najporaznije obilježje tih stranaka je odsutnost vizije i ideje kvalitetnog javnog upravljanja. Taj nedostatak do punog izražaja dolazi u situacijama kada se jedna od stranaka nalazi u opoziciji. U situacijama četverogodišnjeg ili čak osmogodišnjeg opozicijskog statusa intelektualna i ideološka lijenost naših dviju najvećih političkih stranaka postaje najvidljivija. Tijekom tog razdoblja ne uspijevaju generirati nikakve suvisle prijedloge programa i javnih politika koje će provoditi ako osvoje vlast.

Znam, ne pobjeđuje se na izborima s programima i javnim politikama, nego sa svjetonazorskim i identitetskim pitanjima. No, što poslije pobjede? Može li se i vlast obnašati samo sa svjetonazorskim i identitetskim pitanjima? Izgleda da u Hrvatskoj može, ali takva vladavina, kao što to nažalost gotovo svakodnevno svjedočimo, rezultira društvenom i ekonomskom agonijom u kojoj se nalazimo. I HDZ i SDP, smjenjujući se, vlast preuzimaju potpuno nepripremljeni, bez strategije i vizije što bi trebalo činiti. To rezultira glavinjajućom politikom “od danas do sutra” i ad-hoc reagiranjem na probleme koji se pojavljuju. Osvajanje vlasti za HDZ i SDP predstavlja krajnji, konačni cilj političkog djelovanja, a ne nužan korak, pretpostavku da se putem primjene određenih programa i javnih politika unaprijedi i poboljša društvo. Ako je osvajanje i obnašanje vlasti konačni cilj, onda se sve najvažnije aktivnosti koje te stranke poduzimaju dok su na vlasti - stvaranje i osnaživanje klijentelističkih mreža i stranačko kadroviranje u javnim poduzećima i drugim institucijama - čine logičnima.

Ali svemu tome treba dodati kako priča o HDZ-u i SDP-u nije tako jednostavna. Te stranke vlast osvajaju kroz demokratsku proceduru, na temelju glasova građana. Kakvi smo mi to građani kada kontinuirano, 25 godina, biramo HDZ i/ili SDP koji su takvi kakvi jesu? Jasno je da veći dio odgovornosti za aktualno stanje počiva na strani političkih elita, no izborni rezultati sugeriraju da se ni građane ne može ekskulpirati od dijela krivnje.

Pokušaj odgovora na pitanje o razlozima političkog mazohizma hrvatskih građana ostavljam otvorenim. Čemu se možemo nadati? Politička prognostika nezahvalna je disciplina, no ipak nekoliko je scenarija političkog razvoja Hrvatske. Prema prvom, najmanje vjerojatnom, HDZ i/ili SDP radikalno će promijeniti način političkog djelovanja, reformirati se i početi voditi državu na osnovi kvalitetnih programa i javnih politika. Po drugom, također ne previše vjerojatnom, na hrvatskoj političkoj sceni pojavit će se nove opcije koje će inaugurirati drugačije političke modele od onih kojima se koriste HDZ i SDP, ili će bar, putem koalicijskih sporazuma, prinuditi te stranke na korigiranje njihovih modela. Treći scenarij čini se najizglednijim, on podrazumijeva nastavak dosadašnje politike: smjenjivanje HDZ-a i SDP-a na vlasti i dalje urušavanje socio-ekonomskog stanja u Hrvatskoj. Pritom se čini da se, koliko god i aktualna situacija izgledala loše, eroziji ne nazire kraj te kako postoji još nešto prostora za održavanje hadezeovoskoesdepeovskog političkog modela. Takav scenarij može se, parafrazirajući političara s početka 20. stoljeća, sažeti u rečenici: spasa nam nema - propasti još nećemo!

Autor je politolog, profesor na Fakultetu političkih znanosti