ŠEST IZJAVA KOJE BRUTALNO RAZOTKRIVAJU VLADAJUĆE STRUKTURE Zapanjujuća je lakoća izgovaranja tako praznih rečenica u vezi s nečim toliko konkretnim

Kad dođe do nečega što se zaista tiče velike većine građana i što izaziva masovnu egzistencijalnu brigu, kao što je sad slučaj s promišljanjima o budućnosti mirovinskog ili pak zdravstvenog sustava, tek tada se može spoznati prava dubina odnarođenosti zastarjelih političkih struktura. One sebi, doduše, i dalje tepaju da su mainstream i da su jamac stabilnosti, a zapravo su samoživa elita koja se međusobno hrani i podržava, u smrtnom srahu od nestanka koji ih sve više otuđuje od građana.

Tek kad teme stvarnog života izbiju u prvi plan, čak i ako ih se želi sakriti i zamotati u nogometnu euforiju ili kakvo drugo varljivo narodno veselje, tek se tada vidi koliko je isprazan, lažan i neodrživ koncept prema kojemu bi, tobože, te stare strukture preživjele navalu novih buntovničkih pokreta tako što bi ih diskvalificirali i pobijedili već na liniji: oni su demagozi, a mi smo, kao, ozbiljni, odgovorni i posvećeni interesima građana.

Kad najveći problemi društva na trenutak potisnu u drugi plan političarske varalice, poput onih tko će prvi do državnog zrakoplova za Soči ili tko ima veću inicijativu u pogledu demografske obnove ili tko će voditi stranku koja svakog mjeseca ima po dva posto manje potpore građana, tek onda se jasnije vidi zašto su već do ove razine narasle alternativne stranke i organizacije usmjerene na demontažu starog sustava, iako i dalje nude više neizvjesnosti nego rješenja.

Način na koji je ova vlast ušla u planiranje zahvata na najosjetljivijim organima sustava, na onima koji bi im u mirnodopsko vrijeme trebali biti pretežita preokupacija, a ne usputna gnjavaža, razina petljanja i improvizacije, količina neraspravljenih, neprovjerenih, neuračunatih, nepomirenih rizika i izazova, lakoća izgovaranja tako paušalnih, praznih rečenica i misli u vezi s nečim što je toliko konkretno, opipljivo, mjerljivo i važno - sve to upućuje na zaključak da su ove garniture, koje se samo izmjenjuju i nadopunjuju, i dalje bez pravog oružja u odnosu na političke snage koje kao glavno gorivo koriste akumulirano nezadovoljstvo, a ono je neiscrpno jer nastaje, nažalost, iz vrlo obnovljivih izvora. Ti su izvori najviše u samodopadnim krugovima koji smišljaju i provode mjere i politike koje su očito nedostatne za početak pravog razvoja društva.

Najave drastičnih izmjena u mirovinskom sustavu, takvih koje bi čak registrirale kapitulaciju predviđena modela individualizirane štednje za stare dane, nije predstavio nekakav, na Vladu naslonjen think-tank bez izvršne odgovornosti, niti su glasnici bili ekonomski stručnjaci koji su samo trebali ispitati teren. Nedvosmislen plan demontaže drugog mirovinskog stupa, koji se sad relativizira kao i sve što se pokaže nepopularnim, došao je iz koalicijske Vlade, od nadležnog ministra, k tome političara koji je pouzdano jedan od najpovjerljivijih i najbližih ljudi premijera Plenkovića. Dakle, to nikako nije mogla biti nespretnost niti šum u komunikaciji: to je jednostavno način na koji i ova vlada radi, premda premijer ulaže velike napore da nas uvjeri u suprotno.

Ovo je Vlada koja se ne 99, nego 100 posto koncentrirala na Agrokor - i treba još vidjeti kako će to završiti - a sve ostalo obavlja ili birokratski površno, ili stihijski, ili pod velikim pritiskom lobija i utjecaja koje očito nema tko kontrolirati na pravi način.

Koliko je koalicijska vlada bila pripremljena za ovu temu, koliko su im jasna i podudarna stajališta te koliko zapravo građani mogu očekivati od promjena koje su najavljene za jesen, najbolje govore riječi ključnih ljudi vladajuće strukture, koje se zaista ne isplati prepričavati, nego ih vrijedi samo doslovno složiti, jednu izjavu ispod druge.

Jandroković: “Nema nikakvih svađa i napetosti, nego postoji zajednička spremnost da u jednoj konstruktivnoj atmosferi i razmjenjujući informacije i argumente dođemo do najboljeg rješenja. Dakle, nema napetosti, nema nikakvih pritisaka i radimo onako kako treba raditi, a tako da se dogovaramo, iznosimo argumente koji će osigurati najbolje rješenje”.

Vrdoljak: “Sve je bliže dogovor, konstruktivni su razgovori. To nije dnevnopolitička tema i bit će niz razgovora u kojima se raščišćavaju detalji”.

Pupovac: “Na sastanku smo se upoznavali s detaljima mirovinske reforme, s mogućim varijantama, koristima i rizicima, a konzultacije se nastavljaju i idući tjedan”.

Kosor: “Čuo sam sad i od zastupnika HDZ-a da ni oni ništa ne znaju pa se postavlja pitanje tko je uopće predlagač”.

Hrg: “Sad smo raspravili u jednoj predraspravi, sad ćemo nakon prvih komentara dobiti dorađeni materijal, nakon toga ćemo ponovno o tome raspravljati, ponovno ćemo se naći i kad to sve usuglasimo, dobit ćemo materijal koji će krenuti u zakonsku proceduru. Ništa nije zapisano u kamenu. To je na papiru i u računalima, lako se mijenja. Nastavit ćemo operativni sastanak unutar parlamentarne većine”.

Plenković: “Očekujem daljnje javno savjetovanje i raspravu o najboljim i održivim rješenjima”.

Da se malo poigramo pa kompiliramo sve ove izjave, mogli bismo nešto poput ovoga reći o Vladinoj mirovinskoj reformi (i bit će jednako smisleno kao sve što su izgovorili najodgovorniji ljudi vladajuće većine): reforma je u računalu, nitko ne zna tko je nalupao, atmosfera je svejedno iznimno konstruktivna, u žustroj predraspravi razmjenjuju se kvalitetne informacije, zasad se u raspravi ne koristi kamen i na kraju će sve biti najbolje i održivo.

Ako nekome ni pored ovoga nije jasno kako će mu se računati mirovina, taj neka se što prije pokupi u Njemačku ili Irsku, već prema mogućnostima i afinitetima.

Zamka je u tome što smišljači ovakvih izjava i protagonisti ovakve politike neoprezno i pogrešno procjenjuju da je demagogija samo ono što oni žele prokazati kod drugih i da je to štetna, diskvalificirajuća karakteristika isključivo rastućih nesistemskih, populističkih snaga. No između živozidaške demagogije i srednjostrujaške demagogije nema, ustvari, suštinske razlike. To su dvije vrste istog zla, jedino što smo se na demagogiju vladajućih uglavnom navikli i legalizirali je u javnom prostoru. I još nešto: demagogija populističkih pokreta daleko je razvijenija, naprednija, podmuklija, prikrivenija i lakše ju je podvaliti. To znači da populisti čak imaju bolju početnu poziciju ako će se bitka na kraju voditi na fronti “oni populisti - mi ozbiljnjaci” jer je demagogija vladajućih puno jeftinija, prozirnija i podložna jednostavnom razobličavanju.

Da nije tako, internetom bi, valjda, kružila i pokoja mudra misao, primjerice predsjednika Sabora, a ne samo šarene meme, s puno poruge i malo respekta.