Set teških pitanja uoči početka izborne utrke

Slijedi nam najracionalnija, najpolitičkija, ali i potencijalno najopasnija dvostruka izborna kampanja u povijesti samostalne Hrvatske. Ovaj put je ostalo malo mjesta za nacionalnu romantiku (OK, pribjeći će joj Miroslav Škoro), HDZ i SDP, kao ipak jedini teškaši u ringu u vrijeme velikog finala koji će potrajati dvije godine, borit će se činjenicama, manje ili više prilagođenim. Tko je uveo Hrvatsku u EU? U vrijeme čije je Vlade započeo postkrizni oporavak? Čiji su ministri bili najučinkovitiji? Koja je stranka dala najpopularnijeg predsjednika (HNS Mesića). Je li on bio i najbolji?

Tko je napravio veći dug - Ivica Račan, čija je Vlada prvim dostupnim međunarodnim kreditom vratila dug države poduzetnicima, a onda značajno podebljala javni dug ambicioznom gradnjom autocesta, Martina Dalić koja je kao ministrica financija u kratkotrajnoj Vladi Jadranke Kosor novim dugom kratkoročno pokrila rupu u sustavu koju je ostavio njen prethodnik? Ili je to bio Zoran Milanović s nevjerojatno lošim gospodarskim timom (Grčić, Vrdoljak, Maras, Mrak-Taritaš)? Tko je bio bolji ministar financija - Božo Prka, Borislav Škegro, Slavko Linić, Martina Dalić ili nestranački Zdravko Marić? Tko je bio najlošiji (Crkvenac, bez konkurencije, pa onda Ivan Šuker koji je ispunjavao svaku želju Ive Sanadera)?

Tko se i s kojim motivom prvi usudio stati na kraj Agrokoru? (U početku je to bila zajednička akcija Mosta i HDZ-a, još u vrijeme Vlade Orešković/Karamarko). Tko je prodao Inu (SDP - Ljubo Jurčić)... Za vrijeme koje je Vlade započela mirovinska reforma (Račan, pa Milanović s omraženim pomakom dobne granice na 67). Možemo li sami, ili nam trebaju mentori poput MMF-a i Europske komisije? Koliko vrijedi hrvatska riječ u Bruxellesu? Koliko će vrijediti u Frankfurtu, u Europskoj središnjoj banci kada Hrvatska uvede euro? Je li Plenkovićevo svrstavanje uz grupu srednjoeuropskih država koja se usprotivila nizozemskom socijalistu Fransu Timmermansu kao kandidatu za šefa Europske komisije, kojega je gurao jaki tandem Merkel - Macron bila lukavo smišljena diplomatska akcija u kojoj je Hrvatska, ali i cijela tranzicijska nova Europa u Ursuli von der Leyen dobila jakog saveznika?

Može li Hrvatska ući u Schengen a da ne pristane na arbitražnu odluku o podjeli Piranskog zaljeva? Može li se u nekom mirnom razgovoru s (ipak) prijateljskom Slovenijom prihvatiti za nas zapravo povoljno rješenje arbitara, a da to formalno ne bude priznavanje arbitraže koju smo nakon slovenske povrede procesa opravdano smatrali kompromitiranom? To će već biti teško, ali u diplomaciji nikada ništa ne treba smatrati nemogućim. S priličnom vjerojatnošću, međutim, možemo zaključiti da bi odluka arbitara bila drukčija, bliža slovenskom prijedlogu, da Milanović kao premijer nije iniciranjem hitnog postupka u Saboru Hrvatsku izveo iz procesa.

Što je preduvjet za pravu poreznu reformu? Prihod države ne može se mijenjati bez zaokreta u načinu upravljanja, neovisno o ideološkoj poziciji Vlade koja se odluči napraviti promjenu. Ne promijenimo li prije supstancijalnih rezova u porezu model državne uprave, Marić, ili bilo koji ministar financija koji ga zamijeni, može projektirati savršeni i savršeno jednostavan porezni sustav, ali takav koji će predstavljati značajan pad kvalitete usluga države.

Da, Blaženka Divjak dosad nije predstavila savršenu reformu obrazovanja, a budimo iskreni, nije to bila ni nikad prežaljena “Jokićeva”. S druge strane, obrazovni sustav kakav imamo učinkovit je otprilike onoliko koliko i Hrvatske željeznice; ne znate kada ćete i kako doći do cilja, ali znate da će to biti sporo i neudobno. Kako, međutim, uvjeriti nastavnike da nikada neće biti spremni za promjenu načina rada s učenicima, barem dok ta promjena, kakva god bila, ne zaživi u praksi?

Račan je započeo pregovore o ulasku u EU u trenutku kada je Europa povjerovala da se ratoborni nacionalizam smiruje, a da je ortački kapitalizam bio Tuđmanov način plaćanja dugova onima koji su pomogli Hrvatskoj u vrijeme sankcija (rat je skup). Pregovori su ipak ostali zaleđeni do povratka HDZ-a, na čelu s talentiranim diplomatom Ivom Sanaderom, i uhićenja Ante Gotovine. Sat se nije mogao pomaknuti unatrag kada je Gotovina u Haagu oslobođen krivnje, a Sanader je, pokazalo se, razdoblje svoje vlasti opteretio balastom koji ga je doveo do Remetinca.

Jadranka Kosor je potpisala hrvatski sporazum o priključenju EU, zajedno s Ivom Josipovićem, ali Zoran Milanović vodio je Vladu kada smo slavili ulazak u Uniju. U međuvremenu ratoborni nacionalizmi proširili su se Europom, na valu bezumnog populizma Ujedinjeno Kraljevstvo odlučilo je istupiti iz EU, bez razmišljanja o mogućim teškim, ne samo za ekonomiju, razornim posljedicama, a val nove radikalne desnice, poguran u jednakoj mjeri akcijama Rusije i SAD-a, doveo je u pitanje neka od osnovnih civilizacijskih dostignuća Europe (socijalna država i odnos prema migrantima u tom su kontekstu samo dva, doduše ključna, pitanja).

Dva pitanja za kraj: Može li do sljedeće godina standard građana toliko porasti da građani doista povjeruju Vladi Andreja Plenkovića?

Je li međunarodno popularna KGK svojim neugasivim talentom za osobnu promociju pomoć ili uteg hrvatskoj politici?

Pet mjeseci prije prvih, predsjedničkih izbora, trebali bismo znati odgovor barem na ovo posljednje pitanje.